23-godišnja Mostarka Ana Čović završila je Fakultet elektrotehnike na Sveučilištu u Floridi (University of Florida) kao jedna od najboljih studentica te nakon toga ove godine upisala doktorat na spomenutom američkom fakultetu, što je ujedno i bio povod da porazgovaramo s njom o životu i studiranju u SAD-u.
Ana je iz Mostara u Ameriku otišla 2014. godine nakon što je bila učenica mostarske Gimnazije fra Grge Martića pa onda Koledža ujedinjenog svijeta u Mostaru (UWC Mostar). U SAD-u je završila pet godina elektrotehnike na Sveučilištu u Floridi, i to za samo četiri godine koje je bila stipendirana. S veoma dobrim prosjekom ocjena predavala je kao asistentica na floridskom Fakultetu elektrotehnike na kojem je i diplomirala ‘s višim častima’, a od sljedeće školske godine (8. mjeseca) počinje doktorski studij na istom fakultetu u polju mikro/nano tehnologije.
Za Pogled.ba Ana je govorila o načinu života i studiranju u Americi, o razlikama između BiH i SAD-a, ženama u elektrotehnici te svojim planovima za akademsku karijeru…
Ubrzan život u Americi
“Život u Americi je vrlo ubrzan, za razliku od života kod nas. Čisti primjer za to je da na Floridi jednostavno ne postoje kafići, svaka kava je ‘to go’, odnosno kava ‘s nogu’. Čak i u restoranima, čim se završi s objedom, odlazi se, nema čekanja, odnosno račun odmah dolazi za koji se očekuje da se plati što prije i napusti stol. Iako ubrzan, život je sadržajan. Sve to vrijeme je ustvari iskorišteno za nešto korisno. Ljudi se fokusiraju na to da nema praznog hoda – naravno, ja pričam o ljudima kojima sam okružena, uspješnim mladim ljudima koji imaju cilj i mogućnosti”, priča nam Ana.
Što se tiče studentskog života, kako kaže, godina je podijeljena na tri semestra, a nastava je dosta drugačija nego u BiH.
“U tijeku semestra student ima određeni broj predmeta, najmanje četiri, najviše šest – može i više uz posebne dozvole, koje sam čak ja morala tražiti. Nema usmenih ispita, sve su pismeni. Osim toga, koncept predmeta je vrlo sličan našim srednjoškolskim, ali su kriteriji za ocjene vrlo određeni.
Iz svakog predmeta imamo kratke kontrolne testove – koji su na tjednoj ili dvotjednoj bazi, ispite (dva – četiri po semestru) te finalni ispit (koji može biti i cijelo gradivo, a i samo ono što se prešlo sa zadnjeg ispita) te domaće zadaće. Tako student mora non-stop da uči, jednostavno način na koji su predmeti osmišljeni ‘tjeraju’ da se stalno radi. Najveća razlika je u tome što imamo cijele laboratorije s opremom koji su posvećeni kako osnovnim, tako i stručnim predmetima”, ističe Ana te dodaje kako umjesto obaveznog diplomskog rada na elektrotehnici koju je studirala postoji skup od dva predmeta ‘Dizajn 1’ i ‘Dizajn 2’ koji smisleno obuhvaćaju cijelo gradivo iz svih pojedinačnih predmeta ranije.
“U Dizajnu 1, svatko radi individualno šest modula te na završnom projektu koji traje oko tri tjedna. Kriteriji su vrlo striktni za svaki modul, a na studentu je da koristi prije stečeno znanje te dizajnira zadato. Kruna pet godina elektrotehnike je Dizajn 2 gdje se radi u paru i gdje se studentima daje da na slobodu naprave bilo što (naravno da je odobreno od strane profesora). Neki od primjera projekata za Dizajn 2 su: pametna olovka, dron koji odgovara na funkcije dane preko rukavice, pametni usisivač, ali važno je da je sve originalni rad, i da student zna objasniti svaku moguću funkciju i dio projekta. Plagiranje u bilo kom smislu je izričito zabranjeno te se zbog toga vrlo lako može pasti predmet, biti primoran da se napusti taj fakultet ili čak biti izbačen sa Sveučilišta”, naglašava ova Mostarka.
‘Znanje se vrednuje, a ne odijelo’
Kako kaže, njen projekt je bio pametni robot koji može sâm otići po limenku pića i donijeti je osobi koja je poručila to piće preko prijenosnog ‘menua’, te uz to da izbjegava bilo kakve prepreke i sâm pronalazi putanju.
