Home Društvo Što je Međugorje sve prošlo u vrijeme postojanja Jugoslavije i SSSR-a

Što je Međugorje sve prošlo u vrijeme postojanja Jugoslavije i SSSR-a

SHARE

O Međugorju, Marijanskom svetištu u Hercegovini, i o milijunima hodočasnika koji svake godine posjećuju mjesto Marijina ukazanja, u hrvatskim medijima vlada šutnja kao da živimo u vremenu najmračnije Brozove Jugoslavije.

Za „main stream“ medije to je još uvijek leglo kontrarevolucije i antikomunizma koje je srušilo Jugoslaviju, a to je za ljevičare-intelektualiste neoprostivi „magnum crimen“. I hrvatski mediji i politika kao da se žele zaboraviti koliko se percepcija Hrvatske u svijetu s ukazanjima u Međugorju promijenila; žele obezvrijediti činjenicu da se imidž Hrvatske vrti baš oko Gospina ukazanja, pobjednika u Domovinskom ratu i od neki dan oko velikog nogometnog uspjeha. Veliki svijet prepoznaje vjersku blagodat takvog svetišta i hodočasnici iz cijelog (ne samo katoličkog) svijeta dolaze pokloniti se ukazanjima Majke Božje pobjedničkom narodu.

Ni statističari rekordnih hrvatskih „turističkih žetvi“ ne spominju Međugorje, makar to veliko hodočasničko odredište itekako ponderira i znatno utječe na hrvatski turizam i njegove rezultate. Zar podaci prometa najvećih hrvatskih zračnih luka na obali, koje gravitiraju Međugorju, ne ukazuju da ima nečeg „u pozadini“ nesvakidašnjih rekorda u broju letova i prometu putnika. Splitska zračna luka u 2000. imala je 540 000 putnika; godine 2013. već 1,5 milijuna putnika da bi 2017. dosegla brojku od 2,8 milijuna putnika, a ove godine očekuje premašiti brojku od 3,2 milijuna! Sličan trend drži i Dubrovačka zračna luka koja 1998. broji samo 280 000 putnika, 2005. 1,1 milijuna, a 2017. 2,3 milijuna, dočim ove godine očekuje promet od 2,5 milijuna putnika! Novootvorena zračna luka Zadar 2001. imala je promet od samo 39 000; godine 2010. već 272 000, a 2017. godine 0,6 milijuna putnika. Za 2018. predviđena je brojka od 0,7 milijna putnika. A onda je tu i Zagrebačka zračna luka s još većim brojkama i jednakim trendom povećanja broja letova i putnika. Sve te brojke, naravno, treba staviti u kontekst hrvatskog turizma koji rekordnu 2014. bilježi s 13,1 milijuna turista i 73 milijuna noćenja, a 2017. pojačava na 17,4 milijuna posjetitelja i s 86 milijuna noćenja, ali isto tako spomenuti i milijunske brojke hodočasnika koji na putu za Međugorje itekako jačaju „krvnu sliku“ hrvatskog turizma.

I kad turistički statističari i ekonomski analitičari, pa onda mnogobrojni turistički uredi i njihova predstavništva diljem svijeta, konačno i Ministarstvo turizma, razmišljaju o hrvatskoj turističkoj ponudi i o razlozima zašto milijuni turista dolaze u Hrvatsku, da li u svojim razmišljanjima analiziraju fenomen hodočasničkog Međugorja? Jer lako je na prste jedne ruke nabrojiti što Hrvatska u svojoj turističkoj ponudi doista ima: čisto more, udobnu klimu s puno sunčanih dana. Ta „mantra“ s čuvenim hrvatskim gostoprimstvom samo su slavenska prenemaganja i konobarska patetika.

Da bi se upotpunila slika, još je važnije reći što Hrvatska nema: nema nasilja i migranata, i to su hrvatski turistički argumenti. Ovakav hrvatski turizam svakako nije zasluga ni turističkih ureda, posebno ne inozemnih turističkih ureda, a i uloga Ministarstva turizma više je nego upitna: dovoljno je uočiti koliko takvih inozemnih ureda i Ministarstvo turizma imaju, zapravo nemaju turističke velesile – naime nemaju ni „urede“ ni „ministarstva“. Nikakvo ministartvo ni turistički ured nemaju utjecaj na hrvatsku klimu, sunčane dane i na migrantske tokove – ali kad je o zaslugama i medijskoj promociji riječ, upravo ti prvi guraju svoja turistička turistička prsa i čekaju ordenje.

