“Zaposlen sam kao konobar u restoranu na moru. Kao i većina konobara koji rade sezonu, nemam pravo na slobodan dan, niti mi se plaćaju prekovremeni sati. Moj poslodavac sa mnom nije niti potpisao ugovor o radu, nemam sanitarnu knjižicu, dio plaće mi se isplaćuje na crno na ruke… To je sve normalno u našoj državi, a mene zanima dokle će to biti tako i radi li itko na tome da se zakoni počnu primjenjivati?”
Tim riječima nam se obratio sezonski konobar čiji podaci su poznati redakciji, a koji želi ispričati svoje iskustvo sezonskog radnika u ugostiteljstvu bez javnog iznošenja imena, jer se boji da će ostati bez posla. Njegova priča pokazuje način na koji rade neki hrvatski ugostitelji, a koji je miljama daleko od svega što zakon propisuje, pravna država regulira, a inspekcije kontroliraju.
Dakako da takvi, osim što oštećuju radnike i državu, ruše ugled svim ozbiljnim i odgovornim ugostiteljima, pa ih se zbog njih, nepravedno, trpa u istu vreću prevaranata.
Fiskalna smijurija
Da takvih ima i da zaslužuju agresivniju financijsku kontrolu poslovanja potvrdila je nedavna analiza Ministarstva financija. Po njoj je euforija oko Mundijala – uslijed koje se proizvodnja i prodaja pića značajno povećala, a kafići bili puni kao šipak – rezultirala s tri posto manje ugostiteljskih računa nego u isto vrijeme lanjske godine.
Ne čudi stoga da je ministar financija Zdravko Marić, nezadovoljan brojem fiskaliziranih računa tijekom srpnja, najavio ofenzivu Porezne i Carinske uprave posebno na ugostiteljske objekte.
Naš sugovornik, Slavonac na sezonskom radu u srednjoj Dalmaciji, jedan od tisuća sličnih koji ljeto provode radeći na Jadranu, sve ministrove sumnje osobno potvrđuje. Ne samo da dio ugostitelja vara državu tako da ne fiskalizira sav promet u objektima, nego vlasnici za takvo varanje posebno stimuliraju zaposlene. Tko više i bolje sakrije od fiskalizacije, ima veću stimulaciju “na ruke”, uvjerava nas konobar.
– Imam 38 godina i već godinama radim sezonske poslove u ugostiteljstvu na cijeloj obali. Nalazim ih uglavnom na mojposao.hr ili preko Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Tako sam našao i ovaj koji ovog ljeta radim. Poslao sam životopis na više adresa i javilo mi se dosta poslodavaca, a najbolje mi je zvučao ovaj gdje sada radim. Rekao mi je da mi za posao konobara nudi osam tisuća kuna plaće za devet sati rada. Uz to, da mi je osiguran smještaj i hrana. To je meni zvučalo super i odmah sam prihvatio. Za slobodan dan ga nisam ništa pitao jer nisam htio ispasti neozbiljan. Svi znaju da radnici koji rade sezonu na Jadranu nemaju pravo na slobodan dan. To je kod nas normalno – govori nam Slavonac svoja iskustva sezonskog rada u ugostiteljstvu u Dalmaciji, ali naglašava da je slično posvuda duž obale gdje god da je radio.
Bez ugovora
– Po mom mišljenju i na temelju dugogodišnjeg iskustva koje imam, moj gazda je još korektan poslodavac. On se koliko-toliko drži onoga što smo dogovorili. Imao sam ja u svojoj karijeri sezonca svakakvih budaletina, tako da znam da je ovaj okej… Ali, ono što mi smeta jest činjenica da nismo potpisali ugovor o radu. Čudi me da nismo, jer bi to prvenstveno trebalo biti njemu u interesu. I mislim da je to posljedica toga da mi ne živimo u pravnoj državi u punom smislu te riječi. Naime, ja radim u ugostiteljstvu, nemam ugovor o radu, a nemam ni sanitarnu knjižicu i mislim da je nema nitko u restoranu u kojemu radim. Zašto? Pa zato jer nitko to ne kontrolira pa moj gazda smatra da nije potrebno bacati lovu na “gluposti” poput sanitarne knjižice i higijenskog minimuma – nastavlja naš sugovornik.
