Home Auto Gluparanje zvano auto-sport

Gluparanje zvano auto-sport

SHARE

Jednostavno nema drugačije mogućnosti za naslov jedne ovakve teme, jer ova ideja nadilazi čak i najgluplje parodije i satire. No ovo nažalost nije tekst u sklopu rubrike “auto-ironija”, već se radi o stvarnim idejama koje su nadomak realizacije, piše Ivan Gluhak u kolumni na portalu Automobili.hr

Kada BMW i3 postane sigurnosni automobil na utrkama, postaje jasno da sa svijetom utrkivanja nešto gadno ne valja.

Kada BMW i3 postane sigurnosni automobil na utrkama, postaje jasno da sa svijetom utrkivanja nešto gadno ne valja.

Jeste li ikada čuli onu uzrečicu koja kaže „sjećate li se vremena kada je seks bio siguran, a utrkivanje opasno po život“? Jasno vam je što dotična zapravo poručuje između redaka? Slažete se s time?
E onda slobodno nastavite s čitanjem ovog teksta, jer će vam tema o kojoj sam odlučio napisati pokoji redak vjerojatno upropastiti doručak ili neki drugi obrok koji ste netom prije čitanja počeli probavljati.

Postojala su vremena kada su trkaći automobili izgledali ovako.

Postojala su vremena kada su trkaći automobili izgledali ovako.

Naime, otkad postoje automobili, postoji i želja njihovih vlasnika za utrkivanjem. Bilo da se radi o utrkivanju sa štopericom (tj. s vremenom) ili pak s nekim drugim vlasnikom nekog drugog automobila ideja je manje-više ista: biti (naj)brži.
To sve zajedno naravno mnogima zvuči opasno, a glavni razlog za to jest u tome što utrkivanje doista jest opasno. Tijekom bjesomučnog natjeravanja vremena ili nekog protivnika na stazi, neminovno je da može doći do sudara, izlijetanja sa staze ili pak neke sasvim sedme nepoželjne situacije, a samim time na dnevni red stižu raznorazne ozljede, te čak i gubitak života.
No to je tako kad se ljudi „igraju s vragom“ i u sjedećem položaju s volanom u rukama jurcaju unaokolo prkoseći raznoraznim silama.
To se jednostavno zove logika.

Današnji trkaći automobili još uvijek ponekad izazivaju emocije.

Današnji trkaći automobili još uvijek ponekad izazivaju emocije.
foto: Porsche

Tijekom posljednjih desetljeća svjedoci smo raznoraznim maničnim pokušajima da se svijet auto-sporta učini sigurnim i da se kroz svu tu sigurnost izbjegne svaka mogućnost ozljeđivanja i prerane smrti. No ako ćemo iskreno, većina se tih sigurnosnih ideja svodi na politiziranje i zabrane koje iz nebeskih visina svake od organizacija i asocijacija posvećenih utrkivanju (tj. nekolicine staraca na koje bez takvih idiotarija nitko ne bi pretjerano obraćao pažnju) na ovaj ili onaj način „reguliraju“ što se smije, a što ne.
Kao primjer tome najbolje će poslužiti „najluđi oktanski cirkus na svijetu“, tj. onaj Formule 1.

Siguran sam da je barem jedan od ovih bolida za vrijeme utrke zbog nečega kažnjen.

Siguran sam da je barem jedan od ovih bolida za vrijeme utrke zbog nečega kažnjen.