“Pored ovolike priče o praktičnom radu, naravno da se i teorija uči, teoretski ispiti su također vrlo važni, ali po 50 posto ocjene u individualnim predmetima bude praktični rad, koji daje priliku studentu da bude kreativan”, ističe Ana te dodaje kako je jedna od bitnih razlika između studentskog života kod nas i u Americi aktualna tema o kodeksu oblačenja.
“Na floridskom Sveučilištu nema pravila o tome smije li student doći na predavanje u šorcu, majici, papučama ili u odijelu. Ostavljeno je na volju studentu, a i profesori su ležerno (business casual) obučeni. Primarni razlog tome je da se znanje vrednuje, a ne odijelo!
Profesori, kao i asistenti su također dostupni studentima u svako doba dana, ma gdje da se nalazili. Naravno, sve ovisi od profesora do profesora ako su dostupni izvan radnog vremena, ali svi na početku semestra daju svoj privatni broj mobitela u slučaju potrebe studenta. Vrlo često se organiziraju društvene aktivnosti, ručkovi i sportske igre između profesora i studenata, što puno znači studentu pri komunikaciji i učenju”, naglašava Ana.
Diploma ‘s višim častima’
“Studenti koji imaju određeni prosjek imaju mogućnost da diplomiraju s tri nivoa ‘časti’. S osnovnom časti diplomira se samo bazirano na prosjeku, dok se s višim častima diplomira ako se napiše ‘Honors Thesis’. Honors Thesis sažima samostalni istraživački rad koji je vođen pod vodstvom profesora. Moje istraživanje je trajalo tri semestra u polju elektrotehnike koje se ne podučava vrlo aktivno, čak ni na mom fakultetu, polju mikroelektromehaničkih sustava. Istraživanje u tom polju mi je omogućilo da dobijem ponudu profesora dr. Roozbeha Tabriziana da radim doktorski rad. Budući da će se moj budući rad zasnivati na osnovama koje sam naučila kroz istraživanje za Honors Thesis, ne mogu pričati o detaljima svog rada, ali mogu reći da su akademska istraživanja ta koja počnu ideju, prave prototip i nešto stvore, dok industrija radi na dodatnom dizajnu kako bi se ta ideja mogla globalno prodati. Iz tog razloga, prvenstveno želim ostati u akademskim vodama”, poručuje Ana.
‘Politici nema mjesta u obrazovanju’
“Iako je moje Sveučilište javno sveučilište, otkako je Donald Trump predsjednik, iskreno nema nikakve razlike. Bilo tko da je predsjednik, gradonačelnik ili bilo koja politička funkcija, studenti moraju učiti te raditi na sebi. Politici jednostavno nije mjesto u školstvu, te ja imam sreću da sam u takvom sustavu. Prije dolaska predsjednika Trumpa na vlast, bilo je raznih debata o politici kako na kampusu, tako i u cijeloj Americi, ali to nije imalo nikakvog utjecaja na to kako i što se uči i predaje na predavanjima ili kako se koga tretira zato što struja teče u određenom smjeru bez obzira na to tko vlada”, smatra ona.
Ana ističe kako joj iz Mostar najviše nedostaju roditelji i sestra koje viđa jednom godišnje, a na floridski život i klimu uspjela se veoma brzo prilagoditi.
“Što se tiče odlaska na Floridu, bila sam od samog početka vrlo uzbuđena te mi se nije bilo teško priviknuti. Jedino što mi je trebalo dugo vremena dok nađem kavu koja mi se sviđa, a osim toga sve je išlo prirodnom putanjom, bez ikakvog pritiska ili poteškoća. Klima na Floridi je vrlo čudna. Zrak je vrlo vlažan ljeti, kiša pada skoro svako popodne. Zime nisu toliko hladne, ali bude godišnje neka dva-tri tjedna koja su oko 0 Celzijevih stupnjeva. Također ti hladni dani oko podne su toliko topli da se može prebaciti iz čizama u japanke. Budući da je vlaga jako velika, prozori se ne otvaraju te je sve klimatizirano. Temperatura unutra je oko 20-21 stupanj i ljeti i zimi, tako da se ljudi oblače tijekom cijele godine isto, bez obzira kako je vani”, priča Ana za Pogled.ba.
