Home Zanimljivosti Pogledajte svoj mobitel, vjerojatno su ga izradili robovi!

Pogledajte svoj mobitel, vjerojatno su ga izradili robovi!

SHARE

Ropstvo je, barem onakvo kakvim ga mi zamišljamo, relikt prošlosti. Godine 1965. ropstvo je ukinuto u SAD-u 13. amandmanom, a 1981. prisilni je rad zabranila i Mauritanija, posljednja država na svijetu koja je ropstvo i formalno učinila nezakonitim.

No, ropstvo nije izumrlo, kao što pokazuju priče poput onih o tržnicama robova u Libiji, ili CNN-ova snimka aukcije 12 migranata iz Nigerije. Ropstvo možda više nije institucionalizirano kao nekad no i više je nego prisutno, a često, piše Economist, posredno ‘hrani’ naše zapadnjačke navike, ekonomiju i tržište, piše Express.hr.

Današnje je ropstvo u obliku prisilnog rada, a kazna za nerad je fizičko iživljavanje, prijetnje smrću i oduzimanje hrane, zdravstvene zaštite ili članova obitelji. Neki se u toj poziciji nađu radi neplaćenih dugova. Članovi kasta “nedodirljivih” u Indiji u slučaju medicinske nužde posuđuju novac od bogatih farmera kojima su onda dužni generacijama, a vlast i sudstvo se u te odnose ne žele uplitati.

Trgovina ljudima gotovo uvijek završi u nekom obliku ropstva, bilo to seksualno ropstvo, prisilni rad ili otplata dugova (migranti svojim ‘spasiocima’ ili trgovcima ljudima). Mnogi u moderno ropstvo ubrajaju i dječji rad te brakove (dogovorene ili ne) u kojima je ženik ili najčešće mlada dijete ili maloljetnik. Moderno se ropstvo, piše Economist, često pripisuje isključivo najsiromašnijim državama.

No, prisilni rad u državama u razvoju ‘hrani’  lanac nabave koji se proteže na zapad. The Walk Free fondacija objavila je svoj izvještaj za 2018. godinu o lancima nabave država G20 skupine s ciljem da istraže koje države imaju kakve zakone protiv eksploatacije.  Samo sedam članica skupine koja pokriva tri četvrtine globalne trgovine ima zakone čiji je cilj smanjiti rizik da su dobra i usluge proizašle iz prisilnog rada.

Bio je to dugotrajan i sveobuhvatan posao tijekom kojeg su autori provjeravali američku listu proizvoda koja (najčešće) ima veze s prisilnim radom. U to su ukomponirali podatke nevladinih organizacija koje se tome bave, vladinih agencija i druge izvještaje. Najrizičniji proizvodi su mobiteli, odjeća, računala, kakao i šećer (od trske).

Neki su scenariji iskorištavanja ropskog rada jasni da jasniji ne mogu biti. Kina godišnje uvozi ugljen u vrijednosti milijardu dolara iz Sjeverne Koreje kojeg su iskopali rudari koji su u, de facto, robovskom radnom odnosu s državom. Economist piše kako je i industrija pamuka središnje Azije temeljena na migrantima koju postaju radnici u ropskom odnosu.

U Turkmenistanu deseci tisuća ljudi prisiljeni su raditi dok ne padnu od iscrpljenosti kako bi dosegli državne kvote. Industrija cigle u indijskoj državi Andra Pradesh temelji se na čitavim obiteljima u ropskim odnosima.

Najviše je u sprječavanju priljeva takvih dobara napravio SAD, dok države poput Brazila imaju “crnu listu” na kojoj navode kompanije, proizvođače i uvoznike kojih se treba kloniti. EU pak promovira društveno odgovornu javnu nabavu i potiče države članice da uvijek uzmu u obzir uvjete na “izvoru”.

No, to je sve, čini se, nedovoljno, i previše je načina kako zamutiti vodu i zaobići regule. Istraživanje također pokazuje da, primjerice, u Velikoj Britaniji samo 6 posto menadžera sa sigurnošću zna da njihovi lanci nabave nemaju veze sa ropstvom.