Home Društvo Pročitajte gotovo nestvarnu priču o Imoćaninu koji nije mogao bez rodnog kamena

Pročitajte gotovo nestvarnu priču o Imoćaninu koji nije mogao bez rodnog kamena

SHARE

Imoćani su odvajkada bili razasuti diljem kugle zemaljske. Ponajprije zbog gole borbe za preživljavanjem u vremenima kada je kruh bio zlato, pa poslije i zbog svoga domoljublja od kraja Drugog svjetskog rata do početka devedesetih godina prošlog stoljeća. No, i dandanas, baš kao da su udareni nečijim pečatom progonstva.

U toj silnoj migraciji i emigraciji dotaknuli su svaki kutak Zemlje. Od Ognjene zemlje na samom dnu Južne Amerike, do krajnjih granica daleke Azije, od Sjeverne Amerike do Australije i Novog Zelanda. Svugdje su bacili zrno Imotskog, svugdje i duh hrvatstva. Ono najteže, osim što su ostavljali svoje kosti u tuđoj zemlji, njihovi izdanci, generacije i generacije ostale su zauvijek bez doticaja Jadrana i zelene Slavonije, i ponajprije daha Imotske krajine.

I u tom silnom moru ljudskih sudbina, u tisućama i tisućama romana što su ih ispisali svojim životima bilo je i nečega lijepoga, nečega zbog čega i jeste ovaj dio Dalmatinske zagore tako lijep i plemenit. Rad, trud, poštenje, čovječnost i ono najljepše – ljubav za rodnim krajem. Ona se iskazivala pismima, razgovorima, čuvanjem baštinskog naslijeđa svoga kraja u tuđini, gdje su Imoćani na najljepši način promovirali svoj kraj i Hrvatsku. I u tom oceanu sudbina i romana ispričat ćemo jedan, koji je samo potvrda svega navedenog. Muka, trud, neizvjesnost, uspjeh i nikada zaboravljena ljubav za rodnim krajem.

Marko Šarić, osamdesetogodišnjak iz zaseoka Šarići u općini Zagvozd, iz ljutog krša, iz postojbine poskoka, smilja i kadulje, gdje ti prvi jutarnji i posljednji večernji pogled puca u kršnom Biokovu, već od svoje petnaeste godine krenuo je pisati jedan od spomenutih romana. Najstariji od tri sina u obitelji Mije i Ive Đive Šarić rodio se 1938. godine. Od 1953. otac ga je uputio u Slavoniju, iako su njegovi geni i krv već kolali svijetom, ponajprije Australijom.

Radio je u šećerani u Osijeku, Sjemenarsko-ratarskom poduzeću, pa se onda nakon vojske vratio bliže rodnom kraju. Stigao je u Split i počeo raditi u “Lavčevića”, a prve iskope splitske bolnice na Križinama Marko je odradio lopatom i mašklinom. Pa rad u brodogradilištu, i onda poziv oca.

– Sine Marko, imam prijatelja koji će te poslat u Australiju. Je sine daleko, ali bolje se tamo živi, a ti si mi nekako najsigurniji – kazao je otac Mijo.
– A ja imao curu, radio u Splitu, blizu kuće, ali ćaćina rič je zapovid – govori nam starina Marko koji se još uvijek dobro i čvrsto drži.

Primio nas je u zaseoku Šarići, gdje još ima nekoliko duša u zvizdanom zapečenom kamenu. Tamo su i prijatelji, Damir Šarić, prvi susjed, i Jozo Lendić iz susjednog zaseoka. A naša nakana bijaše da nam Marko potvrdi priču koju smo čuli od njegovih sumještana, kako će nakon punih 56 godina rada u Australiji svoj osamdeseti rođendan dočekati u svojoj staroj kući u Šarića, skoro četrnaest tisuća kilometara od Pertha u Australiji, gdje su mu žena i obitelj.
– Di san ono sta? E, da, imao sam curu i kažem joj tri dana prije da idem u Australiju. Rekao sam joj da je bolje neka ostane cura, nego da je ženim, jer kako ću ja s papirima doli na kraju svita. A volili smo se, teško je bilo. Da sam je vodio ko divojku dugo bi tribalo čekati papire. Onda sam lipo zamolio brata da je vinča umisto mene, i tako sam prije dobio papire i doveo je 1963. godine, godinu dana nakon što sam ja otiša. Dobra je moja Ilonka,porodila našu dicu, vridna je i sve mi je u životu – kaže Marko, veseo i duševan čovjek.

– E, a sada ono o mojoj proslavi osamdesetog rođendana. Doša ja u Australiju, putova trideset jedan dan iz Genove brodom, doša tamo, nigdi nikoga ne znaš, ne znaš jezik, ljude, običaje. I kažem jednog dana, kada me ufatila muka za rodnim krajem, sam sebi: Marko, ako doživiš osamdeset godina, tvoj rođendan ćeš proslaviti u svojih Šarića. Ma, otkuda mi pade na pamet broj osamdeset. Ko će to doživit, odma promislim, ali sam to drža u svom srcu.