U taj donedavno magičan svijet oktana, tehnologije i talenta zapuhali su neki čudni vjetrovi koje kao nekadašnji ljubitelj ove grane auto-sporta ne samo da ne mogu shvatiti, već više i ne želim. Dotični vjetrovi su iz tog plemenitog ludila na četiri kotača i natjecanju u veličini ega pojedinih vozača napravili kastriranu verziju nekakvog utrkivanja koje je apsolutno ovisno o vijeću staraca koje sjedi iznad staze i dirigira tko kako i što smije napraviti od starta do cilja.
Samim time se u današnje vrijeme pretjecanje kažnjava, osobnost svakog od vozača ispada apsolutno nepoželjnom osobinom, a tehnologija se suspreže koliko je to maksimalno moguće.
Kao rezultatno stanje svim tim idejama i pravilima današnji vozači zapravo nisu ništa više nego marionete vođene od strane odjela marketinga svake ekipe, odnosno krovne organizacije koja dotičnim ekipama dirigira kako se vozači smiju ponašati, što smiju jesti, s kime se smiju svađati i u kakvoj fizičkoj kondiciji smiju biti.
No takvi su i bolidi kojima se iz godine u godinu uvjetuje sastav guma, količina elektroničkih pomagala i njihov način upotrebe, te aerodinamička i ina druga svojstva, ne bi li ih usporili i učinili sigurnijima za upotrebu, pa sam u moru svih tih gluparanja i s***nja jednostavno odustao od praćenja meni nekad omiljenog sporta.

No sve je to zanemarivo u usporedbi s idejom koja sve više i više izlazi iz kuloara svijeta Formule 1 i još nekih organiziranih „oktanskih spektakla“…

Ovako nekako u sklopu grafičkog prikaza izgleda KERS-sustav.

Ovako nekako u sklopu grafičkog prikaza izgleda KERS-sustav.

Naime, nakon što je svijet Formule 1 sustav KERS propisao kao obavezan komad opreme za svaki bolid, te kako se već godinama neki istaknuti pojedinci i institucije bore s bukom i potrošnjom goriva bolida, struja je u svijetu oktana uvelike uzela maha.
Tome svjedoči sve više raznoraznih serija utrkivanja unutar kojih na bolidima postoji sva sila hibridnih i njima sličnih sustava zbog kojih se smanjuje zagađenje i potpomaže se rast šuma i slatkih čupavih šumskih stanovnika koji se zbog glasnih i prema potrošnji prirodnih resursa nastrojenih jurilica ne osjećaju ugodno.

Festival tišine pod nazivom Formula e.

Festival tišine pod nazivom Formula e.

Posljednji krik tog ekološkog terora naziva se Formula e, tj. serija natjecanja u sklopu koje je za vrijeme utrke publika u stanju čuti dežurnu spremačicu koja usisava neku prostoriju u upravi staze.
Mislim, svaka čast strujnim krugovima, no ideju ovakvog načina prostituiranja brzine i vozačkog talenta neću moći shvatiti do momenta kada mi utičnice u stanu ne dobiju kotače i volan.
Što mogu kad sam dinosaur.
No za razliku od mene, sve je veći broj zainteresiranih vozača i timova, koji se zajedno sa sponzorima i publikom orijentiraju prema ovakvoj vrsti natjecanja koje za glavnu okosnicu ima tišinu i mobilne generatore struje.

…i taman kad čovjek pomisli da tu priča prestaje, eto nam najnovije ideje koja će zakucati još jedan čavao u lijes oktanskih sportova kakav danas poznajemo (ili smo nekada poznavali): Roborace.

Evo i prvih kandidata koji bi mogli preuzeti ulogu vozača ove idiotarije.

Evo i prvih kandidata koji bi mogli preuzeti ulogu vozača ove idiotarije.

Kada sam prvi puta čuo za ovu idiotariju, moram priznati da sam se zbog asocijacije na film „RoboCop“ jednostavno počeo smijati. U mojoj glavi se na sam spomen te tragikomedije pojavila nekolicina dvonožaca nalik Transformerima koji sumanuto trče po stazi i tu i tamo iz svojih metalnih tjelesa izbacuju kotače zbog lakšeg prolaska zavoja. No ta je vizija ispala kudikamo manje idiotskom od stvarne ideje koju su izmislili ljudi čije mjesto pod električnim suncem (odnosno solarijem) stoji iza organizacije Formule E.
Zašto? Jednostavno zato što pod paskom već postojeće ekološke priče (koju autori ove utrke strujnih krugova mogu pričati nekome tko ne zna koliko npr. tvornice baterija i akumulatora zagađuju okoliš) ova ideja seže u domenu apsolutne sigurnosti.
A kako će se do te apsolutne sigurnosti stići? Jednostavno ukidanjem vozačke pozicije u automobilu, tj. davanjem otkaza vozaču.

