Home Gospodarstvo U gostima kod Vice iz Studenaca, vlasnika najvećeg stada koza: Moga san...

U gostima kod Vice iz Studenaca, vlasnika najvećeg stada koza: Moga san ić u Njemačku, ali ja san radi dice osta uzgajat blago

SHARE

Ako je ovo demokratska zemlja, onda valjda kao njezin stanovnik imam pravo reći da su, po mom mišljenju, u Hrvatskoj najzaštićeniji vukovi i Srbi.
Ozbiljno nam je to kazao Vice Udiljak (38), stanovnik Studenaca u općini Lovreć kod Imotskog, vlasnik najvećeg stada koza u Imotskoj krajini i čovjek koji itekako dobro zna o čemu pjevaju stihovi domoljubne uspješnice “nek ti kušin bude stina”.

Jer, iako gordo zvuči to “najveće stado”, riječ je o manje od dvjesto odraslih koza i isto toliko kozlića, koje treba svaki dan dvaput voditi na ispašu; ljeti dok gore nebo i zemlja, kao i zimi, kad se temperatura sunovrati do minus dvadesetak, ne zovu se uzalud Studenci baš tako…

– Ovo s kozama nije nikakav biznis, iako imam na majku formalno registrirani OPG nazvan po njoj, Mirjana Udiljak. Moje koze nisu mliječne, one imaju taman mlijeka dok othrane kozlića, dakle nema ništa od prodaje sira i prerađevina. Kozletina je meso na tržištu cijenjeno, ali nije na dnevnoj bazi, tako da je zarada simbolična, a bez još simboličnije potpore hrvatske države za uzgoj autohtone šarene pasmine teško da bi godinu izvukao sa pozitivnom bilancom.
Misteriozne naknade

– Zakonska naknada, naime, iznosi 350 kuna po kozi godišnje, ali mi stočari misteriozno dobivamo samo 220 kuna; to ne mogu objasnit. Ipak, i to nam zlata vridi kad triba uložit u zimsku dohranu, čipiranje i markiranje, te najam štale i podstanarinu, kao u mom slučaju – bez gorčine će Vice, kojega život po pitanju financija nije mazio, što je razvidno i iz činjenice da sa suprugom Ivanom i troje djece – blizancima Kristinom i Kristijanom (8) te Antonijom (12) – živi kao podstanar u župnom stanu kod studenačke crkve svetoga Ilije.

– Slušaj ovako: sestra, kum i suprug ženine sestre vlasnici su ugostiteljskih objekata u Berlinu i Frankfurtu, a tetka mi drži restoran u Münchenu. Jel tako da je najlogičnije bilo da i ja odem u Njemačku i tamo podižem dicu? Eto vidiš. Imam i odličnog prijatelja koji mi je moga riješiti posal mesara u Norveškoj; tamo je mesarska satnica tristo kuna. Ja ovdje manje od tristo kuna dobijem za cilu kozu godišnje, a za kilo kozlića kojega hranim i vodim na pašu barem šest mjeseci tek deset eura.
Za kilo starije jarčevine, koja obavezno odlazi skončat na Korčulu jer je tamo spremaju ka gastronomski specijalitet “na špicu”, žive vage dobijem osamnaest kuna! Onda, bi li mi bilo unosnije u Njemačkoj ili Norveškoj? Normalno da bi! I ima bi godišnji odmor, ljetovanje i zimovanje, a ovde ne smin dana izostat jer ko će vodit koze vani. Dikod ženu zapane, ali neko triba odradit.
Zato mi se dica liti kupaju na rijeci, jer mora ne vide. Ali ja san to izabra jer želin da rastu ka Hrvati, a ne da u školi uče tuđi jezik i svoj s vrimenom zaborave – smatra Vice, koji je bio premlad da bi vojno aktivno kronološki zakačio Domovinski rat, ali uvjereno tvrdi da nikad ne bi, kao zdrav čovjek, od svoje zemlje tražio penziju dokle god može raditi.

Muka s vukovima

A raditi je teško; samo prošlog mjeseca vukovi su mu zaklali desetak koza, i to je tako uvijek u kasno proljeće, kad vučice kote mlade i mužjaci idu u očajnički pohod. Otud zaključak s početka ovog teksta – ispečen je i varen na teškom iskustvu studenačkog krša.
– Vukovi su mi muka svagdašnja; kolju više liti nego zimi, iako svi misle suprotno. A ne smijemo ih ubit jer su zaštićeni! Nešto štete spriječe psi, kojih sad imam pet, a zaklalo mi ih je u ovih dvanaest godina, otkad se bavim stočarstvom, barem desetak! Ranije san ima njemačke ovčare, ali nisu se mogli nosit s vukovima, pa san nabavija srednjoazijske ovčare i turske kangale. Oni su dobri, krupni i odvažni, pa se nekad vukovi povuku jer procijene da će imat preveliku štetu – kao da prepričava nogometnu utakmicu, mirno pripovijeda Udiljak.
Ranije je, u počecima karijere, radio s ovcama, ali stado je postupno zamijenio kozama.

– Isplativije su kako god okreneš. Same traže hranu (uglavnom), snalažljivije su, manje se razbolijevaju na papke i drugo, a ako im nešto sitno i bude, ne pitaju liječenje kao ovce, koje treba skuplje i liječit i hranit. Tako je život ipak nekako lakši – kazuje ponosni vlasnik stada u kojemu je, dakle, od ukupno četiristotinjak kozjih glava dvjestotinjak onih malih, kozlića.

Da je nać pastira…

Kamo sreće da je toliko i djece u područnoj školi u Studencima, koja je, s obzirom na aktualnu demografsku dinamiku, neumitno osuđena na – gašenje. Polazi je, naime, dvadesetak djece, od kojih je najviše drugašića: “čak” šest ili sedam. Dvoje od njih su Udiljkovi blizanci, dok starija djevojčica, Antonija Udiljak, peti razred dijeli sa samo još jednom malom kolegicom, Gabrijelom Maras.

– Teško bi ovaj život izdrža bez familije, ali srećom imam dobru ženu, poniklu iz zaseoka Čobanovića; takva mora podržat ovaj posal (smijeh). A nije da u njemu ne vidim perspektivu. Planiram povećat stado i zaposlit jednog pastira, ako mi se posrići da ga uopće nađem jer to nitko neće da radi. E, onda bih moga otić i na godišnji. Negdi na more, lipo ležat i toćat noge. I slušat galebe kako skriče – sjetno je u mislima otplovio Vice Udiljak, “samonikli” uzgajivač koza s krša Imotske krajine.