Home Društvo Kada je „ćiro“ tutnjao Hercegovinom (Foto priča)

Kada je „ćiro“ tutnjao Hercegovinom (Foto priča)

SHARE

U četvrtak, 21. lipnja u Muzeju Hercegovine otvorena je izložba fotografija i dokumenata Josipa Vebera „Želјeznica u Trebinju i okolini kroz vrijeme“.

Izložba je jedinstvena prilika nostalgičarima i lјubitelјima uskotračne pruge da se podsjete nekih ne tako davnih vremena kada je popularni „ćiro“ tutnjao Hercegovinom;  mlađim naraštajima da se upoznaju sa ovim dijelom povijesti, a  nama – da o svemu napišemo nekoliko riječi, piše Željko Miletić za Leutar.net.

Prvi voz došao je i svečano dočekan u Trebinju srpnja 1901. godine. Prugu Čaplјina – Dubrovnik, sa odvojcima Hum – Trebinje i Uskoplјe – Zelenika gradila je Austrougarska.

Pruga je prvenstveno građena iz strateških razloga – radi snabdijevanja trupa i učvršćivanja vlasti na tada okupiranom a kasnije i anektiranom području. Iz toga perioda datira i rjeđe korišteni naziv „Dalmatinska pruga“ pošto je prvobitna verzija predviđala trasu uz Jadransko more, od čega se odustalao iz čisto vojnih razloga – bojazni da bi u nekom budućem ratnom sukobu mogla biti objekat invazije, laka meta brodskoj artilјeriji i slično.

Most na Trasi Hum – Trebinje u Volujcu

Zbog toga je izabrana malo „zaklonjenija“ trasa, dosta zahtjevna, mjestimično tipična brdska pruga, širine kolosijeka 760 mm sa velikim usponima i padovima, oštrim krivinama, velikim brojem tunela, kamenih nasipa, usjeka, zasjeka, mostova, ukrsnica i slično;  pratećim objektima – impozantnim zgradama želјezničkih stanica i pratećim objektima, neki od ovih objekata predstavlјaju prava remek djela ondašnjeg graditelјstva. Ostaje zapisano da je najveći rezervoar vode za punjenje lokomotiva u Europi u to vrijeme izgrađen u Hutovu.

Prolaz ispod pruge – kod željezničke stanice Lastva

Vozio je popularni „ćiro“ punih 75 godina, uz povremene  obustave tijekom dva svjetska rata. U periodu između dva rata, Kralјevina Jugoslavija je izgradila nastavak pruge Trebinje – Bileća – Nikšić. Šezdesetih godina trasa Bileća – Nikšić  je zbog potrebe izgradnje brana Grančarevo i Gorica  i punjenja Bilećkog i Trebinjskog jezera većim dijelom izmještena i napravlјena nova trasa, po standardima za prugu normalnog kolosijeka. Negdje u tom periodu izvršena je i modernizacija voznog parka – stare parne lokomotive postepeno su ustupile mjesto dizelkama  i motornim vozovima.

Željeznička zgrada – u mestu Podbožur

S pravom se može reći da je pruga bila žila kucavica krajeva kroz koje je prolazila. Danonoćno su njome tutnjali vozovi – putnički i tereni, prevozeći putnike namjernike, radnike, mještane koji su svoje proizvode nudili na tržnicama u Dubrovniku, Trebinju i Herceg Novom, turiste, vozom se odlazilo u svijet, trbuhom za kruhom, u vojsku, nisu bili rijetki slučajevi da bi vozom, sa barjakom isturenim kroz prozor, putovali svatovi, za sve se našlo mjesta, kako se govorilo – „voz nikoga nije ostavio“. Nažalost, tijekom ratova mnogi stanovnici krajeva oko pruge od strane okupatora su vozom odvedeni u konc logore, iz kojih se mnogi nisu vratili.  Kompozicije teretnih vozova prevozile su boksit iz nikšićkih rudnika, rudu za Želјezaru Nikšić, terete za i iz luka Dubrovnik i Zelenika, građevinski materijal… U potrazi za poslom, veliki broj stanovnika ovog područja našao je uhlјeblјenje na želјeznici, koja je svojim sustavom organizacije u mnogo čemu podsjećala na vojsku i čiji radnici su se osjećali kao članovi jedne velike složne obitelji.

