Home Kultura Safet Zec: Doživio sam da ispod moje slike “Skidanje s križa” ljudi...

Safet Zec: Doživio sam da ispod moje slike “Skidanje s križa” ljudi kleče i mole

SHARE
Grandioznom izložbom “Svjetlost” bosanskohercegovačkoga likovnog umjetnika Safeta Zeca u Galeriji kraljice Katarine Kosače večeras će službeno biti zatvoreno 20. Mostarsko proljeće – Dani Matice hrvatske Mostar.

Iako je do sada priredio stotinu izložbi u zemlji i u svijetu, ovo će biti prva prava samostalna izložba u Mostaru ovoga velikog umjetnika čijim se djelima divi cijeli svijet, pa i sam Papa. Za svoj je rad dobio brojna priznanja, među kojima je i Orden za umjetnost i književnost Republike Francuske, a nedavno je u Mostaru dobio nagradu Večernjakov pečat za kulturu. Safet Zec živi i stvara na relaciji Venecija – Udine – Sarajevo – Pariz – Počitelj, koji mu je drugi dom.

Izložba “Svjetlost” svojevrsna je retrospektiva kojom ste počastili mostarsku publiku na zatvaranju Mostarskog proljeća. O kakvoj se izložbi radi?

– Drago mi je da sam došao u Mostar s ovakvim materijalom, ja bih ga nazvao malom retrospektivom. Dakle, želio sam, budući da u Mostaru nisam imao izložbu u pravom smislu riječi, ponuditi jednu pravu kompleksnu izložbu. U Mostaru sam u životu umjetnički bio prisutan u samo dva navrata. Jednom sam izlagao u povodu predstave “Derviš i smrt” u Narodnom pozorištu, gdje sam napravio scenografiju pa smo u okviru toga projekta pokazali kartone i skice. Bila je to lijepa izložba. A druga je bila u povodu otvaranja Staroga mosta, ali nikada ovako. Dolazeći ovdje zaželio sam da me prati sentimentalna i nostalgična Arsenova pjesma “Vlakom prema jugu”. Dakle, kad večeras pokažem taj veliki triptih sarajevskog vlaka, kojeg više nema kao ni pruge, moći ću dohvatiti taj trenutak. Jer, što bi rekao pjesnik Abdulah Sidran: “Sinko, sjećanje je jedino imanje naše”. Prema tome, lijepa je ta umjetnikova sposobnost da se sjeća i evocira. Gledajući taj vlak, sjećam se svog djetinjstva, mladosti, majke kako stoji preko te pruge…Toga više nema, ničeg više nema, ni tog vlaka, ni kuće, ni pruge, a ni moje majke. Samo slike. I zato je umjetnost velika jer nas podsjeća na neke lijepe trenutke. Jako je važno da postoje umjetnici kao Ivo Andrić kojim ću otvoriti ovu izložbu “Svjetlost”, odnosno njegovim tekstom o Mostaru i njegovom svjetlošću koja je nagradila te ljude koji se ovdje rađaju. “Što me budilo ujutro? Nisu zvukovi, nego svjetlost”. A ta svjetlost sigurno čini ljude otvorenijima. E, to ima Hercegovina. Podsjetimo, Andrić je to pisao 1946. godine.