Home Društvo Što će strancima vrela plaža kada mogu guštati u bazenu i delicijama:...

Što će strancima vrela plaža kada mogu guštati u bazenu i delicijama: pročitajte tri uspješne priče koje vraćaju nadu u bolju budućnost Dalmatinske zagore

SHARE

Prostor Dalmatinske zagore od pamtivijeka je nekome majka, a nekome maćeha. Nekada znan kao krševiti i vrletni kraj s prepoznatljivim gorštačkim ozračjem iz kojeg su ljudi, posebice početkom 60-ih godina prošlog stoljeća, ali i znatno prije trbuhom za kruhom krenuli put dalmatinskog priobalja, Zagreba, a pogotovo prema zapadnoj Europi, ne bi li svojoj obitelji omogućili bolji život daleko od kamenjara i škrte zemlje. Danas je opet taj kraj, kao i cijela Hrvatska, područje demografskog propadanja.
Preostali mladi i školovani ljudi ponovno odlaze isto onako kako su im to radili djedovi i očevi, ostavljajući za sobom hrvatsku Provansu, kako su je neki političari voljeli zvati, ogoljenu do kamena. Međutim, na pitanje otići ili ostati, mladi magistar građevinarstva Marko Bilanžić iz Kreševa brda kod Šestanovca nema dileme.

– Normalno da ostajem. Ovdje je sve moje. Moja obitelj, moj život, a i perspektiva. Zajedno s obitelji podigli smo na djedovini, odnosno na staroj pušnici kuću za iznajmljivanje i već tri godine ubiremo plodove svog rada. Nemojte misliti da je bilo lako. Dizali smo kredite, ulazili u nedozvoljene minuse i evo nas sada tu. Vidite i bazen. Ma, tko bi rekao prije desetak godina da će u Kreševu brdu netko imati bazen, svi bi mislili da si lud – smije se Marko (na slici ispod) i dodaje:
– Naši gosti, a uglavnom prednjače Nijemci, čudom se čude da u selu nema nikoga. Prvo im je pitanje zašto ovdje nitko ne živi. Kažu mi: imate slobodu, komfor, mir, netaknutu prirodu, a istodobno možete raditi u centrima većih gradova. Oni vide budućnost našeg sela, ali mi smo slijepi. I ja živim i radim u Splitu, ali u doglednoj budućnosti, danas-sutra kada zasnujem svoju obitelj, možda se vratim na rodno ognjište. S tim ciljem počeli smo obnovu još jednog objekta koji u dogledno vrijeme također mislimo rentati.

Prema riječima našeg sugovornika, iznajmljivače ne prati infrastruktura. Tek nedavno u selo je stigla pitka voda, loše su lokalne ceste, a brzi internet je priča sama za sebe. Njegovi gosti traže privatnost daleko od gužvi i stresnog života. Oni uživaju u miru i tišini, a posebno u domaćoj spizi.
Vino, rakija, pršut, smokve, sve su to delicije koje turisti rado kušaju, ne pitajući za cijenu. Ali tko da sve to proizvodi kada u selu nema nikoga, a i ono malo ljudi što je ostalo radije sve to kupuje u trgovinama. Ipak, ne idu svi u trgovačke centre.
Najbolji primjer je 48-godišnji Jozo Svaguša iz Zagvozda, uzgajivač koza i poznati proizvođač kozjeg sira. Njegovi proizvodi imaju “prođu” na svim sajmovima, a kako i ne bi kada Jozo ne nudi običan sir već onaj s dodacima maslina, ljutike i bijelog luka.
– Nije ovo došlo preko noći. Veliki dio svog života proveo sam u Splitu, baveći se parketarstvom. Međutim, vratio sam se na selo i nabavio desetak koza. Mislio sam, ići će lako, ali ne bude uvijek kako ste zamislili. Jednom prilikom u Zagvozd je došao naš poznati poduzetnik Branko Roglić. Zovu me da se upoznamo i on me pita “što bi ti Jozo želio”, a ja, ko iz topa – koze. Već za nekoliko dana na mom računu se našla pozamašna svota novca. Odmah sam kupio manje stado sanskih koza, a preostalim novcem počeo graditi staju – priča nam Svaguša dio svog životnog puta.
Krenulo ga, rekao bi naš narod. Ubrzo se Jozo oženio mladom Slavonkom Viktorijom iz Slatine, proširio svoje stado i već u kratko vrijeme aplicirao prema EU-ovim fondovima i dobivenim novcem osuvremenio svoju mini siranu. Velika podrška mu je supruga, za koju kaže da drži – sedam kantuna kuće.
– Naš narod se boji rada i istine. Ja po mjestu tražim tko će mi pomoći očistiti staju i ne mogu nikoga naći. Sve vam to govori. Lijen smo narod i kruha bi bez motike, pa zato i odlaze iz zemlje. Ovdje se može živjeti i raditi. Hrane uvijek treba, to govorim i svojoj djeci. Cilj mi je podići stado na sto grla, djeci otvoriti tržište i zajednički sustavno raditi na unapređenju poslovanja – govori nam Svaguša (na slici ispod), pokazujući nam svoje stado koje čini i sedam pasa koji koze čuvaju od vukova.