Umro mi ćaća 1972. i prvi put sam nakon devet godina doša u Hrvatsku, njemu na sprovod. I od tada do današnjeg dana stiza sam četrdeset dva puta. Eto sada broji, 42 puta 14 iljada kilometara od Pertha do Splita, pa opet od Splita do u Šariće. Ispada više od milijun i sto iljada kilometara. A u zraku sam u avionu proveo više od 1700 sati, oko 72 dana, a to ti je više od dva miseca. Ali teško nije, kada se samo sitim na aerodromu u Perthu da ću vidit svoje Šariće.
I sada sam doša da trideseti ovoga miseca sa svojim Šarićima proslavim onaj obećani osamdeseti rođendan, što sam ga 1962. obeća proslavit doli u nepoznatoj zemlji. Govori mi žena, sin, ćer, obitelj da ga proslavim u Perthu, da će biti kako ja kažem. Ali, jok, iđem ja sam gori u Šariće, u kamen, i tamo će mi biti najlipše. A malo sam i bolestan, neka prilada me ufatila, nisam baš svoj, pa mislim, dok sam još na nogama, moram ispuniti svoje obećanje – veli nam Marko.

I onda predah od razgovora. Zapivaše gangu Marko, Damir i Jozo, odjekuje od Biokova i vraća se glas u Šariće, a u očima dobrog Marka vidim sreću.

– Ne može prijatelju ovo niko platit. Vidiš (pokazuje nam staru dimnu kuhinju), ode sam iz ovoga bronzina, na ovom kominu stotinu puta io puru sa slaninom, kiseli kupus i rašćiku. Pokojna mater kruv je ode pekla, slađi je bio od cile Australije. A ovaj kamen od stare pojate di sam stotinu puta prinoćio ne bi dao za sve doli što imam – skoro kroz suze pokazuje Marko svoje korijene.

A Marko je poznati biznismen u Perthu. Još davno počeo se baviti uzgojem vinograda i proizvodnjom stolnoga grožđa. Ima više od četrnaest hektara vinograda i posao mu ide odlično. Sada je sin preuzeo posao. Kada nije u Šarića, odmara s u svojoj kući u Splitu. I kada smo već pred kraj našeg posjeta Šarićima htjeli odustati od pitanja, jer smo dobili odgovore oko proslave rođendana, Marko ispali još jednu priču.

– Eto, što ti je život i kako ga Bog veliki odredi. Ja ti onda tamo radio u Splitu, sedamnaest mi godina. Trefio se jednom na autobusnom kolodvoru i neki čovik priča sa sobom. Govori, “ma di ću kupit kartu za Krstatice?” Ja k njemu i pitam ga odaklen je. Kaže da je nakon dugo vrimena doša iz Australije, da je iz Krstatica iz Lizatovića zaseoka. Ja mu reče: “Prijatelju, ja sam iz Šarića, tvoj susjed, ja ću ti kupit kartu”. I dade mi čovik novac, ja mu kupin kartu i reče mu di je i koji autobus. Ponio mu kufer i rekao kondukteru neka mu stane kod Mile Ljubičeve u Krstaticama. A on meni reče: “Prijatelju moj, fala ti, ako ikada dođeš u Australiju samo se javi svom Jakovu Lizatoviću i bit ću ti od koristi”.
I moj prijatelju, doša ti ja u Australiju u Perth nakon osam godina i ovaj čovik što mi je pomoga doći u Australiju reče mi jednoga dana: “Ajmo mi Marko danas u našeg poznatog Jakova Lizatovića, dida moga prijatelja Čede na marendu”. I doša ti ja i ovaj prijatelj, i započe razgovor o Krstaticama, o Hrvatskoj. A onda Jakov poče priču kako ga je jedan mladić u Splitu kada je stiga iz Australije, a isto je tamo iz Šarića, lipo pomoga i kako je obeća da će mu uvik pomoć.
Kaže moj prijatelj: “Jakove evo ti tog mladića ode, sidi pored tebe”.

“Jesi li to ti”, reče Jakov.? “Jesam”, kažem i pripovidim mu kako sam mu kupio kartu. I Jakov meni da čisti papir. Meni se svidila jedna kuća, a novca nemam. Ja unda reče Jakovu da bi kupio kuću, a nemam novca. A on reče: “Mare, Mare, ženo donesi ovom mladiću novac da kupi kuću”. I tako ti Jakov meni kupi kuću. Ja sam mu poslin tijo vratit novac. Ni pisma, ni potpisa, samo na rič. “Tebi virujem”, veli Jakov. Onda mi trefila neka nova kuća. Opet Jakov kaže, ne tribaš mi vraćat, kume moj, kada tako dobro vrtiš s parama, ne triba mi vratit. I sada sam do života zahvalan Lizatovićima – govori nam Marko.
Već zvizdan upro u Šarića i na odlasku Marko povika:

– Nemoj da mi ne dođeš na rođendan. Osamdeseti, moj kume, ja sam ga zamirio još 1962. godine u Australiji. Još ako iziđe u Slobodnoj Dalmaciji, a doli ti je čitaju najviše Dalmatinci. A samih Šarića ima više od sto pedeset. Vražji internet sve zna, veli Marko.