Home Društvo Samostalna Vrgoračka satnija osnovana na današnji dan 28.6.1991

Samostalna Vrgoračka satnija osnovana na današnji dan 28.6.1991

SHARE

Početak ratnih zbivanja u prvoj polovici 1991. godine naveo je i Vrgorčane na organiziranje vojne postrojbe sastavljene od domicilnog stanovništva. Tako je 28. lipnja 1991. osnovana Samostalna Vrgoračka satnija, a njezin prvi zapovjednik bio je Stjepan Nižić. Odmah nakon osnivanja postavilo se pitanje naoružanja. Jugoslavenske vojne vlasti su ranije povukle oružje Teritorijalne obrane iz Vrgorca i susjednih gradova u veliku kasarnu JNA u Pločama. Akcijom Zelena Tabla – Male Bare, u kojoj je 14. rujna 1991. godine sudjelovalo i dvadesetak Vrgorčana, hrvatski su vojnici preoteli kasarnu i zaplijenili velike količine oružja i streljiva. To je oružje, među ostalim, iskorišteno i za prvo naoružavanje tek osnovane Samostalne Vrgoračke satnije. Satnija je nakon toga upućena na dubrovačko ratište, gdje je sudjelovala u akciji „Slano“ na području Visočani – Lisac tijekom druge polovice studenoga 1991. godine. Nakon povratka u Vrgorac pripadnici satnije su obaviješteni kako će kao jedinica biti priključeni u redove četvrte gardijske brigade koja je osnovana još 28. travnja 1991. godine i čiji je prvi borbeni zadatak bilo oslobođenje Kruševa.

Prvog dana studenog 1991. godine satnija je postrojena ispred tvrtke Braća Rakić u Vrgorcu, te je njezinih 65 pripadnika sa kompletnim naoružanjem, uz ispraćaj brojnih Vrgorčana, krenulo na drniško bojište, čineći 3. satniju 4. bojne četvrte gardijske brigade. Uz Vrgorčane, satniju su činili i pripadnici iz obližnjih sela zapadne Hercegovine. Akcija na drniškom bojištu trajala je tijekom studenoga i prve polovice prosinca. Tamo su Vrgorčani imali zadatak spriječiti prodiranje neprijateljskih tenkova i pješadije u smjeru Žitnić – Planjane – Unešić. Na terenu su vladali nepovoljni meteorološki uvjeti zbog čega su pojedini vojnici i oboljeli. 11. prosinca satnija je pojačana sa deset novih gardista, ali je već 16. prosinca izvršila primopredaju položaja i bez gubitaka se povukla na stonsko bojište gdje ostaje tijekom druge polovice prosinca 1991. godine i prve polovice siječnja 1992. godine. U sastavu satnije su tada 73 gardista čiji je zadatak bilo sprječavanje prodora neprijatelja na smjeru: Ošlje – Imotica – Duži. Tamo ih je pratilo višednevno žestoko neprijateljsko topničko bombardiranje, ali su 16. siječnja izvršili primopredaju položaja sa samo jednim ranjenim gardistom. Potom, 24. siječnja 1992. godine, odlaze na zadarsko bojište na kojem se nalaze sve do druge polovice ožujka. Tamo brane prilaze Zadru i najbližoj zadarskoj okolici od napada JNA i srpskih paravojnih snaga iz smjera Islama Latinskog i Poličnika. Usprkos dosad najdužoj akciji, satnija zadatak obavlja bez gubitaka. Od kraja ožujka do sredine travnja 1992. godine satnija je stalno u pokretu između Zadra i Živogošća, i tek u noći sa 11. na 12. travanj dolazi zapovijed za prelazak hrvatske granice i pokret u područje Čitluka gdje se očekivao prodor na smjeru Košaruše – Krivodol i smjeru sela Miličevići – Dobro selo. Tada se u satniji nalazilo 78 gardista koji su na obrambenim položajima pojačani sa ljudstvom čitlučke satnije. Nekoliko dana kasnije satnija se pojačava sa još osam vojnika. Do početka svibnja jedinica drži obrambene položaje, a sedmog istog mjeseca, u suradnji sa satnijom čitlučke policije, kreće u napad sa zadatkom ovladavanja sa tt 343 i selom Miličevići, te izbijanja na Njemačku cestu i presijecanja puta prema selu Vlake i selu Škore te uspostavljanje obrane. Zadatak nije obavljen, ali su neprijatelju naneseni veliki gubitci. U iznenadnoj akciji stradalo je dakle 48 neprijateljskih vojnika. Na strani satnije ranjena su tri gardista, D. Blajić, D. Selak, S. Roglić, a poginuo je gardist Ante Gašpar iz Umčana. On je izgubio život u vrijeme iznenadnog napada na srpski bunker. Gašparovo tijelo zbog opasnosti situacije nije bilo moguće izvući sa terena i to je učinjeno tek mjesec dana kasnije nakon novog napada i uspostavljanja crte obrane u kanjonu Neretve. Satnija se zadržava u čitlučkom području sve do druge polovice lipnja 1992. godine izvodeći razne akcije u suradnji sa pripadnicima čitlučke policije. Tako je tijekom napadnog djelovanja „Buna“ između 14. i 16. lipnja dobila zadatak da forsira rijeku Neretvu i uveže se sa domaćim snagama u Buni, te uspostavi mostobran i prihvati 2. satniju. U tim akcijama satnija nije imala gubitaka. Tek 20. lipnja jedinica se povlači na desetodnevni odmor.