Željeznička stanica

Početkom sedamdesetih počeli su se navlačiti tamni oblaci nad ćirom. Sve češće su se čule manje ili više provjerene glasine i informacije o mogućem ukidanju pruge, spominjana je nerentabilnost, tehnička zaostalost uzanih želјeznica i još sto razloga. Prvo je, krajem šezdesetih, obustavlјen promet na dionici Uskoplјe – Zelenika. I opet su krenule priče i glasine sa službenih i neslužbenih mjesta – graditi će se pruga normalnog kolosijeka,  konzerviraće se na nekoliko godina postojeća trasa, dok prođe ekonomska kriza, pa će se reaktivirati; uspostaviće se autobuski promet – brži i pouzdaniji…ali i pored svega, srpnja 1976 godine (koji apsurd – otprilike u vrijeme kada se slavilo 75 godina od prvoga voza na ovoj pruzi), promet je obustavlјen.

Demontaža kolosjeka u Herceg Novom

Narod uz prugu sa suzama u očima ispratio je posljednje vozove, osjećajući se kao da zauvijek gube člana porodice. Nije više bilo one živosti i graje tuž pruge, zavladala je neka zlokobna i mučna tišina. Još neko vrijeme bi sporadično naišao poneki teretni voz, prevozeći demontirane uređaje i opremu, a onda je sve definitivno utihnulo, stanice zaklјučane, u jesen je krenula i demontaža (kako su lјudi govorili – „paranje“) pruge i prateće opreme.

Mehanizam za rukovanje signalima – u mestu Jasenica Lug

Bio je to udarac od koga se krajevi koji su gravitirali pruzi nikad nisu oporavili. Određeni broj želјezničkog osoblјa je penzionisan, dio prekvalificiran, manji broj nastavio rad na prugama normalnog kolosijeka; veliki broj je skupa sa obiteljima bio prinuđen da napušta ognjišta.

Nekoliko godina kasnije, pojedini dijelovi pruge su asfaltirani i tako stavlјeni u kakvu – takvu funkciju; želјezničke stanice i prateće zgrade su uglavnom služile za stanovanje nekadašnjeg osoblјa, kao kancelarije pošta, mjesnih zajednica i slično. U tijeku ratnih djelovanja devedesetih godina linija fronta je išla duž trase pruge ili u njenoj blizini, što je samo ubrzalo njenu devastaciju.

Kameni most na prvobitnoj trasi pruge Trebinje Bileća – u mestu Dolovi Trebinje

Što je od svega ostalo danas – trasa pruge se na pojedinim dionicama koristi za cestovni promet, veći dio je zarastao u šikaru i teško ili nikako prohodan. Želјezničke stanice  i drugi objekti – nekoliko se koristi za stanovanje, nekolike su preuređene u ugostitelјske objekte, najveći dio je napušten i zapušten, dosta njih oštećeno ili porušeno i temelјno pokradeno. Duž trase pruge,  nostalgičari će i danas prepoznati pokoji komad opreme – želјezni stub žicovoda zarastao u kupinu, zatezač, postolјe signala koji je već odavno završio na otpadu, ostatke vodonapojnika, sitniju opremu –  klin, „osmicu“… Garniture motornih vozova su posle prepravke prodate i vozile su na metarskim prugama u Portugalu, a zatim u Peruu i Mozambiku, gdje se koriste i danas; dizelke su uglavnom otišle za Austriju (kod nas se uski kolosijek smatrao zastarjelim, dok je veliki broj pruga u Austriji i Švajcarskoj i dan danas uskog kolosijeka). Nekoliko dizelki i parnih lokomotiva je ostalo na korištenju u Rudniku uglјa Banovići, neke su izložene kao muzejski eksponati (kao trebinjska, sistematski očerupana); neke isječene u staro gvožđe, najveći broj vagona je završio u starom željezu, nekoliko se može naći i dan danas – služe kao ostave, šupe, prostorije za stoku i slično.

A šta je ostalo nama – samo uspomena na jedno prošlo vrijeme i sjećanje na ćiru, „koji nikad nikoga nije ostavio“, .

Piše: Željko Miletić / Leutar.net