Završila sam jednu od najboljih škola u Pakistanu koja se specijalizirala za STEM grupu predmeta. U čitavoj generaciji bilo je samo 15 žena u moru muškaraca. Bila sam prva žena u svojoj obitelji koja je upisala faks. Svoj sam život isplanirala potpuno drugačije nego što je ispao. Prvo sam se htjela ostvariti u poslu, putovati, a tek onda možda osnovati obitelj. Odustala sam od toga svega par mjeseci nakon što sam upisala faks, kad su mi roditelji počeli tražiti muža.
Jedna dan mama je samo došla i poručila mi da mi je našla dobrog muža u Velikoj Britaniji. Prestravljeno sam ga tražila na Facebooku i drugim društvenim mrežama, ali ondje nije bilo ničega osim fotki brzih auta. Obuzela me panika. Rekla sam im da ne znam ništa o njemu i da od mene ne mogu očekivati da se udam za njega.
„Doći će ovdje za tjedan dana, na vjenčanje tvoje sestre“, rekla mi je mama. „Tad ćeš imati priliku upoznati ga i onda ćemo odmah proslaviti i vaše zaruke.“
Nisam se htjela udati za luzera pa su me tukli
Taj je dan došao brzo. Razgovarala sam s njim kratko par minuta i uplakana se vratila roditeljima. Kategorički sam ga odbila. Tijekom idućih par tjedana vodili smo intenzivne razgovore o mojoj sudbini. Jasno su mi dali do znanja da ja tu nemam baš nikakvog izbora. „Odlučili smo da je to način na koji ćeš se vjenčati“, samo mi je kratko rekla mama.
Što sam ja pružala više otpora, to su me oni počeli više siliti. „Misliš li da si sad predobra za ovo samo zato što si obrazovana? Postaješ arogantna“, prenosi qz.
Na svu sreću uspjela sam jednu rođakinju nagovoriti da malo istraži čovjeka za kojeg sam se trebala udati. Ona je imala obitelj u Britaniji te je preko njih saznala da lik jedva uspijeva zadržavati poslove i da mu je reputacija grozna. „Nemojte siliti svoju kćer“, rekla je na kraju mojoj mami. Dva dana kasnije moji su mi roditelji poručili da su ipak odustali od tog braka.
Mislila sam da sam se izvukla
Idućih par mjeseci disala sam mnogo lakše misleći da je ono najgore iza mene. Vratila sam se na faks i do diplome mi je falilo svega par ispita kad su se roditelji vratili s novom bračnom ponudom. Čovjek za kojeg su me ovaj put naumili udati bio je Amerikanac.
Bila sam preokupirana završnim ispitima pa su mjeseci prolazili u trenu. Prije nego sam se uopće snašla sjedila sam mu već nasuprot u našem dnevnom boravku. Pitao me je što mislim nakon faksa. Naši su roditelji već idući dan obznanili da smo zaručeni. Tjedan dana nakon toga vratio se u SAD.
Pokušala sam se ubiti lijekovima
Moji su roditelji htjeli da se vjenčamo što prije, unutar iduća tri mjeseca. Bila sam ozbiljno depresivna i toliko negirala što mi se događa da sam odlučila da ću se radije ubiti prije nego me prodaju kao nevjestu. Počela sam uzimati Panadol nakon što sam na Googleu pročitala kako dugoročno djeluje. Svaki bih dan popila između 8 i 12 tableta i nadala se da ću do datuma vjenčanja umrijeti. Ali to se nije dogodilo. Povraćala sam nebrojeno puta, izgubila sam na kilaži i lijekovi su mi vjerojatno uništili jetru, ali nisam umrla.
Bila sam u gadnoj depresiji i nisam nigdje vidjela izlaz. Obratila sam se roditeljima za pomoć, ali oni nisu pokazali niti trunke milosti. Moja prabaka je prošla kroz dogovoreni brak, a na isti se način udala i moja mama. To je jedini način koji oni poznaju i ako je to bilo dovoljno dobro za njih, bit će i za mene. Svaki put kad bih se pobunila, mama ili tata bi me istukli. A moja je mlađa sestra to sve gledala sa strahom u očima.
Vjenčanja se niti ne sjećam
Konačno je došao i taj dan, moje vječanje. Sjećam se da sam u nekoj magli potpisala papire i postala udana žena. Svog se vjenčanja gotovo uopće ne sjećam. Sve se dogodilo samo tako, u pola sata bila sam vjenčana za čovjeka s kojim sam razgovarala jednom u životu. Bila sam u klopci. Rastaneš li se, naše te društvo odmah proglašava parijom. Nikad nisam upoznala nekoga tko se rastao.
Moj se muž vratio u Ameriku tjedan dana nakon našeg vjenčanja i onda me dodao na Facebooku. To je bio jedini način na koji smo komunicirali idućih par mjeseci koliko je trebalo da mi sredi vizu. Kad sam je konačno dobila, došao je po mene, utrpao me na avion i to je bilo to. Let je bio brutalan, trajao je gotovo 24 sata.
I tako sam završila ovdje, u velikom gradu udana za potpunog stranca živeći s njegovim roditeljima i braćom. S druge sam se strane stalno tješila da ću se, bude li mi toliko grozno ili ako će me tući, jednostavno ubiti ili rastati.
Ja sam imala sreće, ali što je s ostalima
Imala sam sreće. Ispao je super čovjek. Nije nimalo konzervativan, na njegov sam se nagovor vratila na faks. Neprestano mi govori da jedino što želim je to da budem zainteresirana za život, želi da budem sretna. Njegovi su roditelji sjajni. Njegov tata kuha za sve nas. „Oboje ste moja djeca“, govori mi. A njegova me mama, koja je inače poduzetnica, ohrabruje da se suprotstavim njezinom sinu. „Svađaj se s njim kad se ne slažeš s njegovim mišljenjem, nemoj samo slijepo govoriti da.“
Kad nazovu moji roditelji, srce mi ne da s njima porazgovaram. Oni nisu gledali kako mi je ovdje bilo teško prvih par mjeseci, koliko sam bila usamljena i koliko sam željela umrijeti. Vidjet će samo moju situaciju danas – 80 posto sreće, 20 posto volje za život, i preuzet će za to sve zasluge. Moj će tata reći da je uvijek bio u pravu, dogovorio je brakove za šestero moje braće i nikad nije pogriješio.
Sretna sam pored svog muža, koliko god to mogu biti s obzirom da sam se udala za čovjeka kojeg nisam znala. No, nisam spremna zahvaliti svojim roditeljima na tome. Kako bih i mogla? Vrlo se lako moglo dogoditi da završim s onim likom iz Londona koji nije uspio čak niti posao zadržati.
Neki sam se tjedan srela sa svojim starim kolegama s faksa. Oboje su na doktoratima u SAD-u. Ne mogu si pomoći, zavidim im. Ja sam također mogla biti u njihovoj poziciji. Nastojim ne živjeti u prošlosti. Je kako je. Ali se bojim za druge žene koje neće imati moju sreću. Boli me srce kad pomislim na njih. Boli me srce kad pomislim na ono što možda čeka moju mlađu sestru, piše 100posto.hr