Nakon toga Vrgorčani odlaze na Dubrovačko bojište, gdje u razdoblju od 1. do 4. travnja, ukupno 61 pripadnik satnije, sudjeluje u napadu u smjeru selo Kalađurđevići – Kokotova glava – selo Zaplanik. U akciji su ranjena dvojica gardista, Jović i Bešker. Bila je to tek prva akcija na jugu, gdje se satnija zadržava sve do kraja listopada 1992. godine, uz iznimke odmora i puštanja kući. Uglavnom se do kraja listopada nalazi u obrambenim položajima na prostoru sela Začula, sela Srnjak, sela Orah i Vukoša (tt 617). Držanje tih položaja zahtijevalo je nadljudske napore satnije, pa povremeno dolazi do psihičkog i fizičkog umora i zahtjeva za prelazak u druge postrojbe, poput 156. vrgorsko-makarske brigade ili u Vojnu policiju. Dana 24. listopada satnija prelazi od obrambenog u napadno djelovanje djelujući sa drugim hrvatskim jedinicama u završnoj operaciji oslobađanja hrvatskog juga “Vlaštica“. Vlaštica je 915 metara visok vrh u pograničnom području hercegovačke općine Ravno odakle je Vojska Republike Srpske mjesecima bombardirala Dubrovnik i okolna područja. Akcija završava početkom studenoga. Napad je bio uspješan, te je uspostavljena obrana. Bilo je ovo zadnje djelovanje Vrgoračke satnije kao jedne cjeline. Ona se sa južnog bojišta prebacuje u vojarnu „Dračevac“ u Splitu. Tijekom studenog i prosinca 1992. godine dolazi do preustroja četvrte gardijske brigade. Gardisti Vrgoračke satnije tada bivaju raspoređeni u sve sastavnice brigade. Kraj Domovinskog rata u ovoj brigadi dočekalo je 14 pripadnika Vrgoračke satnije djelujući u svim akcijama brigade. Tijekom postojanja Satnije poginulo je ukupno troje njezinih članova. Ante Gašpar poginuo je u Čitluku, Robert Grizelj je nakon premještaja iz Satnije poginuo na Kupresu 10. travnja 1992. godine. Pred kraj rata poginuo je i Ljubomir Erceg, i to u prometnoj nesreći na zadatku, 18. srpnja 1995. godine.

Objavljeno u: Vrgoračke novine, broj 34, prosinac 2011. godine.