– To jutro probudila sam se u 4 sata, kao da me nešto presjeklo. Srce mi je lupalo. Digla sam se, njega nije bilo. Nahranila sam dvomjesečnu kćer. Čekala sam ga. Nije dolazio. Zvala sam ga na mobitel. Nije se javljao, a onda je netko uporno prekidao moje pozive. Malo kasnije na vrata mi je došao susjed. „Niko je poginuo“, rekao je. Vrisnula sam. Njega više nema, nema ni mene, ispričala mi je u jednom dahu Ivana Pržić, koja je, kao mlada majka dvoje djece, ostala bez voljenog supruga. Tri godine su prošle, Ivana se vratila u život, skupila je snagu i nastavila. Naš razgovor potaknula je jedna njezina objava kojom je htjela ohrabriti samohrane roditelje. Od bezbrižne i zaljubljene djevojke, koja se u svemu oslanjala na supruga, u tri godine Ivana se potpuno promijenila, no ističe kako vrijeme ne liječi, već samo pomaže da prihvatimo činjenice i naučimo s njima živjeti.
Jutro na Grudi za vrijeme velikog odmora poprilično je živahno. Osnovci glasno pričaju dok kupuju marende. Ljudi ispijaju kave u obližnjim kafićima. Na štandovima se prodaju sadnice povrća… Život teče, a u tom životnom kolu isprepletene su mnoge životne priče. Dolazim u Volta i osvrćem se tražeći svoju sugovornicu. Iza krhke vanjštine otkrila sam snažnu ženu i majku. A sama činjenica da je pristala javno podijeliti svoju priču, kako bi ohrabrila druge koji su u sličnoj situaciji, govori sama za sebe.
Priča je potekla, a s njom i pokoja suza. Divim se ovoj mladoj ženi koja s tako puno optimizma nastavlja živjeti, davati i svojoj djeci i zajednici najbolje od sebe, iako bol i ljutnja zbog gubitka voljene osobe ne prolaze i iako mnoge dvojbe „što bi bilo, kad bi…“ i „što će biti, ako…“ lebde nad gotovo svakim njezinim danom.
– Muž je izašao vanka s ekipom na momačko / djevojačku večer na Grudi. Riječ je o našim susjedima u Vitaljini, koji su se upoznali na našoj momačko – djevojačkoj. On nije htio ići. Nagovorila sam ga da pođe jer dugo nigdje nismo izašli. Taj dan, kad sad promislim, slutio je na neki oproštaj. Napravila sam njegov najdraži štrudel. Prije nego što je pošao me poljubio i rekao mi: „Volim te“. Prvi put ikad je sjeo u moje crveno auto…
Zvala sam ga 68 puta, netko je prekidao pozive. Čekala sam s tjeskobom. Kako bih čula koje auto, gledala sam kroz prozor. Nema ga. Sat vremena poslije čula sam korake, susjed je ušao u dnevni boravak i počeo me zvati…
Ivanin suprug Niko Pržić poginuo je 12. travnja 2015. Kraj konavoskog sela Pločice. Sletio je s ceste niz malu padinu i vozilom se zabio u stablo. Nije mu bilo pomoći.
– Naš kum vozio je iza njega i odjednom Nika više nije bilo na vidiku. On je došao u nas ispred kuće i kad je vidio da nema crvenog auto, vratio se nazad. U međuvremenu je policija već došla na mjesto događanja, a s njom i vatrogasci, među kojima i moj prvi rođak, koji je tad doživio šok. On je uzeo Nikov mobitel i prekidao moje pozive.
Daljnjeg tijeka događaja, slijedećih nekoliko dana Ivana se gotovo ničega ne sjeća. Zna samo da je nakon što je shvatila što se dogodilo zvala majku i sestru te da je inzistirala da se na sprovodu pjeva njihova pjesma „moja posljednja i prva ljubavi“.
– Sestra mi je medicinska sestra. Tih dana ja sam bila pod lijekovima. Odradila sam sve što su mi rekli. Ničega i nikoga se ne sjećam. Znam samo da u tom trenutku više nisam željela živjeti i da mi bez njega ništa nije imalo smisla. Nisam tad razmišljala ni o djeci ni o obitelji, o ničemu. Vratila sam se doma roditeljima na Grudu i jedno mjesec dana sam tugovala. Nisam izlazila iz sobe. Sa mnom i s kćeri je spavala prijateljica, a u drugoj sobi mama sa mojim sinom. Spala sam na 40 kila, nisam jela ni pila. Pustili su me tako neko vrijeme, a onda su me jedno jutro svi zajedno trgnuli iz sna. Mama je rekla da nje danas nema doma i da moram sama po dijete u vrtić te da od sutra radim. Prijateljica je rekla da od danas spavam sama. Prisilili su me da izađem i da se trgnem. Nije bilo lako, ali svakim danom sam bila jača.
Ivana radi u Zračnoj luci Dubrovnik, živi s roditeljima koji joj pomažu, kao i sestra i prijatelji, no ipak samostalno odgaja svoju djecu, želeći im pružiti što više kvalitetnog vremena i pažnje. Te zajedničke trenutke želi pretvoriti u slike sretnih trenutaka i zauvijek ih sačuvati, kako na fotografijama tako i u svojim i sjećanjima svoje djece jer svjesna je kako život može biti okrutan i u jednoj nenadanoj sekundi oduzeti sve.
