Omiljen kod navijača, autoritet kod saigrača. U reprezentaciji Bosne i Hercegovine igrao je gotovo na svim pozicijama. U doba kada je harao Bundesligom i nemilosrdno rešetao mreže, u bh. timu je bio štoper ili libero. I nije mu smetalo.
Mnogi nikada neće zaboraviti njegov potez s Marakane iz 2005. godine na utakmici sa Srbijom. Dok su primitivni kvazisrpski huligani kamenovali i topovskim udarem gađali nezaštićene navijače Bosne i Hercegovine, Barabrez je pitao sudiju “gdje mu je pamet”. I ništa…
Barbarez je 1992. godine posjetio ujaka u Hannoveru, izbjegao rat u Bosni i Hercegovini. Ostao je u Njemačkoj i postao jedan od najboljih napadača u ligi.
Rođendan je bio povod njemačkom portalu 11freunde.de da objavi intervju s nekadašnjim kapitenom “Ljiljana”.
Kazao je Barbarez da je želio biti košarkaš, ali i atletičar. Ipak, završio je u fudbalskim vodama.
– Volio sam atletiku, moja specijalnost je bila trka na 400 metara. Nažalost, u bivšoj Jugoslaviji nije bilo lako pronaći obuću za ove sportove. Drugačije je s fudbalom. Trener je izbacio kutiju nekih starih kopački i rekao “pronađi par”. To je izgledalo jednostavno – veli Barbarez.
On dodaje da u to vrijeme nije sanjao da zaigra u nekoj od velikih evropskih liga.
– U Jugoslaviji gotovo niko nije gledao velike lige na Zapadu, jer je Crvena zvezda bila vrlo uspješna. Postali su evropski prvaci 1991. godine. Reprezentacija je također igrala sjajan fudbal. Moj san u to vrijeme je bio profesionalni ugovor s Veležom. Sve se srušilo dvije godine kasnije – rekao je Barbarez, koji je neposredno prije rata iz Mostara otišao u Hannover.
– Na zimu 1991. moj otac je predložio da posjetim ujaka u Hannoveru. Rat je već bjesnio u Sloveniji i Hrvatskoj. Moj tata je smatrao da ne bismo bili sigurni u Mostaru, a u isto vrijeme bio je uvjeren da rat neće dugo trajati. Nadao se da ću se vratiti kući već za dvije sedmice – priča Barbarez.
– Nekoliko sedmica brzo su postali mjeseci i na kraju 22 godine. Danas se može reći da je moj otac ispravno postupio. Osim činjenice da su ratovi uvijek besmisleni, postavlja se pitanje za koga ili protiv čega? Moja majka je iz braka Hrvata i Bošnjaka, otac mi je bio Srbin. Religija i nacionalnost nikada nisu igrali glavnu ulogu u mojoj porodici – rekao je Sergej Barbarez dodavši da je nekoliko sedmica kasnije i njegov otac stigao u Hannover.
– Za njega je bilo previše opasno u podijeljenom Mostaru. Samo moja majka Zlata nije htjela pobjeći. Razmišljala je da se mora brinuti o stanu.
Sergej je otkrio da je njegova majka trebala biti oteta i ubijena. Dobijala je prijetnje smrću nakon što je Barbarezu stigao poziv od fudbalske reprezentacije BiH.
– Imali smo kontakte s nekim ljudima koji bi to mogli spriječiti. Rekao sam da ću igrati za svoju zemlju samo kada moja majka bude sigurna. Jednog dana politika je intervenirala i garantovala sigurnost mojoj porodici. Naravno, iako to nije značilo 100 posto, to obećanje mi je dalo određeni unutarnji mir. Tako sam 14. maja 1998. godine kao 26-godišnjak upisao debi za reprezentaciju. Izgubili smo u Cordobi od Argentine 5:0 – prisjetio se Barbarez.
Izvor: Faktor
PRIČA O ZLATI
Život potvrđuje svu filozofiju ovog svijeta!Teza da „batina ima dva kraja“
potvrđivala se mnogo puta u historiji što se moglo ustvrditi i na primjeru rata u
Bosni i Hercegovini(1992-1995).U raspravama i nacrtima raznih stratega i misionara
rata,uvijek se događalo ono što se nije predvidjelo i ono što je bilo neočekivano za
inicijatore „promjena“.Nedokučivi su putevi nebeski,Gospode!,rekli bi vjernici! Tako je na svijet došla i naša Zlata,kao dijete iz braka Ruže i Omerice Košarić.Ruža je stigla iz Dalmacije(Sinj) u pobjedonosnom
partizanskom pohodu.
Međutim brak se ubrzo raspao.Zlata je nastavila živjeti sa majkom u Begovoj kući(danas Agram).Ubrzo je dobila i sestru Dunju Jusufović-Nikšić.Ruža je bila zaposlena u novootvorenom Domu zdravlja Ljubuški,ustrajavajući na školovanju i odgoju svojih
djevojčica,koje nisu imale očinske ljubavi.
R.K.Izviđač/ž/ je postao mjesto gdje se dokazivala mladost.I Zlata se uključila u igrački kadar R.K.Izviđač,pa je odmah postala polovinom šestdesetih godina prošlog stoljeća, najbolja igračica našeg kluba.U naizgled krhkom tijelu ležala je velika snaga,tako da je postala nosilac igre ekipe R.K.Izviđač/ž/.Uvijek je u igri imala lucidne poteze kojima je razigravala ekipu i koristila skok šut kao posljednje rješenje.Pokazivala je igračku zrelost što su primjetili mnogi a naročito emisari R.K.Lokomotiva/Mostar/.Zlata je napustila Ljubuški radi sportskog dokazivanja i radi školovanja u većem klubu i u školi
kakve nije bilo u Ljubuškom/učiteljska/.Njen novi klub je uskoro zaigrao u Prvoj rukometnoj ligi Jugoslavije i Zlata je postala nezamnjiva u novom klubu i poznata u rukometnim svijetu Jugoslavije.Može se reći da je nakon dr.Sonje Šimunović-Pavlović,Zlata Košarić najuspješnija ljubuška rukometašica svih vremena!
U Mostaru,Zlata je zaključila „sportski brak“ sa igračem F.K.Lokomotiva/Mostar/,Ljubom Barbarezom.U tom braku,Zlata je „donijela na svijet“Sergeja i Maju.To je majka koja nam je rodila Sergeja!Šta rodila,i odgojila onakvog Sergeja,kojeg svi znamo kao pravog
sportaša,pravog domoljuba svoje domovine-Bosne i Hercegovine!Šta bi se moglo još o Sergeju reći,a da nije napisano ili rečeno?Ništa!Sami Bog ga je podario Bosni i Hercegovini! U njegovoj igri vide se pokreti iz Zlatine i Ljubine mladosti.Racionalnost,igra „glavom“,volja,htjenje i „alergičnost“ na nepravdu.Taj „proizvod“Zlate i Ljube,toliko puta je oduševio Bosance i Hercegovce,da se pitamo“kakva li ga je majka rodila“.A riječ je o našoj „zlatnoj“Zlati iz Ljubuškog!
Autor je 1995 godine telefonom iz Hannovera zamolio Zlatu u zapadnom Mostaru da „prebaci“ novčana sredstva mojoj rođaki u istočnom Mostaru. Zlata je samo rekla:“Smatraj to završenim“!Tako je i bilo!Takva je naša Zlata!Zato je volimo,radi rukometa,radi Sergeja,radi osobnosti!Zato zaslužuje našu pažnju i poštovanje!
Mahic Kemal,profesor. Ljubusaci.com
