Ona danas živi u Kučilovini, nedaleko od Zagreba
HVALA TI, MOJA ‘PEPELJUGO’
Moje 42 godine bavljenja novinarstvom (1964. – 2006.) obilježene su zaista nebrojenim događajima, susretima s poznatim i anonimnim radnicima, političarima, umjetnicima, pjevačima, sportašima, ribarima, težacima…, ali jedan prizor koji sam zabilježio fotoaparatom te davne 1970. godine oslikao je život u Dalmatinskoj zagori. Promatrajući glavnu junakinju, po meni nazvanu ‘Pepeljuga iz Dicma’, jednostavno naviru suze, tjera na razmišljanje i vraća u prošlost, u vrijeme neponovljivo. I tako ta petogodišnjakinja postade zapamćena, zavoljena, a ja zahvaljujući njoj, kako rekoše moji prijatelji na Facebooku, veliki majstor fotoreporterstva. Nakon svega, shvatio sam da autor tijekom svoje karijere može stvarati i stvarati, ali ako nije uradio nešto za pamćenje, veoma brzo postaje zaboravljen. Zato ću reći: ‘Hvala ti, moja Pepeljugo.’
ŠKLJOCNUO SAM I NASTAO JE DOKUMENT ZA POVIJEST
Kao i obično i toga jutra daleke 1970. godine moj voditelj foto-službe Slobodne Dalmacije Danilo Kabić omogućio mi je još jedno meni drago lutanje po krševitoj Dalmatinskoj zagori. Vozeći ‘fiću’ pred sam ulazak u Dicmo, nedaleko od Sinja, uz suhozid primijetio sam jednu glavicu u pokretu. Kako nikada nisam namještao objekt snimanja, neprimjetno sam se privukao i škljocnuo. Nastao je dokument za povijest. Uživao sam jer sam znao da sam napravio nešto dobro, ali ni u snu nisam mislio da će ‘Pepeljuga’ postati neponovljiv svjedok jednog vremena.
Nekoliko dana poslije opet sam posjetio Dicmo u želji da ‘Pepeljugi’ za uspomenu uručim veliku fotografiju, ali ona i majka opet su bile u šumi po suvarak. Fotografiju sam joj ostavio u susjeda u nadi da ćemo se ipak jednom sresti u životu. Godine prolaze, ‘Pepeljuga’ je u nekoliko navrata objavljena u Slobodnoj Dalmaciji, Večernjim novostima, ljubljanskom Dnevniku…, a u Prištini 1978. godine, na ‘Susretu solidarnosti novinskih kuća’ bivše države u natjecanju najistaknutijih fotoreportera pripala joj je druga nagrada.
POTRAGA ZA ‘PEPELJUGOM’
Od tada je ‘Pepeljuga’ skupljala prašinu u mome ‘škafetinu’ i onda sam odlučio ići među prijatelje na FB. Zanimalo ih je kakva joj je sudbina, je li uspjela u životu… To mi je i otvorilo oči, shvatio sam da sam uradio nešto antologijsko, pa sam krenuo u potragu za mojom ‘Pepeljugom’.
– Vaša fotografija krasi naš zid, a na slici je moja majka Zdenka. Primite puno pozdrava od nje – napisala je na FB Ivana Blažinović. Nakon toga uspostavio sam telefonsku vezu s mojom ‘Pepeljugom’, uslijedila je priprema za susret u Zagrebu. Tog prijepodneva napustila je svoje radno mjesto u Javnoj vatrogasnoj postrojbi Zagreb. Prišla mi je sa širokim osmijehom na licu, oči su joj sjale od sreće. Bila je to moja ‘Pepeljuga’ u novom izdanju, očito sretna i zadovoljna s postignutim u životu. Priča se zakotrljala od one davne 1970. i onoga mog škljocanja.
MIŠI SU MI IZILI SVE SLIKE, OSTALA JE OVA NETAKNUTA
– Dragi Stanko, ono si me uhvatio kada sam se s majkom vraćala iz šume gdje smo uvijek skupljale suvarak – pijuckajući hladni sokić priču započinje Zdenka, ali za mene uvijek i samo moja ‘Pepeljuga’.
