Home Društvo Otac iz Hercegovine otišao u Kanadu prije 40 godina, sin mu došao...

Otac iz Hercegovine otišao u Kanadu prije 40 godina, sin mu došao živjeti u Hrvatsku. Ovo je njihova priča

SHARE

Mate Paškanović Pavković mladi je Hrvat koji živi u Zagrebu. Od svojih vršnjaka ne razlikuje se osim po jednoj činjenici. Naime, ovaj 24-godišnjak rođen je u Kanadi. Otac, inače hrvatski emigrant koji živi u toj zemlji, usadio mu je ljubav prema Domovini. Mate se preselio iz Kanade i odlučio započeti novi život u Zagrebu.

Doduše, ne potpuno novi jer je Mate godinama slušao očeve priče o rodnom mjestu, Domovini i svemu što je ostavio za sobom.

Mate je trenutno student u Zagrebu u jednoj privatnoj školi, a izrazito je aktivan u drugim aktivnostima, bavi se radionicama vezanim za sitno poduzetništvo, a kako nam kažu oni koji ga poznaju, Mate nije na privatnom fakultetu iz razloga iz kojih većina ide na takve fakultete.

Ono što nas je navelo na ovu priču jest Paškanović stariji, odnosno, Matin otac Ivan, koji je rodnu hercegovačku grudu prije više od 40 godina zamijenio Kanadom…

Čitateljima portala Direktno.hr donosimo priču o Matinom ocu, čovjeku iz naroda, sasvim običnom, normalnom domoljubu kakvih je na stotine. Matin otac, Ivan Pavković Paškanović junak je naše priče.

“Ja sam u Kanadi  imao strica i strinu. Oni nisu imali djece pa su pitali moje roditelje želi li jedan od nas braće doći živjeti kod njih ovdje”, započinje Matin otac svoju priču i nastavlja:

“Moj brat kako je bio malo stariji nije to želio, a ja kako sam bio mlađi odlučio sam se da to napravim. U ta vremena nisam puno poznavao svijet, jedno desetak puta sam bio u Širokom Brijegu, tada zvanom Lišticom. Nije se smjelo govoriti da je Lištica grad Široki Brijeg”, prisjeća se Paškanović dana iz mladosti.

Pokojni djed mu dao 50 dolara 

“Još tada se nije moglo spominjati one što su izgubili živote nakon Drugog svjetskog rata. Bilo je to u ljetu 1977. godine kada sam ja došao ovdje u Kanadu s ručnom prtljagom i 50 dolara što mi je pokojni did dao za put. Uz to sam ponio sa sobom dvije engleske riječi koje me naučio jedan stari susjed koji je dvadesetih godina imao priliku naučiti to dok je živio u Americi”, priča nam o teškim počecima i trenucima pa nastavlja:

“Kao što sam bio mlad i poznavao više-manje samo oko Izbična i malo planine, ovo je bio veliki šok za mene. Iz maloga našeg sela došao sam u jedan veliki grad koji je tih godina već bio nastanjen s više od milijun ljudi”, prisjeća se Paškanović.

Kulturološki šok

Dolaskom u Kanadu Paškanović je doživio i svojevrsni kulturološki šok.

“Umjesto kauboja i Indijanaca našao sam veliko iznenađenje i drukčiji način života, tuđi narod, tuđi jezik, tuđa hrana, osjećaš se izgubljeno, sve kao da sanjaš.

U Kanadi sam pošao u školu u osmi razred, sedmi sam završio u Izbičnu. Ovdje se ide u školu preko cijelog dana. Školski autobus je dolazio po mene u 7:30, a vraćao sam se popodne u 3:30. Po cijeli dan na početku kada sam došao svi pričaju, a nikoga ne razumiješ. U školi po cijeli dan, ni riječ jednu ne kužiš, a onda riječ po riječ, rečenicu po rečenicu tako dok ne počneš sanjati na engleskom, a sada čak i oni ljudi koji nikada nisu progovorili riječ, bolje pričaju engleski nego ja”, prisjeća se tako školskih dana i dugog boravka u Kanadi do dolaska u rodno mjesto.

