Nakon trećeg ciklusa kemoterapije kojem je podvrgnuta njezina 10-godišnja kći Lana, Marijana Prpić se usprotivila liječnicima.
Prestala je vjerovati onima koji ju liječe. Sve to je iz svog bolničkog kreveta promatrala Lana, čije je liječenje od raka kostiju prošlog tjedna bila glavna nacionalna tema u Hrvatskoj.
Mediji su već pisali da je majka pozivala javno Torcidu i Bad Blue Boyse da krenu na bolnicu s pajserima i bokserima i izbave njezinu kćer.
– Moja je Lana to vidjela na televizoru, pa je plakala. Psiholozi su joj objašnjavali da ne gleda – rekla je Marijana Prpić za emisiju Provjereno Nove TV.
Još se ljetos činilo se da će ovo biti još jedna u nizu humanitarnih akcija za liječenje. Kada je apel za pomoć objavio Dejan Lovren, u vrlo kratkom je roku prikupljeno 900 tisuća kuna.
No, u pozadini akcije odvija se borba liječnika i majke oko metoda liječenja. Majka se protivi kemoterapiji, koju su, sukladno protokolu, odredili liječnici. Do prije tri mjeseca, 10-godišnjakinja se veselila odlasku na igru sa svojim prijateljicama. Danas je sretna što je bolnički krevet zamijenila svojim. U bolnicu je ušetala, a vratila se s protezom na nozi. U sedmom mjesecu ove godine ovakvu situaciju nitko nije mogao zamisliti.
Djevojčica se tijekom ljetovanja žalila na bol u nozi, pa su je roditelji odlučili odvesti u Šibenik na pregled. Dežurna je liječnica posumnjala na puknuće mišića. Nakon nalaza rendgena uslijedio je šok. Liječnici su ih bez objašnjenja hitno poslali u Zagreb u Kliniku za dječje bolesti Klaićeva, a na otpusnom je pismu pisalo ”zloćudna novotvorina na dugoj kosti”. Nakon povratka kući djevojčici je dijagnosticiran osteosarkom. Već nakon tjedan dana započele su kemoterapije.
– Kako se može dijete osjećati? Dijete je izolirano preko noći od prijatelja, od svega. Ne može se dobro osjećati. Mislim da je za roditelje najgori taj odjel. Mislim da ne postoji ni jedan gori. I da dođeš i da ti nitko ni ne objašnjava kako treba. Idemo, samo dajemo. Ne znaš ni što ni kako. Ne daju ti previše opcija, ne objašnjavaju ti – rekla je Marijana Prpić za Provjereno.
Najteži zadatak bio je 10-godišnjakinji objasniti što je rak, što ih sve čeka i s čime će se sve morati boriti. Djevojčica je, kaže njezina majka, najteže primila opadanje kose. Bolest je napredovala i metastaze su se pojavile na ramenu.
– Nakon prvog ciklusa njoj je natekla noga. Sad je još veća. To je ogromno. Onda se desio lom noge. Dijete je ostalo u krevetu, nepokretno u pelenama. Počela je kosica otpadati i sve ostalo. Drugi ciklus, treći ciklus. Ništa se u tome svemu nije dobro dešavalo. Evo, i četvrti je ciklus dobila – rekla je Prpić.
– U dva mjeseca prouzročilo je to da je dijete u krevetu. To je prva stvar, što je ona nepokretna. To je broj jedan. Broj dva, što je još gore. Noga je ogromna. Njoj je loše. Ona danima ne jede. Ne može popiti. Ne može jesti. Ne može ništa. Sve je boli – dodaje Prpić.
Prpić je tada odlučila da se Lana više neće liječiti kemoterapijom. Počela je sumnjati. – Kemoterapija po meni nekome uspije, ali većini ne. Jer ja i dalje tvrdim da to nije lijek. Po svom sastavu koji ima, to nije lijek – smatra Prpić. Bolnica, međutim, koristi zakonsku mogućnost i unatoč majčinom protivljenju nastavlja liječenje.
– Zakon izrijekom kaže da se ne može odgoditi medicinska pomoć i skrb u slučajevima kada priroda bolesti izravno ugrožava život i zdravlje ili bi dovelo do teških i trajnih posljedica na zdravlje pacijenta. U ovom konkretnom slučaju to je upravo bilo tako. Prekid liječenja i priroda bolesti kod malodobne pacijentice bilo bi pogubno za pacijenticu – objašnjava ravnatelj bolnice Goran Roić.
Prije tri godine roditelji devetogodišnjaka s non-Hodgkinovim limfomom u Rijeci su odbili liječenje kemoterapijom. Dječaka su odveli kući nakon samo tjedan dana u bolnici. Preminuo je ubrzo. No, u ovom slučaju razlika je što majka želi nastaviti s liječenjem u inozemstvu. Opcije su Turska i Njemačka.
– Onda mi je stiglo mišljenje da dijete bude prevezeno i da odmah ide operacija noge. To je bilo iz Istanbula, iz njihove klinike Acibadem. Onda sam išla u München, kod profesora Durra. On mi je rekao da ga više brine rame jer je pokazalo na prvom snimanju da ona ima metastazu i u ramenu. Dva mjeseca to rame nitko nije pregledao – govori Prpić.
Majka inzistira na odlasku, bolnica na ostanku. Postavlja se pitanje: Čija je zadnja? Pitanje o tome tko odlučuje o nastavku liječenja podijelilo je javnost. Majka tvrdi da bolnica iz samo sebi poznatih razloga opstruira davanje drugog mišljenja jer, kaže, ne želi predati kompletnu dokumentaciju o bolesti. Bolnica tvrdi da nalaze uvijek i svi mogu dobiti.
– Meni ništa nitko nije objašnjavao. Ni što joj dajem, ni koliko dajem. Ja tražim papire, hoću slati dalje. ‘Ne možete dobiti, to je bolničko vlasništvo’, kažu. Imam pravo tražiti mišljenje od drugih liječnika. Ako meni pet liječnika kaže: ‘Slušajte, protokol je taj i taj..’, ja nemam što nego se poklopiti ušima, sjesti i prihvatiti to – kaže Prpić.
Majka na svoju ruku dijete može odvesti, ali ako liječnici procijene da bi prijevozom zdravlje bilo ugroženo, riskira čak i kazneni progon. U tom slučaju morao bi intervenirati i Centar za socijalnu skrb. – Centar prati, ali sluša liječnike. Najbitnije je ono što liječnička struka odluči, a u ovom slučaju odlučivao je multidisciplinarni onkološki konzilij – ističe ravnateljica Centra za socijalnu skrb Zagreb Tatjana Brozić Perić.
Majka i dalje inzistira na odlasku u inozemstvo…
