Home Život Nikola Tomić se popeo na Kilimandžaro: Pročitajte s čim se sve mučio...

Nikola Tomić se popeo na Kilimandžaro: Pročitajte s čim se sve mučio da bi postavio hrvatsku zastavu na vrh Afrike

SHARE

Prije dva dana portal Tomislavcity objavio je fotografiju uz naslovnicu i javljanje Nikole Tomića s Kilimandžara.

Sada je objavio vrlo zanimljiv zapis, fotografije i video s uspona na najviši vrh Afrike, a doznat ćete zašto se zastava Mrkodola vijori na Kilimandžaru…

“Nakon što sam se uspio malo odmoriti, evo javljam vam zašto sam odlučio osvojiti vrh Afrike i otkud zastava Mrkodola tamo. Moje ime je Nikola Tomić, iz Hrvatske Kostajnice sam, a gotovo čitava rodbina koju imam mi je preko majke iz Mrkodola, na sto sam vrlo ponosan. I sam znam doći tamo preko ljeta, a i osjećam se kao da pripadam tamo. Uvijek mi je teško iz Mrkodola-Tomislavgrada otići, kao sto je to, vjerujem, i svima koji tamo dođu.

Posljednjih nekoliko godina, nakon odgledanih filmova i nekoliko pročitanih knjiga, postala mi je velika želja osvojiti jedan od vrhova nekog od kontinenata. Budući da je osvajanje nekih od tih vrhova gotovo pa nemoguća misija, što zbog udaljenosti (Aconcagua – Juzna Amerika, Kosciuszko – Australija, Vinson – Antarktika, Denali – Sjeverna Amerika), što financijski (ekspedicija na Everest kosta oko 65000 – 70000 USD i zahtjeva ogromno alpinističko iskustvo) odluka je bila između najvišeg vrha Europe na planini Elbrus ili najvišeg vrha Afrike, Kilimandžara. Budući da osvajanje Kilimandžara zahtijeva manje tehničkog znanja (što ne treba olako shvatiti, ljudi znaju i poginuti penjući se na tu planinu) odlučio sam se za Kilimandžaro.

Planiranje je trajalo oko godinu i pol dana, budući da sam htio znati sve moguće o planini i samom usponu, ali i zato jer sam dva puta odgodio put. Jednom jer nisam imao svu prikladnu opremu, a drugi put jer je vrijeme na planini bilo iznimno loše. Napokon sam odlučio da termin bude 10.-17. 9. 2018., sveukupno 8 dana provedenih na planini.

Postoji nekoliko ruta koje se može odabrati kao i duljinu uspona, a što je uspon i ostanak na planini dulji veće su šanse da će uspon biti uspješan zbog bolje aklimatizacije na rijedak zrak. Odabrao sam rutu zvanu Lemosho i duljinu 8 dana, a istu rutu i duljinu s istom kompanijom je odabralo još 6 osoba pa je tako naša mala ekspedicija brojala 7 ljudi. Ja sam bio jedini muškarac u toj grupi, a ostali sudionici su bili iz Australije, Njemačke, Bjelorusije i Poljske. Na planinu je zabranjeno ići sam, pa se put mora organizirati preko nekih od kompanija koje nude te usluge. Za našu grupu od 7 osoba je još išlo 23 drugih od kojih su neki bili nosači stvari, neki bili zaduženi kao vodiči, a imali smo i kuhara koji je kuhao 3 jela dnevno. Ti lokalni ljudi su skoro jaki kao naši Duvnjaci haha, a neki od njih su nosili i do 20 kg na glavi prilikom uspona.