– Prije nesreće bila sam bezbrižna, pomalo i neozbiljna. Puno sam se oslanjala na Nika, na roditelje… Kad je on otišao, nisam bila spremna na samostalan život. Nisam ni znala da imam snagu za sve to preživjeti i vratiti se u „normalan“ život. Sad kad gledam s jedne vremenske distance ponosna sam na sebe i mislim da je i on ponosan na mene i na nas. Kad sad pogledam svoju djecu, znam da nam gotovo ništa ne fali i da smo sretni. Cijenimo neke male stvari, prave vrijednosti i puno se smijemo.
Velika ljubav dvoje tinejdžera prerasla je u brak u kojem su dobili dvoje djece. Ivani suprug posebno s veselio djevojčici, koja ih je iznenadila. Na žalost ona se tate ne sjeća iako je on dva mjeseca s njom uživao u svakom trenutku. Sin koji je tada imao 2 i pol godine i danas se sjeća vremena provedenog s ocem, no nakon nesreće i spoznaje da je tata otišao, počeo je pokazivati poremećaje u ponašanju.
– Moj sin je bio jako povrijeđen. On je shvatio da se nešto strašno dogodilo i vjerojatno je krivio mene što tate nema. Možda se bojao da i ja ne otiđem. Nismo to točno uspjeli otkriti, ali nije htio biti sam sa mnom, tukao me je i lupao. Mamu i sestru je prihvaćao, a mene ne. Bilo je to teško prihvatiti. Ipak, uz pomoć obitelji i divnih teta Dječjeg vrtića Konavle, uspjeli smo se ponovno zbližiti. U vrtić bi ga vodile mama ili sestra, a ja sam bila uz njih sa strane. Kad bi on bio dobre volje tete bi me nazvale pa bih ja došla u vrtić i igrala se s njim. Malo po malo smo se ponovno zbližili i sad smo nas troje nerazdvojni. Uživamo zajedno.
Iako se vratila na kolosjek uobičajenog života Ivana ne krije da i sad učestalo ima teških trenutaka kad padne, kad se ljuti na pokonjeg supruga, jer mogao je…U nekim je trenutcima muče dvojbe je li donijela pravu odluku, a ponekad sa strahom gleda na budućnost.
– Nikome tko je ostao sam s djecom, bilo da je majka ili otac nije lako. Moja situacija je još i dobra jer, hvala Bogu imam obitelj i prijatelje koji su tu i mogu se na njih osloniti. Moj otac, na primjer, pošao je u prijevremenu mirovinu kako bi mogao što više vremena provoditi s unucima. Svih nas je iznenadio. Mama, sestra, zet, prijateljica, svi oni su dio moje svakodnevnice i svi oni zaslužni su za mene kakva sam danas. Kažu da vrijeme liječi sve rane. Nije tako. Vrijeme ne napravi ništa i s vremenom nije nimalo lakše, samo naučiš prihvatiti situaciju i živjeti, pronaći najbolje u zadanim uvjetima.
Na pitanja kad će tata doć? Zašto nije došao gledat utakmicu? Gdje je? Teško je pronaći odgovore primjerene dobi vrtićaraca.
– Djecu učim da njihov tata fizički nije tu, ali da je on s nama i da će s nama uvijek biti. Nisam im nikad rekla da je pošao na nebo. Odvela sam ih na grob. Tamo mi njemu nosimo cvijeće, pjevamo… Za Dan očeva sin je napisao tati pjesmu, kćer je nacrtala dugu. To smo odnijeli na grob. Za rođendan smo mu pjevali… Puštam ih da oni sami sebi objasne, a doći će i taj dan kad će biti dovoljno zreli da im ispričam istinu. Sad to ne bi mogli razumjeti.
Neke bi datume Ivana najradije izbrisala iz kalendara, Božić primjerice.
– Dobro sam sve dok ne dođu ti neki posebni datumi. Ponosna sam na sebe što sam napravila od svog života. Cilj mi je da svoju djecu odgojim u kvalitetne ljude. Želim da budu sretni, da znaju cijeniti život da se raduju, da pomažu drugima i da cijene te naše zajedničke trenutke, jer nikad ne znate kad nas više neće biti i kad više neće biti prilike za ovaj sretni trenutak.
Ne volim da me ljudi žale, ne volim da me zovu samohrana majka. Moja su djeca zdrava, ja sam se zdrava, radim. Mi smo sretni. Hvala, ne trebamo sažaljenje.
Ivana uz djecu i posao ipak nađe malo vremena za volontiranje u Društvu Naša djeca Gruda. Zajedno s drugim ženama koje su se aktivirale oko ideje uređenja parkova i igrališta za djecu u svakom konavoskom mjestu, osmišljava projekte, organizira sadržaje za djecu, kao što je nadolazeći događaj „Konavle ištu zvijezdu“.
– Život sam posvetila djeci. Mojoj djeci i svoj drugoj konavoskoj djeci. Smatram da je jako važno da djeca imaju parkove, igrališta i da što više vremena provode družeći se u prirodi.