Tek nakon pet godina Paškanović je ponovno došao kući, ali samo nakratko…

“Prvi dolazak u rodni kraj bio je 1982. godine. Kako sam radio svaki školski raspust uspio sam si kupiti kartu da dođem vidjeti  roditelje. Došao sam u Zagreb, a nitko od mojih nije znao da dolazim. Sjećam se svih detalja kao da je to jučer bilo. To mi je bio i ostat će jedan od najljepših posjeta rodnoj grudi, iako je u to doba to još bila Juga. No i ako od mojih nitko nije znao da dolazim to je već policija znala jer sam došao roditeljima u posjetu jednoga dana, a već su idućeg dana dok sam bio s bratom u gradu, došla dva policajca mami i tati u kuću s pozivom da dođem na saslušanje u Mostar”, priča nam Paškanović o policijskom osluškivanju.

“Sjećam se na tom razgovoru da su pitali za gotovo sve naše poznate ljude ovdje u Kanadi, dobro su bili upoznati o svima. Tražili su od mene da surađujemo, dali su mi adresu na koju mogu pisati njima, ali nisam im htio ništa obećati”, kaže nam.

Policajcima koji su ga vrbovali poslao je i znakovitu poruku:

“Rekao sam tim policajcima da rijetko pišem svojim roditeljima pa tako da ne mislim da se mogu nadati da njima pišem”, prisjetio se Paškanović i nastavio s utiscima i uspomenama iz tih vremena:

“Obišao sam ta dva tjedna sve po selu, htio sam svakoga vidjeti i pričati sa svakim. Obišao sam puteve iz djetinjstva, a vremena nije bilo dosta da sve želje ispunim koliko toga sam želio obići i vidjeti, nedostajalo mi je svega našega”, govori nam.

Pitali smo Paškanovića i kako je izgledao život u Kanadi:

“Kako kome. Nitko nije došao ovdje i naišao na lak život. Ovdje da bi nešto imao, moraš imati školu ili zasukati rukave i raditi teško u tvornici ili na građevini. Moj život je bio jedno i drugo, a u zadnjim godinama sam se odlučio vratiti nazad u školu i sada predajem u gimnaziji. Na jednu stranu, ovaj posao je lakši, ali s druge strane ima jako puno i odgovornosti jer ovaj posao se mijenja iz dana u dan pa se uvijek mora nešto novo učiti. Teško je biti đak u stare dane, ali dobro dođu školski praznici”, rekao nam je o poslu i obvezama.

Ne smije se spominjati hrvatstvo

“Ovdje u Kanadi naša zajednica je dosta dobro bila i ostala organizirana. Imamo naše crkve, naša folklorna društva, naša nogometna društva i druge organizacije. Ovdje je svaki Hrvat koji se na bilo koji način isticao kao Hrvat bio smatran za neprijatelja Jugoslavije. Znači nisi smio biti Hrvat niti spominjati Hrvatsku, ali mi ovdje nismo se dali, svak na svoj način je doprinio da pomognemo da Hrvatska postane samostalna”, rekao je.

Kaže nam i da je hrvatska zajednica u tom dijelu Kanade bila jako povezana:

“Naša hrvatska zajednica je dosta povezana ovdje u ovom djelu Kanade, ima nas veliki broj pa je devedesetih ovdje gdje živim bio svaki deveti član ovoga grada Hrvat, podržavali smo sve što je naše; naše političare, naše zabave,  naše nogometne klubove, folklorna društva i sve drugo…”, kaže nam Paškanović.

UDBA ih probala podijeliti

Paškanović kaže i da je UDBA pokušavala raditi na podjeli tamošnjih Hrvata:

“S našim domoljubima smo se uvijek ponosili i uvijek su nam rado dolazili na  zabave i okupljanja.

Mi smo svi bili za Hrvatsku iako je to UDBA nastojala srušiti i podijeliti nas. Bilo je tu dosta njihovih prljavih djela, ali i sami vidimo da nisu u tome uspjeli. Ovdje je bilo dosta teško jer dok je  u Lipoj Našoj bio rat, na čelu kanadske vlade je bio srpski zet. Sarajevo opkoljeno i bombardirano, a njegova žena izjavi i kaže da to ne rade Srbi. To je samo jedno, a drugo da je drugi srpski zet bio general u kanadskoj vojsci ispred mirovnih snaga u Herceg Bosni. Takvu smo mi imali politiku u Kanadi za vrijeme Domovinskog rata”, prisjeća se i dodaje da su Hrvati imali i mnogo prijatelja.