Pitanje je gdje se u hrvatskoj turističkoj ponudi smjestilo Međugorje ili ga jugoslavenski umovi u medijima i politici ne spominju već i dalje bojkotiraju? Međugorje je formalno u drugoj državi, ali to načelo suvereniteta samo je izlika za staru jugoslavensku politiku i komunistički um, jer svi putevi u to Marijansko svetište, naseljeno isključivo Hrvatima, idu kroz Hrvatsku i to najbolje znaju spomenute zračne luke, morske luke Split, Dubrovnik i Zadar kao i promet na hrvatskim autocestama. Indikativno je što nitko ozbiljan nije izračunao koliko i na koji način u hrvatskom turizmu sudjeluje Međugorje i koja je korelacija između povećanog prometa putnika u zračnim i pomorskim lukama, prometa na autocestama i broja turista/noćenja u Međugorju.

Prema podacima ureda Turističke zajednice u Međugorju je 2012. bilo 0,5 milijuna turista i oni su ostvarili 2 milijuna noćenja, a u 2017. bilo je registrirano milijun posjetitelja koji su ostvarili 3,5 milijuna noćenja.

Međutim zbog poteškoća koje Međugorje ima sa središnjom vlasti u BiH, jer su u pitanju isti komunistički i islamski umovi, posebno s Bošnjacima koji u tom Marijanskom svetištu vide leglo nevjernika, za pretpostaviti je da se prijavljuje-registrira samo 30 – 40% posjetitelja i noćenja, a ostalo je u sivoj zoni. U tom slučaju turističke brojke i utjecaj Međugorja na hrvatski turizam značajno je drugačiji, znatno veći, pogotovo kad je riječ o jedno i dvodnevnim posjetama. To samo znači da uz čisto more i ugodnu klimu s puno sunčanih dana u prednosti hrvatskog turizma treba uvrstiti i Međugorje, i to ne samo kao vjerski turizam već kao odredište svih ljudi dobre volje, a ne samo kršćanskih vjernika.

Ako Sveta Stolica prizna vjerodostojnost ukazanja, Međugorje postaje još značajnije planetarno hodočasničko odredište, a Hrvatska njegov tranzitni prostor. Imenovavši apostolskog vizitatora za Međugorje, monsinjora Henryka Hosera, biskupa u miru, Vatikan je konačno shvatio da su istupi mostarsko-duvanjskog biskupa, Ratka Perića tendeciozni i neosnovani koliko god su se on i njegov predšasnik godinama upirali zanijekati da su se ukazanja dogodila.

>>Sveta Stolica: Nadbiskup Hoser će obavljati „isključivo pastoralnu službu”

I nakon preuzimanja dužnosti msgr. Heryka Hosera biskup Ratko Perić je neki dan izjavio: „Nije riječ o vjerodostojnim ukazanjima Blažene Djevice Marije“! No, mrziteljsko opiranje međugorskim ukazanjima biskupa Ratka Parića, isto kao i njegova prethodnika Pavla Žanića ima nešto dužu, tužnu ali razgovjetnu povijest. Naime, Perićev prethodnik biskup Pavao Žanić je od strane SDB-a, kako se čini, odmah po stupanju na dužnost (1980.) ucijenjen i zavrbovan zbog „grijeha rane mladosti“. Dokumenti Komisije za odnose s vjerskim zajednicama tadašnje SR BiH pokazuju da je biskup Žanić u samom početku imao pozitivan stav prema Međugorju. Međutim, nedugo nakon početka ukazanja biskup Žanić iznenada mjenja stav i malo po malo počinje žestoko osporavati religijski događaj Marijina ukazanja u Međugorju.

Danas postoji obilje dokumenata prema kojima su Sindikat “Solidarnost” u Poljskoj i međugorska ukazanja od strane tadašnjih sovjetskih vlasti i KGB-a označeni tzv. “kontrarevolucionarna zbivanja vrlo opasna po tadaašnje socijalističke države”.

Stoga nitko ne treba biti iznenađen informacijama prema kojima je kasniji Žanićev nasljednik Ratko Perić, tada na dužnosti rektora Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima, pristao stupiti u kontakt s KGB-om u Rimu, već u prosincu 1982, te nakon toga izgraditi osebujan partnerski odnos.

