Profesor Kemal Mahić je povodom nedavnog obilježavanja “Svjetskog dana učitelja” napisao tekst o Memnuni Mahić, kojeg ovom prilikom u cijelosti prenosimo:
U francuskom jeziku postoji sintagma „les belles lettres“ što u prijevodu znači „lijepe pisane riječi“. Tako u romanskim jezicima postoje riječi koje mi koristimo kada nam u našim jezicima nedostaje odgovarajući izraz kojim bi izrazili svoju ljubav i poštovanje prema dragim osobama koje zavrijeđuju našu naklonost. Ta naklonost može da odražava povjerenje,ljubav,drugarstvo,prijateljstvo i sve ono što čovjeka uzdiže na pijadestal kultiviranog bića sa svim atributima koji ga čine civiliziranom osobom.
Te „lijepe pisane riječi“ upućujem ,ovoga puta,našoj sugrađanki Mahić Memnuni, rođenoj Ćašković, kćerki Ehlimane i Ređepa, rodom iz Bosanskog Šamca.
Memnuna,hipok. Nuna(ar.)=zadovoljna
U nekoliko navrata sam doticao lik naše Memnune, u tekstovima, koji su bili posvećeni raznim događanjima i kulturnim manifestacijama. Ovoga puta nije riječ o događanjima nego o liku i „profilu“ naše prijateljice, komšinice, učiteljice,majke i sada već „majkice“ ili nane.
Bosanski Šamac je grad iz Bosanske Posavine čije ime zaokuplja razne političke emocije. Poznavajući Memnunu mogu samo pomisliti o košmaru njenih misli na spomen njenog rodnog grada.
Ko je uticao da mi njeni sugrađani dobijemo takvu osobu u Ljubuškom?
Je su li to već pomenuti njeni roditelji?
Je li to njen Ređo za kojeg važi nadahnuće:“Očeva dobrota je veća od planine“!?
Je li to ravna Posavina sa obrisima Save i njenih obala?
Je li to gimnazija u Gradačcu koju je Memnuna pohađala i završila?
Smatram da su svi ovi „mirisi iz Bosne“ ukrasili i zamirisali prostore gdje se Memnuna kretala ljubuškim koordinatama.
Mirisi i okusi su se prenijeli i na njenu djecu:Denisa,rah. Mirzu, Adu i Ernu,pa okupljena familija Mahić „miliše“ na đulbešećer i miomirise ružičnjaka. Ali „ništa u životu ne može proći bez modrica“. “Modrica“ koji ne zarasta i ne blijedi je prerano preminuli sin. Nažalost, njihov Mirza ih je napustio,otišavši „tamo gdje nema bola, a ostavivši bol u srcima Memnune,Denisa,Ade i Erne.
I zaista, Memnuna je veoma često i redovno na haremu Zorbinovac, razgovarajući i ukrašavajući „vječno počivalište“(đulistan) svoga sina Mirze ne dozvoljavajući da se „travka“ pretvori u nekontroliranu travu i busenje.
Najveće domete je Memnuna ostvarila u svome zanimanju za koje se opredjeljila još kao djevojčica govoreći familiji: “Ja ću biti učiteljica“. Memnuna je tu želju ostvarila na zadovoljstvo i ponos svih onih generacija koje je vodila kroz mladalačke dane.I sada se mogu čuti usklici djece da žele, kao prvašići,da budu vođeni Memnunim znanjem i ljubavljuu u interaktivnom pohađanju prvih razreda osnovne škole. Može Memnuna završiti(i završila je!) fakultete ali ono što ona pruža djeci-učenicima teško da će neko dostići u svojoj obrazovno-prosvjetnoj karijeri.
Nažalost, nismo čuli niti pročitali da Sindikat osnovnog obrazovanja Zapadno-hercegovačke županije verificira ovakve učitelje i nastavnike odgovarajućim priznanjima u obliku povelje, zahvalnice, priznanja,nagrade, kako to rade uređene vaspitno-obrazovne institucije. Ali „nikad nije kasno“(mada je vrijeme) da se zasluženo priznanje dobije i uruči,samo da ne bude posthumno!(kao dr.Josip Bandur,Hamo Ibrulj-Hamlet).