Kaže da se u dogledno vrijeme ne misli vraćati i živjeti u Mostaru, a nakon što završi doktorat na Fakultetu elektrotehnike želi ostati u akademiji te biti sveučilišna profesorica u SAD-u.
“S takvom namjerom, vrlo teško bih mogla biti profesorica u Mostaru, budući da na američkim sveučilištima funkcija fakultetske akademije, pored toga da educira mlade naraštaje, jeste i istraživanje koje provode profesori. Istraživanje je toliko važno da je manje-više to način na koji je profesor kvalitetan ili ne, u svijetu elektrotehnike. Oni su u principu stručnjaci koji rade na stvaranju novih tehnologija. Za jedan istraživački laboratorij, mnogo novca se treba uložiti. Oprema je vrlo skupa, te prelazi milijune dolara. Ako jednog dana bude prilike da naše Sveučilište u Mostaru ima budžet koji bi se pametno iskoristio u istraživačke svrhe, rado bih se vratila”, smatra Ana.
‘U BiH se ne reagira se na nepravdu’
Mišljenja je kako je najveći problem s kojima se susreću mladi ljudi na ovim prostorima to što se ne reagira na nepravdu koja je i više nego prisutna u svim sferama društva.
“Po meni, najveći problem u Mostaru, BiH pa čak i na Balkanu je taj što se ne reagira na nepravdu! Time mislim na nepravdu u školstvu, sportu, zdravstvu, javnim ustanovama, bilo gdje… Jednostavno se ljudi boje ili misle da reagiranje pojedinca ne može učiniti nikakvu promjenu, ali sve promjene moraju početi od tog jednog pojedinca. Čak ni sami sustav ne daje mogućnost ocjene nadležnih, bilo kakvih autoriteta ili onih koji daju uslugu. Jedan od primjera razlike kod nas u BiH i u Americi je taj što se na kraju semestra svi profesori ocjenjuju od strane učenika. To je učinjeno elektronski anonimno da ne bude kasnije da se student može prepoznati po rukopisu, boji olovke ili slično. Te ocjene su vrlo važne, jer mogu dovesti do toga da profesor ne predaje taj predmet, da profesor promijeni predmet uz pomoć ‘kritika studenata’, a može dovesti do toga da profesor dobije čak i otkaz. Drugi razlog za te promjene je i to što studenti dobivaju kolektivno loše ocjene. Više od pola neprolaznih ocjena na predmetu jednostavno znači da profesor ne radi svoj posao kako treba, odnosno da ne objašnjava dovoljno i traži ono što nije objasnio na predavanju. Na isti način se ocjenjuju i asistenti. Asistenti su plaćeni od strane fakulteta i to su studenti koji su dobili visoke ocjene na predmetu. Na takav način sam i ja bila asistentica koja je dobila i pohvale, ali i kritike od strane mlađih učenika”, naglašava ova Mostarka.
“Poprilično sam sigurna, vođena svojim iskustvom, ali što i čujem od drugih, da nepravda nije samo slučaj na fakultetima, nego i u srednjim i osnovnim školama. Moguće je mijenjati pravila kako kome što odgovara i raditi zlouporabe u individualnom interesu, a da je sve po zakonu. Ja sam srećom imala priliku otići iz takvog sustava pa se makar tako ne moram boriti, nego samo raditi na sebi i svojoj edukaciji”, mišljenja je Ana.
Što se tiče obrazovanja u Mostaru, Ana se školovala dvije godine na UWC koledžu u Mostaru gdje je maturirala s IB (International Baccalaureate) diplomom.
“IB je vrlo težak, ali i veoma koristan, budući da se ima ‘samo’ šest predmeta iz pet do šest različitih oblasti te učeniku daju mogućnost da već počne sa specijalizacijom u srednjoškolskom gradivu. Ja sam imala tri predmeta iz prirodnih znanosti, matematiku, fiziku i kemiju, materinji i strani jezik, te predmet iz društvene znanosti. Tako sam se već opredijelila da ću jednog dana studirati nešto iz STEM područja (Science, Technology, Engineering, Math-Medicine). Kroz IB sam imala priliku za kritičko razmišljanje, istraživanje, pisanje laboratorijskih radova i eseja”, smatra Ana.
Kaže i da je velika razlika to što je završni ispit napisan od inozemne organizacije te to stavlja učenika i profesora na istu stranu.