Budući da bih opisujući čitav uspon mogao napisati knjigu, navest ću samo kako mi je najzanimljiviji dio uspona bio prijelaz preko Barranco zida, 257 metara visokog zida gotovo vertikalnog uspona, gdje i mala pogreška može biti kobna. Naravno, još i posljednji dan kada se kreće u ponoć s lampama na glavi dok je mrkli mrak i uspinje se na najveću udaljenost, za razliku od svih ostalih dana (1200 metara vertikalne udaljenosti), je iznimno zanimljiv, ali i posebno opasan. Planina je toliko visoka da stvara svoje vrijeme, pa tako čak i ako je u gradu Moshi podno planine sunčano i vruće, na planini može padati snijeg. Hladnoća, vjetar, pothlađenost, umor, neispavanost, bol u mišićima itd. samo su neke od mogućih prepreka ali daleko najveći neprijatelj je nedostatak kisika, ili hipoksija. Naime, zrak je toliko rijedak poslije 4000 metara (a simptomi nedostatka kisika se osjete i puno ranije) za ljude koji nisu navikli biti toliko visoko da tijelo ne funkcionira kako bi trebalo. Svaki korak je tri puta teže napraviti nego u normalnim uvjetima, pa se tako kretanje odvija toliko sporo da se u sat vremena pređe samo 200 metara u visinu. Tako čitav uspon zadnjeg dana traje od 6-8 sati. Znao sam se uhvatiti kako spavam dok hodam, a i zbog toga sam nekoliko puta posrnuo. Iz priče s ostalim suputnicima sam saznao ako se i njima isto događalo. Ali ne samo to, teško je bilo disati, a od ostalih mogućih simptoma rijetkog zraka (a ima ih mnogo) jedino sam još imao užasnu glavobolju koja je nestala tek kad sam se spustio s planine. Neke ljude su čak spuštali s planine u stanju bunila, a neke su čak izvlačili s planine helikopterom, gdje je bilo moguće slijetanje na manjim visinama, tijekom dana. Isto tako na putu prema gore, pri samom vrhu, susrećući ljude koji su osvojili vrh i već se spuštali, moglo se zamijetiti kako su zbog nedostatka kisika iznimno blijedi, pa tako daju utisak kao da su izašli iz popularnih filmova apokalipse, a pošto se kreću i jako sporo, izgledaju kao pravi “zombiji”.

MLADIĆ KOJI JE RAZVIO HRVATSKU I ZASTAVU DUVANJSKOG SELA MRKODOLA NA NAJVIŠEM VRHU AFRIKE!

MLADIĆ KOJI JE RAZVIO HRVATSKU I ZASTAVU DUVANJSKOG SELA MRKODOLA NA NAJVIŠEM VRHU AFRIKE!Dok stavljamo tekst i brojne zanimljive fotografije koje je TN ekskluzivno poslao Nikola Tomić pogledajte kratki video!

Gepostet von TomislavNews.com am Donnerstag, 20. September 2018

 

Ali vjera u Boga, pomisao na trijumf i razapinjanje zastave kraja iz kojeg potječem po majci, sve to mi je davalo nevjerojatnu snagu, pa me u tom naumu nije spriječilo ni koljeno koje sam ozlijedio trećeg dana, te sam trpio nesnosne bolove sve do spuštanja s planine. Naime, nisam htio uzeti nikakve lijekove protiv bolova jer bih u tom slučaju mogao preopteretiti koljeno bez da to osjetim i u potpunosti ne budem u mogućnosti kretati se.

Posljednjeg dana prvih šest sati po mrklom mraku i temperaturi do -15C se činilo kao čitava vječnost, ali čim je izašlo sunce bilo je nešto lakše penjati se. Dolaskom do točke Stella ostalo je još samo oko sat vremena do potpunog vrha i točke Uhuru (što na Swahili jeziku znaci sloboda, a ime je dobila nakon neovisnosti Tanzanije 1961. godine). S ponosom sam razapeo zastavu rodnog kraja moje majke i snimio sve ostajući svega 5-10 minuta na vrhu slaveći trijumf s svojim suputnicima.

Spuštanje s planine je trebalo napraviti što prije kako bi se obrnuo efekt nedostatka kisika. Trajalo je oko 9 sati, a pritom se još jedan dan ostajalo u kampu prije konačnog spusta do vrata nacionalnog parka i primanja diplome o uspješnom osvajanju Uhuru vrha.

Čitav put me naučio mnogočemu, a pogotovo da u svom naumu ne treba nikad odustajati koliko god se teško činilo, da svaki put ima uspona i padova (nakon dostizanja točke Lava tornja na 4600 m potrebno je bilo spustiti se do Barranco kampa na visini od 3900 m kako bi se tijelo priviklo na rijedak zrak i sljedeći dan tu razliku opet nadoknaditi), i da, koliko god nešto teško, daleko i nedostižno izgledalo, ako se tome ozbiljno pristupi, svaki maleni korak prema tome cilju čini taj cilj bližim. I da, vjera je vrlo važna, vjera u Boga, u sebe i u apsolutni uspjeh. Bez toga ništa!

Do sljedećeg javljanja možda prođe dugo vremena, a tada – tko zna, možda zastava Republike Hrvatske i zastava dragog mi duvanjskog sela Mrkodola završi i na krovu svijeta, haha.”