Memnuna ima „gard“ i ne vrluda sa svojim ubjeđenjima i stavovima. To je iskazala kada se trebala ponovo vratiti na svoje radno mjesto u Osmogodišnjoj školi u Ljubuškom, nakon prestanka ratnih dejstava. Isto tako,djelujući u nevladinim organizacijama Memnuna se uspješno afirmirala na povratku imovine svim Bošnjacima u Ljubuškom.
Slične aktivnosti Memnuna je iskazala u afirmaciji žena, povratnika, djece, socijalno-nezbrinutih osoba i ugroženih građana Ljubuškog bez obzira na porijeklo takvih osoba i razlika koje postoje među ljudima.
Memnuna je kozmopolita i kao takvu je poznaju gotovo sva udruženja, agencije za ljudska prava i zavodi za održivi povratak i ravnopravnost svih bez obzira koje područje Bosne i Hercegovine su napustili kao posljedica ratnih zbivanja.
Kada susretnete Memnunu na ulicama našeg grada,onda prvo primjetite „žar u očima“. Iz tog „žara“ proizilazi čarolija. Čarolija je u nuđenju pomoći i usluge u pitanju „Jel’ trebaš nešto“? Ako se o tome na radi, onda se može govoriti o prijateljstvu, posjeti, o nuđenju suporta za sve one koji tokom godine ne borave u svome gradu.
Ako bi se malo „dublje zagledali“u Memnunu primjetili bi simetrično lice uz blaženi osmijeh i šarmantni pogled. I osmijeh i pogled suzbijaju nervozu,brigu i nelagodu sugovornika. Parametri „simetričnog lica“ upućuju na ljepotu koja kompletira sveukupnu vizuru stasa a bogami i glasa!
U afirmaciji društva zajedničkih vrijednosti Memnuna je uložila svoj potencijal koji je više vrijednovan u drugim sredinama nego u gradu njenog življenja.Razlog leži u tome što Memnuna nije doživjela „bjekstvo od slobode“, kao hiljade drugih osoba koje su živjele do rata(1992) u svojim gradovima. Tom osobinom ona je branila i brani ono što sloboda pruža svim građanima koji se za nju bore. Ali ta borba je trajna,nema prestanka.To je borba protiv autoritarnosti, destrukcije i konformizma(prilagodljivosti).
Genetičari novijeg vremena kažu da su za prijateljstvo presudni geni. Zašto postajemo prijatelji samo sa nekima od stotina ljudi koje susrećemo? Odgovor je prost:odlučujemo se za prijatelje koji su slični po godinama,spolu,profesiji itd.Genetski,prijatelji nas podsjećaju na nekog iz naše porodice(rođaci do četvrtog stepena).Tada dolazi osjećaj zadovoljstva koje prijateljstvo pruža.
Takav je i odnos autora u prijateljstvu sa Memnunom.Ono što meni pruža zadovoljstvo u druženju sa dragom koleginicom je aktuelizacija literature: romana,drama,poezije,književnih susreta,kazališta… a to je duh svih ključnih riječi na početku teksta koje se same kompletiraju i šire geometrijskom progresijom.
Iz ovoga proizilazi da ideje vode Memnunu,a ne Memnuna ideje!
Nadam(o) se da je Memnuna=zadovoljna sa nama,a mi smo,njeni prijatelji i komšije, (pre)zadovoljni i počašćeni što je jedna Posavka uljepšala naše živote,naše mahale i naš grad Ljubuški.
Imao sam privilegiju da napišem „lijepe pisane riječi“ posvećene JEDNOJ ŽENI!
Želim(o) joj da uvijek bude sa anđelima kojima i sama pripada!
Autor: Kemal Mahić