“Dobra ocjena učenika je i dobra ocjena profesora. Kao učenica UWC-a pri završetku sam imala mogućnost da apliciram na fakultete u SAD-u te da imam stipendiju od Davis Shelby Fondacije. Fondacija daje određeni dio novca za školarinu koji za neke fakultete može, a i ne mora biti dovoljan. Tako od šest fakulteta koji su me primili, University of Florida mi je financijski bio najprihvatljiviji, budući da pored svega plaćenog nije bilo potrebe da radim, nego sam dobivala džeparac po semestru. Sam proces apliciranja bio je poprilično težak, polaganje standardiziranih testova ‘SAT’, pisanje eseja. Po tom pitanju mi je najviše pomogla savjetnica pri ambasadi SAD-a iz odjela EducationUSA, Aleksandra Popović, kojoj se ovom prilikom javno zahvaljujem”, ističe Ana.
‘Elektrotehnika je način na koji moderni svijet funkcionira’
Kao djevojka u elektrotehnici, kojih nema mnogo u odnosu na muškarce, kaže kako je uvijek imala samo pozitivna iskustva koja su joj pomogla da se kao studentica pokaže u najboljem svjetlu.
“Djevojke u elektrotehnici nigdje nisu česta pojava. Kad sam aplicirala na fakultet, aplicirala sam na Strojarstvo. Prvi semester sam uzela predmet ‘Uvod u strojarstvo’, te sam brzo shvatila da mi se to ne sviđa te da sebe jednostavno ne vidi u dinamici, fluidima i sličnome. Od samog početka sam bila okružena ljudima s elektrotehnike te slušajući njihovo iskustvo sam shvatila kako mi se to veoma sviđa, ali i kroz školovanje sam shvatila da je elektrotehnika način na koji moderni svijet funkcionira.
Što se tiče toga da sam djevojka u tom polju, iskreno meni ne predstavlja nikakav problem ili izazov. Nikada nisam osjetila nikakvu diskriminaciju, niti me se tretiralo na drugačiji način. Možda baš to što se od djevojke ne očekuje mnogo, budući da je to ‘muški posao’, mi je bila mogućnost da se pokažem i postanem respektabilna studentica”, naglašava Ana.
Ana se u Mostaru veoma uspješno bavila plivanjem i glazbom što joj je, kako kaže, pomoglo dalje u obrazovanju i životu.
“Plivanje sam trenirala oko 14 godina, te sam promijenila sva tri kuba u Mostaru. Svojedobno sam bila uspješna na državnoj razini, ali zbog nedostatka bazena nikad se nije moglo nešto veće i ostvariti. Budući da sam imala savjesne roditelje, okrenula sam se školi, jer je moć u znanju. Škola je jednostavno najvažnija, a plivanje, kao i glazbena škola u koju sam išla su imali svrhu da imam obaveze i odgovornosti. Sve te obaveze kroz djetinjstvo su pridonijele tome da sada na fakultetu ja imam snage, volje i odgovornosti prvenstveno prema sebi”, smatra Ana.
‘Diploma bez primjene znanja ne znači ništa’
“Stipendija koju sam dobila od strane Davis Shelby Fondacije bila je za četiri godine, dok studij elektrotehnike na UF-u (University of Florida) je pet godina. To je značilo da sam ja morala završiti pet godina za četiri godine. Imala sam mogućnost da iz svog džepa platim semester ljeti, ali i to bi bilo makar po nekih 10 tisuća dolara, uključujući školarinu, hranu i spavanje. Budući da nisam htjela trošiti novac, od samog početka sam odlučila da ću svaki semester (počevši od prvog semestra druge godine) uzimati dodatne predmete kako bih uspjela završiti na vrijeme. To je gdje su se obaveze i odgovornosti s plivanja odrazile na moj život. Naravno, plivanje je pridonijelo i zabavi kroz djetinjstvo s prijateljima i fizičkoj aktivnosti, ali po mom osobnom iskustvu najviše je donijelo da se gradi budući čovjek”, ističe ova Mostarka.
“Moja poruka mladima je da uče, rade na sebi kroz školu i sport, da budu najbolji što mogu biti jer sama diploma bez znanja i primjene tog istog stečenog znanja ne znači ništa. Željela bih poručiti da ne posustaju bez obzira na nepravdu s kojom se suočavaju i da ništa ne rade pod cijenu svog zdravlja, jer kad-tad će se znanje i upornost cijeniti i rezultirati boljim životom”, naglasila je na kraju Ana za Pogled.ba.
D.M./Pogled.ba
