Kako su otpisani postali nepobjedivi u šest slika

KAD JE reprezentacija putovala u Rusiju, Zlatko Dalić je u zračnoj luci u Zagrebu stao pred novinare. Samouvjeren i pun vjere u ono što radi rekao je:

“Trebat će biti najbolji tamo. Svi, počev od mene, morat ćemo staviti Hrvatsku ispred svega. Bez osobnih ambicija i bez ega možemo očekivati dobar rezultat. Na to smo spremni i to možemo. Ja bih dao sve da budemo prvaci svijeta, a dao bih sve i da prođemo grupu. Mislim da imamo realne osnove za to. Morat ćemo imati i malo sreće, morat će se poklopiti neke stvari, ali ne sumnjam u našu reprezentaciju jer kvaliteta naših igrača mora doći do izražaja.”

Danas, nešto više od mjesec dana kasnije i u predvečer finala Svjetskog prvenstva protiv Francuske te Dalićeve riječi zvuče proročanski. Nevjerojatno je da je izbornik uspio baš u svemu što je rekao na toj improviziranoj press konferenciji i doveo reprezentaciju i cijelu zemlju na prag titule svjetskih prvaka.

Dalić se od prvog dana držao svojih ideja i principa. Baš kao što je rekao da ćemo “morati biti najbolji što možemo, morat ćemo imati i malo sreće i morat će se poklopiti neke stvari”, to se događalo jedno za drugim.

Najvažnija utakmica generacije

Takvih je bilo barem 50 kroz povijest hrvatske reprezentacije, ali onu protiv Nigerije su i sami igrači nazvali najvećom. Na otvaranju SP-a, protiv vrlo nezgodne i tehnički jake afričke momčadi, Dalićevi igrači morali su pokazati da su spremni. Poklopilo se sve. Njihova dobra izvedba, sretan vodeći gol u režiji Mandžukića i Nigerijca Eteba i već u toj utakmici vidljiv žar u igračima kakav nismo primijetili još od Europskog prvenstva 2008.

Nije bilo nikakvog grča. Nije bilo panike i ni u jednom trenutku nije izgledalo da bi Nigerija mogla ozbiljnije zaprijetiti. Oni najkritiziraniji, poput Ivana Strinića, odigrali su najbolje i potpuno zatvorili najjača nigerijska oružja, a svi ostali bili su na najvišem nivou. Ta utakmica utrla je pobjednički put ove momčadi, a nakon Modrićeva gola za 2:0 nastala je jedna od fotografija koje će ovu momčad zauvijek obilježiti.

Hvala ti, Willy

Iako se Argentina na cijelom turniru pokazala kao totalni raspad sistema, način na koji je Hrvatska odigrala tu utakmicu definitivno je svim navijačima vratio vjeru u reprezentaciju. Hrvatska se kroz povijest znala žaliti na grubu igru, nesportske poteze i provokacije protivnika. Odgovor navijača najčešće je bio: “A zašto vi niste tako igrali?”

Ovaj put jesu. Najprljavija momčad na turniru i jedna od najprljavijih u novijoj povijesti nogometa računala je da će hrvatske igrače preplašiti gaženjima, udaranjima i ostalim trikovima. No Rebić, Mandžukić, Lovren i društvo su ispali puno veći frajeri i fajteri i na batine su odgovorili – batinama.

Možda to ne zvuči lijepo, ali jedino tako se moglo parirati Argentincima koji nisu navikli na takav odgovor protivnika i u njih se polako počela uvlačiti nervoza. Najviše u Willyja Caballera koji je u 53. minuti nevjerojatnom reakcijom asistirao Rebiću. Netko drugi bi tu loptu zaštopao, zastao i oklijevao gdje će pucati. Možda bi i promašio. Promašio bi i Rebić vjerojatno sljedećih deset voleja iz prve na tu Caballerovu loptu, ali ne na ovom turniru. Ne u ovoj momčadi.

Samouvjereni Rebić, kojemu je i Dalić usadio djelić tog golemog samopouzdanja, raspalio je po lopti iz sve snage i tako iskoristio Caballerov poklon. Tko zna što bi bilo da nije bilo tog njegovog kiksa… Možda bi Argentina na kraju izvukla bod ili sva tri, možda bi Hrvatska završila skupinu kao druga i otišla u teži dio ždrijeba. Možda. Ali ne na ovom turniru. Ne ova momčad. Caballerov kiks bio je taj “sretni” dio koji je Dalić spominjao i nakon njega je Hrvatska dobila krila, do kraja utakmice pojela Argentinu i polako počela skretati na sebe pozornost kao jedna od rijetkih momčadi na ovom turniru koje točno znaju što hoće.

Subašić, posljednji kralj penala

“Prije nego što su se počeli pucati penali, rekao sam si: Ajde da skinem barem jedan pa da nam dam nekakvu šansu i da ne kažu ljudi vidi ga, nije ništa obranio”, prisjetio se Subašić neki dan penala protiv Danske.