Prema danas dostupnim informacijama i iskazima, operaciju je obavio operativac KGB-a Kuznjecov (najvjerojatnije pseudonim) pod vodstvom generala KGB-a Aleksandra Maksimova. Kontakt s Ratkom Perićem, sudeći prema danas dostupnim informacijama a koje biskup Perić uporno negira, KGB je ostvario preko talijanskog svećenika, ali pod budnim okom i mentorstvom Pietra Sambija, prelata briljantne karijere u državnom tajništvu Vatikana i Alberta Tricaricija, visokog činovnika Kurije.

Od samog početka ukazanje u Međugorju jugoslavenski i sovjetski komunisti, njihove Službe, u otvorenoj su komunikaciji i budno prate događaj međugorskog ukazanja kojeg su ocjenili kao izuzetnu opasnost za komunistički poredak. Potpuno isto kao što su tadašnje sovjetske i poljske službe danonoćno bjdjele nad sindikatom “Solidarnost” i njegovim čelnikom Lechom Wallesom.

Silno im je bilo stalo da se jedan i drugi događaj kompromitiraju, ponište i obezvrijede da se to ne bi prelio na politiku. Bez obzira na snagu tadašnjeg SDB-a, KOS-a i Partije, pokušaji rušenja Međugorja tada ne bi išlo bez otvorene potpore crkvene hijearhije uključujući “lokalnog biskupa”, ali i tadašnjeg prvog čovjeka hercegovačkih franjevaca.

Ateistički režim Jugoslavije, Poljske i SSSR-a bili su protiv bilo kakve pojačane vjerske manifestacije, a Crkvu je oduvijek smatrao antikomunističkim jezgrom i začetnikom kontrarevolucije. Pogotovo nakon stupanja na dužnost Ivana Pavla II.

Najžalosnije je u svemu što, kako se čini, biskup Ratko Perić nije bio čak ni ucijenjen, nego je njegova osobna netrpeljivost prema hercegovačkim franjevcima i borba za prestiž bila više nego dovoljna za ulazak u ovaj kontroverzni i sablažnjivi pakt. Za uzvrat „taj samodopadni čovjek dogovora“ – kako ga ocjenjuje visoki sovjetski dužnosnik, Aleksandar Maksimovič – od svojih je sovjetskih nalogodavaca tražio njihove operativne podatke i saznanja o hercegovačkim franjevcima. Iste one koje su sovjetski KGB-ovci dobivali od svojih jugoslavenskih kolega iz SDB-a. Jugoslavenske tajne službe imale su, što više nije nikakva tajna, dosta doušnika među katoličkim i pravoslavnim svećenicima. Prema dostupnim izvorima, današnji glavni kritičar Međugorja u prvim je kontaktima sa svojim partnerima Sovjetima tražio da ograniče utjecaj franjevaca u Hercegovini, pogotovo u Međugorju etiketirajući ukazanje u Međugorju kao kontrarevoluciju, rušenje Jugoslavije i franjevačku manipulaciju djecom.

Nestankom SSSR-a „operacija Perić“ za KGB nije završena, on se s generalom KGB-a, Aleksandrom Maksimovićem do 1989. navodno sastao sedam puta, a nakon pada Berlinskog zida sastajali su se 2000., 2001., 2002., 2004., 2006., i 2008. – uvijek u Rimu.

Onu brazdu koju su biskupi Pavao Žanić i Ratko Perić, očito pod dirigentskom palicom tadašnjih sovjetskih i jugoslavenskih službi, povukli nedugo nakon početka ukazanja, etiketirajući ukazanje u Međugorju kao franjevačku podvalu i kontrarevolucionarni čin, postala je “zvijezda vodilja” za tadašnju Partiju i jugoslavenske vlasti. Ništa se nije promijenilo ni nakon 1990. Ista je ostala “na snazi” i u hrvatskoj politici sve do današnjih dana.

Zato se Međugorje ne spominje kao politički i gospodarski čimbenik u Republici Hrvatskoj, zato se dozvoljava Perićev agitpropovski govor i otvoreno kontriranje Vatikanu protiv ukazanja u Međugorju i protiv hercegovačkih franjevaca, a HBK, jednako kao i hrvatska politika zauzela je stav da se sve to događa u drugoj državi i na taj način sebe pere od loše savjesti i oklijevanja.

 

L. C. Hrsvijet.net