Malo južnije, mještane Zadvarja “plaši” sve veći priljev stranih gostiju, a od ove godine i domaćih gostiju. U mjestu je izgrađen hotel za smještaj oko 200 hotelskih radnika s obližnje Makarske rivijere.
Brojnost gostiju i gužva u mjestu ne zabrinjava Stanka Čizmića. I on je, poput ostalih naših sugovornika, krenuo od nule. Tetke mu u naslijeđe ostavile staru kamenu kuću koju je zajedno sa svojom 28-godišnjom djevojkom, diplomiranom inženjerkom šumarstva Antonijom Strižićubrzo uredio i već se pet godina bavi iznajmljivanjem.
Nema Stanko bazen, ali ima vrlo skladno uređeno zdanje u kojem najradije odsjedaju gosti iz Litve i Latvije, barem je tako bilo prošle godine.
– Ma, nema vam tu pravila. Imamo dosta Francuza, Nijemaca i ostalih. Ovi naši ne traže bazen, ali u Zadvarju i bliskoj okolici imamo dosta sadržaja poput raftinga, kanjoninga i biciklizma, raznih adrenalinskih izazova. Mi smo jedni od rijetkih koji radimo i zimi. U našem kraju nema snijega za taj oblik turizma, ali zato gostima pružamo odmor za dušu i tijelo. Nemojte misliti da nisam svojedobno razmišljao da napustim domovinu i krenem raditi negdje na zapadu, ali ipak sam odlučio ostati. Svaka zarađena kuna utrošena je u ovu našu kuću. Pomogla je i cijela obitelj. Sve naše je tu i sada da odem, ne dolazi u obzir. Živimo u neposrednoj blizini, pa kada vidimo da naši gosti uživaju hraneći kokoši, mace i berući zelje iz vrta, srce mi raste – ističe Čizmić.
Volio bi on da u Zadvarju ima i više iznajmljivača, jer, kako tvrdi, što nas je više bolje ćemo raditi. Veći broj gostiju automatski znači i veću potražnju za domaćim proizvodima.

‘Djedovina vas zove, ne bojte se krenuti’

I Čizmićeva djevojka Antonija razmišlja poput svog momka:
– Sve ovo što je ugrađeno, manje-više smo sami napravili. Maleni detalji od drveta i ostali dizajnerski motivi naših su ruku djelo, kao i ovi ekološki sapuni od lavande koji se također proizvode tu u mjestu, a radi ih jedna djevojka. Znači, potencijala ima, samo ga mladi ljudi trebaju iskoristiti. Ne bojati se već krenuti, jer naša Zagora zove i daje sve ono što je potrebno današnjem čovjeku, samo to treba prepoznati – poručuje Strižić.