U šahovskoj partiji protiv Danske, koja je puno bolja momčad nego što izgleda, Hrvatska je dobila pravi rat na terenu. Preživjela je i šokantan Modrićev promašeni penal. Kad je došao red na raspucavanje, svi smo se mi, a sigurno i igrači u Nižnjem Novgorodu, prisjetili Beča i utakmice s Turskom. A onda je na scenu stupio On.

Tako je to kod ove Dalićeve momčadi. Svaki put iskočit će netko drugi. Ovaj put je bio red na Subašiću, koji je obranio sad već epska tri penala Dancima i omogućio Hrvatskoj da se oslobodi tog pritiska nokaut faze i da prodiše punim plućima. U istom intervjuu s početka priče Dalić je o njemu rekao da je točno znao naviku svakog Danca i znao je gdje najčešće pucaju. Proučavao je sve izvođače penala prije Svjetskog prvenstva i to mu se višestruko isplatilo. Pa nema čovjek bezveze u karijeri 32 posto obranjenih penala…

Rakitićeva čelična muda

John Terry je čak i nakon osvajanja Lige prvaka 2012. godine rekao da se jako često budi s noćnim morama u kojima se prisjeća promašenog penala za naslov 2008. u Moskvi protiv Manchester Uniteda. Roberto Baggio je 20 godina nakon finala SP-a rekao da ne prođe dan a da se ne sjeti promašenog penala protiv Brazila u finalu 1994. godine. Rakitićevi penali nisu imali takvu težinu, ali za njega i cijelu Hrvatsku bili su identični Terryjevom i Baggiovom.

Rakitić je pucao penal za prolazak i protiv Danske i protiv Rusije. Oba puta je hladnokrvno čekao da vidi u koju stranu će golman otići i kulerski zabio za prolazak. Da nije, to bi ga sigurno proganjalo još godinama i bilo bi mu mrlja na inače velikoj karijeri. Ali ne na ovom turniru. Ne u ovoj momčadi. Hrvatska je gubila i protiv Rusije pa se vraćala, primila je gol u 113. minuti za 2:2, ali jednostavno je odbijala izgubiti, a Rakitić je u obje te utakmice bio jedan od najboljih na terenu.

Dvaput zabiti toliko važan penal mogu samo najveći borci, a Rakitić, nekad vrlo kritiziran po pitanju nastupa u reprezentaciji, pokazao je da spada u tu kategoriju.

Njegovo veličanstvo Mario

Toliko smo već tekstova napisali o Mandžukićevim bitnim golovima i velikim utakmicama, ali na ovom prvenstvu ih je bilo najviše do sad. Sukrivac za vodeći gol i izboreni penal protiv Nigerije. Gol za 1:1 protiv Danske odmah nakon primljenog gola. Asistencija Kramariću za 1:1 protiv Rusije taman pred kraj poluvremena. Da je samo to napravio, već bi bio apsolutni junak, ali ono protiv Engleske i on i mi ćemo pamtiti dok smo živi.

Izranjavan, premoren i pod stalnim grčevima, u 109. minuti je u djeliću sekunde shvatio da ga je Kyle Walker ispustio iz vida i da Perišićeva lopta ide točno njemu. U sljedećem djeliću sekunde ju je raspalio iz prve po golu i odveo Hrvatsku u finale SP-a. Na većini utakmica na ovom turniru bio je skoro pa nevidljiv. Ne bi primio loptu po pola sata, ne bi se mogao izvući iz protivničke obrane. No svaki put kad je trebalo, Mandžukić je bio na pravom mjestu u pravo vrijeme i bez njega bi ova priča bila odavno završila.

Luka Modrić, buduća Zlatna lopta

Jedna od najvećih sportskih nepravdi bit će ako bilo tko drugi ove godine osvoji Zlatnu loptu. Luka Modrić, najbolji vezni igrač na svijetu i po mnogima jedan od najkonstantnijih igrača zadnjih nekoliko godina uopće, u zadnjem pokušaju na jednom velikom turniru njegov je najbolji igrač. S kapetanskom trakom oko ruke, Modrić je ovu reprezentaciju vodio iz utakmice u utakmicu, a kad je bilo najteže upravo je on mijenjao tijek susreta.

Argentinu je dotukao golčinom za 2:0, a u nokaut fazi je praktički sam digao momčad iz jako teških situacija i okrenuo utakmice protiv Rusije i Engleske. O Modrićevim igračkim kvalitetama nema smisla govoriti, ali na ovom prvenstvu je pokazao kakav je lider i koliko utjecaja ima na preostalih deset igrača. Bio je produžena Dalićeva ruka na terenu, bodrio je i dizao suigrače i ni u jednom trenutku nije puknuo pod pritiskom. Svatko normalan bi se malo slomio nakon, primjerice, onog promašenog penala protiv Danske. Kažemo, svatko normalan. Jer Modrić nije normalan, piše Index.hr