Home Društvo Hrvoje Horvat: U Širokom nigdje Thompsona, a u BiH sve frca inteligencijom...

Hrvoje Horvat: U Širokom nigdje Thompsona, a u BiH sve frca inteligencijom ljudi

SHARE

Prošli vikend na licu mjesta, održavao se Mediteran Film Festival, provjerio sam kako stvari stoje u Širokom Brijegu, onako u svakodnevnom životu lišenom službene politike. I to sam zadnjih godina napravio nekoliko puta, i bio iznenađen što godinama tamo nisam vidio nikakve drame u liberalnom ozračju festivala.

Nisam nigdje čuo Thompsona, ali sam sjedeći na kavi ispred hotela s hotelskog razglasa slušao Bajagu, Olivera Mandića, Đorđa Balaševića i Dinu Merlina.

Piše: Hrvoje Horvat | Vecernji.hr

Dapače, gledao sam Bajagu uživo na WHFestu par tjedana prije, dok je na 19. Mediteran Film Festivalu glavnu nagradu, Grand-prix festivala, sjajnim filmom “Druga strana svega” odnijela srbijanska redateljica Mila Turajlić.

Široki – Jajce – Banja Luka

Gosti WHFesta bili su i Dragan Bjelogrlić i dalmatinski episkop Nikodim Kosović, brojni hrvatski glumci i redatelji, članovi žirija, od Nine Violić i Tarika Filipovića do Bobe Jelčića, Đele Hadžiselimovića i drugih. Dapače, svratio je i Mate Bulić s kojim su me jedne večeri upoznali, premda ga uopće ne slušam i nije ni blizu moga svjetonazorskog kruga. Ali, pristojno je biti pristojan, to je valjda najvažnije u normalnom svijetu da se, kako je rekao Goran Bregović, “ne zakoljemo međusobno escajgom sa stola dok ručamo”.

Očito se vremena, kao što je prije 55 godina najavio Bob Dylan, ipak mijenjaju. Ne dovoljno brzo, jasno da problema ima, lokalni ljudi to znaju bolje od mene, jer ništa nije lako kad si mlad, a niti star. Ali, napori ljudi koji organiziraju dva odlična festivala i civilizirano se odupiru predrasudama koje vise stalno i posvuda oko nas hvale su vrijedni i, najvažnije, praktično dokazani. I taj pobjednički film i većina drugih s MFF-a bave se ključnim i teškim problemima nerazumijevanja u društvu, od rata u Siriji, problemima izbjeglica, odnosa Izraelaca i Palestinaca, pedofilijom, ljudskom okrutnošću prema životinjama, LGBT zajednicom, do tema iz Tunisa, poput filma “U sjeni” koji je tamo bio zabranjen, ali je izašao iz sjene na Mediteran Film Festivalu. Većina njih dovodi vas do plača ili, kako mi je rekao selektor Zdravko Mustač, to su tragedije protiv kojih se filmaši bore neočekivano uporno i hrabro.

I ne samo da to rade s pozicija vrijedne umjetnosti, nego baš onako do kosti, s jasnom sviješću o problemima današnjega svijeta. Mustač je od dvjestotinjak filmova izabrao po deset za službeni program u konkurenciji kratkometražnog i dugometražnog filma, od kojih ih je najviše bilo prijavljeno iz Izraela (tridesetak) i Španjolske (sedamdesetak).

Baš zbog tih festivala jednom ili dvaput godišnje prođem autocestom od Zagreba preko Splita, Zagvozda i Imotskog do Širokog Brijega. Povratak u Zagreb najčešće obavimo “kontra” rutom, preko Mostara, Jablanice, Prozora, Jajca i Banjaluke do Stare Gradiške, pa do Zagreba. Naravno, put je kompliciraniji, prolaze se kanjoni, planine i doline, uzbrdo i nizbrdo, baš kakav je i život i politički odnosi u BiH. Ali ako želite provjeriti svakodnevni život u BiH, nema boljeg predloška od tog.

Činjenica je – znam jer sam i to prošao – možete putovati od Sankt Peterburga preko Pariza i Amsterdama do Londona i Dublina, ali to se čini kao dosadna turistička ruta na kojoj ni izbliza nećete doživjeti sve kontraste i paradokse kao kad prođete put od Marića Gaja kraj Širokog, pojedete janjetinu “Kod Gojka” u Jablanici, dođete na baklave i kahvu “Kod Asima” u Jajcu, pa prije prelaska granice završite na banjolučkim ćevapima u, dakako, Banjoj Luci. I poslije čujete da je baš dok ste vi bili tamo pretučen novinar BN TV-a Vladimir Kovačević.

Paradajz i smokve

Bogatstvo različitosti” bila je ona stara idilična definicija koja, čini se, više nikoga ne zanima, pa se živi u “siromaštvu jednakosti”, kao da su iz Biblije prepisali onu još stariju “blago siromašnima duhom”. Što je najbolje, nije da duha fali.

Dapače, sve frca inteligencijom ljudi koji se bore za bolji život kako znaju i umiju. Spektakularno je nakon planina oko Mostara proći sjajnim pejzažima, dolinom Neretve, Rame i kanjonom Vrbasa, vidjeti sve hidrocentrale, srušene i sagrađene mostove, proći Prozor i preko planina stići u Jajce, gdje je zametak suvremene Hrvatske (tako nam bar piše u Ustavu Republike Hrvatske). A sve to s par kilograma paradajza i smokava iz Širokog Brijega. Jer, možeš imati milijun maraka, ovakvo voće i povrće neusporedivo je s onime što se prodaje na tržnicama Zagreba i drugih gradova.

Pametan čovjek bi se zapitao, “pa je li sve u paradajzima i smokvama?”.

Naravno da nije, ali može poslužiti kao metafora, jer daleko bi važniji trebali biti fini paradajzi i smokve od nesposobnih političara koje “probavamo” svaki dan.

Ako je i Belgija s ozbiljnim EU središtem političke moći poput Bruxellesa, uspjela 2010. u gotovo dvije godine s tehničkom vladom izaći iz problema, povećati gospodarski rast i plaće, smanjiti nezaposlenost – a mnogi ljudi vani i ne znaju imena premijera i nije im važno tko je, nego pristojan život – onda ne bi bilo loše da ljudi prestanu kukati i izvlačiti se na trule političare u koje gledaju kao u boga i iz čijih “ralja” nikako da pobjegnu.

Ako ne izbori, u tome i paradajzi možda mogu pomoći.