“Nismo se mi dali, imali smo i mi prijatelja u politici ovdje u Kanadi, a i u Americi. Naša gradonačelnica je bila uvijek uz nas, a imala je i veliki utjecaj u to doba i na druge političare. Borili smo se na sve strane, borili smo se da se hrvatski jezik prizna, a onda smo tražili da se knjige na hrvatskom jeziku nađu na policama gradskih knjiižnica. U svaku malu bitku smo išli svi,  mladi i stari zajedno. U vrijeme Domovinskog rata vijesti su stizale na svakojake načine. Radio, televizija, telefonski…

Razgovarali smo stalno, a sve se pratilo cjelodnevno. Sjećam se da sam bio na poslu kada sam čuo preko BBC radija prijenos da je Široki bombardiran i da ima poginulih. Odmah sam zvao iako je u to vrijeme svaka minuta koštala oko tri dolara. Tih godina novac nije bio u pitanju, bilo je sve za Hrvatsku. Sjećam se jednog penzionera koji je pobjegao iz Hrvatske odmah iza Drugog svjetskog rata koji je svakog dana osim nedjelje radio na skupljanju pomoći odakle se onda besplatno prevozila do Splita i Ploča.

Sjećam se kako mi je pričao o događajima iz Drugog svjetskoga rata i jednoga trenutka mi je spomenuo djedovog brata. Kada sam mu rekao da je on još živ i kako je bio dugo godina nakon rata u zatvoru, odmah su mu suze pošle. Bila mu je posljednja želja da se njih dvojica vide i da poslije toga ne žali umrijeti. Sada su obojica pokojni i nisu se uspjeli vidjeli od ’47. kada su bili skupa na Čvrsnici. To je duga priča opisana u njegovoj knjizi posvećena Križarima”, prisjeća se on potresnih trenutaka.

Paškanović ističe i da je ponosan jer je djecu naučio domoljublju.

“Jako sam ponosan da moja žena i moji sinovi vole moju Domovinu kao ja. Kako sam se ja odlučio ići u Kanadu, a sada mi je se jedan sin vratio i živi u Hrvatskoj. Pa vjerujem da je njemu lakše se odlučiti da živi u Hrvatskoj nego je meni davnih godina živjeti u Kanadi. Još nisam vidio ljepšeg života ni ljepše zemlje od moje drage Domovine”, govori nam.

Ističe i da je njegov sin Mate koji je došao živjeti u Hrvatsku za to dobio podršku od obitelji.

“On od svoje mame, brata i mene dobio podršku da se vrati i ako Bog da i ja odem u mirovinu bilo bi lijepo vratiti se. Ovdje si uvijek tuđi, a doma si doma čak i ako si živio godinama vani uvijek si svoj na svome. Ovdje se živi da se radi, a u našoj lipoj se radi da se živi. Ja mislim da je ovo najveća razlika između života vani i života u Hrvatskoj. Moja obojica  sinova ovo vide i u nadi sam da bi se njihovi snovi o povratku jednog dana mogli ostvariti”, govori nam.

“Kada je pitanje što mi nedostaje iz rodnoga mjesta onda je to od moji najmilijih, uže i daljnje rodbine pa do svih mojih kolegica i kolega iz osnovne škole, pa svih naših župljana, a onda svaka drača, kamen svaki puteljak, brežuljak i planina, što želim reći nego da mi sve fali. Često se sjećam prelijepih dana djetinjstva svoga, nije se imalo ali je se veselo živjelo, bili smo zajedno i na svojem”, priča nam emotivno Paškanović.

Da je Kanada malo bliže…

“Ja mislim da Kanada da je malo bliže, recimo kao Njemačka da bi nama Hrvatima bila dobra zemlja za život, ali je daleko pa za vikend baš i ne možeš doći posjetiti naš krševiti kraj. Sada ja mislim da se kod nas može dobro živjeti ako se nađe posao. Ni u Kanadi nije kao što je prije bilo, sve se mijenja. Možda će kod nas doći vrijeme da se hrvatski narod raseljen diljem svijeta odluči na povratak kao što je to bilo s irskim narodom prije nekoliko godina. Držim figu da doživim to, ali i da ja svoj povratak doživim.

U nadi je spas. Bog i Hrvati”, zaključio je Ivan Paškanović Pavković.

Autor: Ivan Crnjac | direktno.hr