– I ja sam se uprtila jer tako smo se od malena učili raditi. To me veselilo jer sam znala kad dođemo kući da ću uživati u ukusnim uštipcima pripremljenim baš na tom suvarku. Ona slika što si mi je poklonio visi na mom zidu, a visjet će i na zidu mojih nasljednika. I zamisli, ona mi je prva i jedina uspomena iz moje mladosti. Vražji miši izili su mi sve ostale, ali ova moja-tvoja, nije se dala.
Nakon što je ‘Pepeljuga’ predahnula popivši nekoliko gutljaja hladne narančade i obrisala znoj što joj je tekao niz lice, nastavila je hod po svom životnom putu.
– U našoj obitelji Ćapeta pored majke Nevenke i oca Zvonka raslo je nas četvero sestara i brat. Jedino je otac bio zaposlen u ‘Mesoprometu’. Bogu hvala, svi smo završili srednju školu. Ja sam tako postala kuharica i doškolovala se za pripremu ribljih specijaliteta. A evo i zašto – ribljih. Kod nas je uvijek bilo pancete, pršuta, sira, janjetine…, ali ribe tek kad bi se mater spustila do splitske peškrije i obradovala nas sa srdelom. Od tada sam ribu i zavoljela. Ona je i kriva što sam se osposobila za pripremu ribljih specijaliteta. A vidjet ćeš Stanko da mi je ona i odredila životni put. Radila sam u poznatom restoranu kombinata Jugoplastika gdje smo pripremali i do pet jela, čak i za radnike dijabetičare. Nakon toga poslana sam u Rogač na Šolti u naše odmaralište. Obično se kaže ‘dopala te Šolta’ misleći na nešto loše, ali tu se eto dogodila prekretnica u mom životu.
POJAVIO SE MOJ PRINC
Moja ‘Pepeljuga’ tu malo zastade, a ja nestrpljiv pa je požurujem kako bih saznao nešto o toj prekretnici.
– Biti na Šolti, a ne pripremati riblje secijalitete bilo bi nezamislivo. Tako jedan dan pripremam ti ja brudet, a pekla sam i na roštilju pa je zamirisalo nadaleko. Taj opojni ‘vonj’ privukao je i jednog dežurnog vatrogasca po imenu Željko koji je toga ljeta došao sa svojim Zagrepčanima na ispomoć otočanima. Povirio je u restoran, gleda on mene, gledam ja njega. I tako iz dana u dan i na kraju rodila se ljubav, a 1989. nakon što smo u Zagrebu rekli ono sudbonosno – da, nosim prezime Blažinović. Imamo dvije krasne kćeri Antoniju i Ivanu udatu Filipović, te sina Ivicu i unuka Luku. Taj moj suprug prenio je ljubav prema vatrogastvu na čitavu obitelj.
Uživajući tako u ugodnoj ‘ćakuli’ vrijeme brzo proleti, pa je pri kraju ove divne ljudske priče moja ‘Pepeljuga’ rekla s posebnim zadovoljstvom i dvije-tri o svom lijepom i udobnom domu u Kučilovini nedaleko od Zagreba.
– Uokolo naše obiteljske kuće živi život i ‘živina’. Uzgajamo i povrće, a što me posebno oduševljava u obližnjoj šumi trčkaraju srne, jeleni… Divan ambijent gdje čovjek odmori i dušu i tijelo. Dosta toga podsječa me na moje rodno Dicmo, a posebno peka od koje se ne odvajam jer je obilježila moje djetinjstvo. Rodnu kuću povremeno posjetim. Tu mi ostade samo brat, a majka i otac, na žalost, napustili su ovaj svijet. Posjetim ih na posljednjem počivalištu gdje se dobro isplačem i položim cvijeće – završila je svoju priču moja ‘Pepeljuga’. kojoj su pri pomisli na roditelje niz lice opet potekle suze.