Misija uspješna - uljez izbačen.

Misija uspješna – uljez izbačen.

Ideja je tijekom sljedećih nekoliko sezona Formule e kao iskoristiti Roborace kao svojevrstan uvod u veliku nagradu Strujograda i sličnih naelektriziranih mjesta.
Time bi se izuzev sve sile tehnoloških postignuća u domeni igrarija sa strujom naelektriziranoj publici pokazao sav sirovi talent vozača koji će (pretpostavljam) sjediti na ogradi i s daljinskim upravljačem u rukama na stazi izvoditi show-program.
Doduše, nitko nije precizirao hoće li se tijekom trajanja te električne lakrdije na daljinsko upravljanje djec…ups – ispričavam se…vozačima dozvoliti pretjecanja ili će zbog njih biti kažnjeni ukidanjem džepar…ups – ispričavam se još jednom…plaće. Isto tako nije precizirana niti dobna granica za dobivanje licence, tj. mogućnost ulaska u ovaj „najveći elektronski ciklus na svijetu“, a nejasno je i hoće li vozači zapravo morati biti na lokaciju utrke ili će im biti omogućeno da iz dnevne sobe vlastitog doma upravljaju bolidima i jedu kokice.

No nije sve tako crno…

Dapače, već sad imam nekoliko ideja koje bi od ovog električnog pimplanja s autićima na daljinski moglo ispasti nešto globalno popularno.

Ovo bi mogli biti novi naraštaji vozača.

Ovo bi mogli biti novi naraštaji vozača.

Za početak bi bilo super kada bi se kvalifikacije za utrke održavale putem Interneta. Tako bi ljudi iz cijelog svijeta imali prilike pokazati jesu li doista pravi vozači ili pak samo nasilnici koji ne znaju gubiti, te se zbog vlastite nesposobnosti osvećuju drugima gurajući ih sa staze.
Zatim bi se cijela priča mogla preseliti i na pametne telefone, koji bi dobili aplikaciju za kontrolu bolida na stazi, a mogla bi se napraviti i dogradnja dotičnoj aplikaciji. Dotična bi se plaćala na mjesečnoj bazi, te bi korisnicima omogućavala nesmetanu kontrolu ne samo nad bolidom na stazi, već i izvan nje. Bolid bi se preko pametnog telefona mogao pokretati i gasiti, te bi se tako mogli preslagivati parametri bolida, te stvarati taktika – baš kao u nekoj današnjoj strategiji kakve na mobitelima igraju milijuni pametne djece i odraslih.

...a ovako bi mogli izgledati novi naraštaji mehaničara (tj. električara).

…a ovako bi mogli izgledati novi naraštaji mehaničara (tj. električara).

Naravno da ideja ima još, no kako zbog potencijalno-ogromnih količina teksta ne želim ovaj tekst otegnuti u domenu „Zločina i kazne“, u ovom momentu stajem i donosim samo nekoliko zaključaka na temu današnjeg auto-sporta u svom općenitom smislu:

1.    Sigurnosna pravila u današnjem auto-sportu većinom nemaju smisla
2.    Samom tijeku utrkivanja na stazi nisu potrebne odluke političara
3.    Elektrifikacija bolida ima smisla samo ako je publika gluha
4.    Roborace je s***nje
5.    Ja sam dinosaur i od sad bih se mogao potpisivati s Ivanosaurus Gluhakopcera Domestica

Zahvaljujem na pažnji i nadam se da ćete imati vremena baciti pokoji vlastiti komentar na ovu temu u sklopu naše Facebook stranice.

Liv long end prospr.

Ovakvi ljudi su apsolutno u pravu što se tiče današnjeg svijeta utrkivanja.

E kada bi ovaj natpis u današnje vrijeme bio istinit…