Plaća i način na koji se ona raspoređuje, regulira i isplaćuje posebno je zanimljiv dio. Evo što kaže:
– Od osam tisuća kuna plaće, dio dobivam na račun legalno, a dio na ruke. Koliki je točno taj omjer još ne znam, jer nismo potpisali ugovor o radu, a cijelu plaću još nisam dobio pa ću tek vidjeti što ću dobiti. Važno je da je ovaj dio koji dobijemo na ruke, odnosno na crno, varijabilni, moramo “zaraditi”. To znači da moramo što više naplatiti bez fiskaliziranja. I tako ćemo zaraditi taj drugi dio obećane plaće. Na taj način svaki dan bez fiskaliziranja naplatimo između 20 tisuća i 50 tisuća kuna. To je moja procjena. No, po prometu restorana znam da je to minimalno 20 tisuća kuna koje svaki dan naplatimo na crno. Normalno, taj iznos ovisi od dana do dana. Većinom turisti plaćaju karticama i tu se ništa ne može, a na crno naplaćujemo onima koji plaćaju gotovinom – opisuje nam model prikrivanja fiskaliziranih računa kod nekih ugostitelja naš sugovornik.
Neslobodan dan
– Nije to sve, jer jedan dan u tjednu svi mi konobari moramo izdavati račune na tuđe ime tako da u evidenciji ispadne da taj dan imamo slobodan. A nemamo ga. Radimo svaki dan bez slobodnog dana. To su uveli kada je uvedena fiskalizacija, jer su inspektori iz Porezne uprave u kontrolama vidjeli kako isti konobar na svoje ime izdaje račune svaki dan u mjesecu. Iz toga je bilo jasno da konobari rade bez slobodnog dana, što nije dozvoljeno. Onda su vlasnici restorana i kafića zadnjih godina uveli kao “standard” da svaki konobar jednom tjedno cijeli dan mora izdavati račune na tuđe ime kako bi ispalo da taj jedan dan tobože ima slobodno. Eto, ja ću sutra izdavati račune na ime mojeg šefa kako bi izgledalo da imam slobodan dan. Koji uopće nemam. I tako je posvuda, to je masovna pojava koju sezonci moraju prihvaćati ako žele raditi, ali netko konačno mora to zaustaviti – kaže nezadovoljni sezonac i nastavlja.
– Može li netko postaviti pitanje nadležnima kada će se zakoni početi primjenjivati i kada će ugostiteljsko osoblje zaista moći konzumirati pravo na slobodan dan? Možete li zamisliti kako je kuharima koji rade u zagušljivim vrućim kuhinjama po 10-15 sati dnevno svaki dan pet mjeseci bez slobodnog dana? Mi smo kronično umorni, neispavani, živčani i onda se širi ta nervoza među nama pa se svađamo međusobno i s gostima… – priča je našeg sezonskog konobara.
Bez odgovora institucija
Njemu je prekipjelo pa je o svemu tome pisao nadležnim državnim institucijama i inspekcijama, DORH-u, USKOKU, Udruzi poslodavaca, sindikatima, Vladi RH (dostavio nam je kopiju). Ali, kaže, nitko dosad nije reagirao.
Od Porezne uprave pokušali smo dobiti podatke kolike su kazne za slične prekršaje i otkrivaju li ih inspektori često, ali do zaključenja teksta nismo ga dobili. Kazali su nam tek kako bi svaki građanin koji ne dobije račun to trebao prijaviti na dežurni telefon Porezne uprave jer je to pravi put da se sličnim rabotama stane na kraj, piše Slobodna Dalmacija
