Roditelji uskoro 19-godišnje Matee Šurlin rodili su se istog dana iste godine: 27. prosinca 1963. Upravo na svoje rođendane, četiri dana prije nego što će svijet ući u 1999. godinu, Terezija i Dražen zavjetovali su se na vječnu ljubav u Splitu. Spletom životnih okolnosti s djecom iz prijašnjih brakova preselili su se u maleno naselje Uzdolje pokraj Knina gdje su se bavili poljoprivredom i dobili još jedno dijete, junakinju naše priče.
Nažalost, njihova sreća nije dugo potrajala, jer je narušena Terezijinom smrću, koja je 2007. preminula u zagrebačkoj bolnici na Rebru od posljedica aneurizme na mozgu prilikom operacije. Prije toga pala je u komu iz koje se nikad neće probuditi, a sudbina je htjela da Terezija zaklopi oči baš na dan svog rođendana i vjenčanja, 27. prosinca. Kad je izgubila voljenu mamu Matei je bilo tek sedam godina.
Djevojčica koja je tek zakoračila prema svijetu odraslih hrabro se nosila s teškim gubitkom ne želeći ni u jednom trenutku posustati i odustati od svojih snova. Iako je bila samo dijete koje je preko noći moralo brzo odrasti u tim je trenucima pokazala snagu kakvu imaju zreli ljudi. Nakon završene osnovne škole na očev nagovor upisuje srednju ekonomsku školu Lovre Montija u Kninu, premda je maštala o tome da jednog dana postane frizerka i ima svoj salon.
Narušeni obiteljski odnosi
Zbog narušenih obiteljskih odnosa, Matea je još jednom morala odrasti preko noći i donijeti neke važne odluke. Sa šesnaest godina preselila se u Split gdje je nastavila ekonomsku školu i počela živjeti u dječjem domu Maestral, točnije njegovoj podružnici Miljenka i Dobrile u Kaštel Lukšiću.
– Početak boravka u domu bio mi je jako težak. Gotovo pa je nemoguće opisati onaj osjećaj kad morate otići iz topline obiteljskog doma u trenucima kad vam je najviše potrebna njihova potpora. Dio moje svakodnevice tada su postali odgajatelji, socijalni radnici, psiholozi, tete kuharice, čistačice…
Odgajateljica Jelena Ljubičić neprestano me gurala naprijed i nije mi dopuštala da se izgubim u moru problema. Uvijek me bodrila želeći da se dokažem i pokažem drugima koliko puno mogu postići snagom svoje volje. Jednako kao i moja razrednica Klaudija Dimić. Obje su imale veliku ulogu u mom životu i napravile toliko toga za mene – sjetno nam priča Matea koja je nakon mature i navršenih osamnaest godina dobila novi dom. Bila je to “Maestralova” stambena zajednica s povremenom podrškom što je za nju značilo i najbolji put do osamostaljenja.
Živjela je sama, hranu kupovala na bonove, uživala u mediteranskoj klimi.
– Tijekom ljetnih mjeseci znala sam u sekundi izaći iz kuće na plažu preko puta ceste, sunčanju i kupanju tada nije bilo kraja. Voljela sam putovati i upoznala sam tada puno novih prijatelja. Na krstarenju Kornatima čak mi se dogodila ljubav – smije se Matea koja je još uvijek u vezi sa svojom srodnom dušom, kako voli nazivati svog dečka Mihaela Radašinovića iz Siska. Zajedno rade velike planove za budućnost, a on joj je u svemu bezrezervna podrška i osoba koja je bila uz nju u svim teškim trenucima.
Preskupa metropola
Postoje neke godine koje za sobom ostave neizbrisive tragove, za Mateu je jedna od takvih 2018. Zahvaljujući odličnim uspjesima iz srednje škole na državnim i međunarodnim natjecanjima, zagrebačka Visoka škola Nikola Šubić Zrinski ovoj je marljivoj odlikašici odlučila darovati besplatan trogodišnji studij ekonomije i poduzetništva. Preseljenje u metropolu Matei se nije činilo toliko lošom idejom, no postavilo se pitanje gdje će živjeti, jer cijene podstanarskih stanova u glavnom su gradu jako porasle posljednjih godina. Pri tome morate imati i zrncu sreće, jer kad krenete listati oglase, shvatite kako je većina stanova sa starim namještajem, i to uglavnom daleko od centra. Poprilično frustriranoj Matei se sasvim iznenada osmjehnula sreća.
– Studentski su domovi bili popunjeni i već sam pomislila od svega odustati kad sam na internetu slučajno pronašla jedan članak u kojem se spominjala gradnja Caritasove kuće za mlade na Trešnjevci. Odmah sam im se javila, a ravnateljica, sestra Jelena Lončar neizmjerno mi je pomogla. Iako sam kratko tu, već sada mogu kazati kako mi je lijepo, sve mi je blizu, pa je tako i fakultet samo minutu od kuće – uzbuđeno nam priča novopečena brucošica koja se u Caritasovu kuću uselila krajem listopada, netom nakon otvorenja, na kojem je bila prisutna i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.
Matea je na fakultetu već pronašla prvi studentski posao, a dio od skromnog budžeta izdvajat će i za mjesečnu subvenciju doma koja iznosi simboličnih 500 kuna. Ova kuća za mlade izgrađena je u manje od godinu i pol dana s puno poteškoća i neizvjesnosti, no istodobno sa sigurnošću i čvrstom vjerom, na što je posebno ponosna sestra Jelena Lončar.
– Početkom 2015. godine odlučeno je da se na mjestu dotrajale Caritasove zgrade, na križanju Selske i Ozaljske ulice, izgradi kuća za mlade koji nakon izlaska iz domova socijalne skrbi i udomiteljskih obitelji ostaju bez krova nad glavom te su prepušteni sami sebi. Ovime im želimo poručiti da život imaju. Zahvalna sam i radosna što smo trinaest mjeseci poslije polaganja kamena temeljca dovršili zgradu koja će omogućiti privremeni smještaj za tridesetak mladih bez roditeljske skrbi, kao i studenata iz obitelji slabijeg imovnog stanja.
Kuća je već primila četvero mladih ljudi koji nemaju drugog krova nad glavom. Iskrenu zahvalnost upućujem svima koji su na bilo koji način pomogli da ova zgrada izraste u mjesto radosne blizine i suživota, mjesto nade i podrške mladima koji nas trebaju – rekla nam je sestra Jelena.
800 djece bez roditeljske skrbi
U humanitarnoj akciji Da život imaju! različitim donacijama prikupljeno je 7,7 milijuna kuna, a ostatak troškova izgradnje i opremanja osigurala je Zagrebačka nadbiskupija. Ukupni dosadašnji troškovi gradnje i opremanja iznose 9,9 milijuna kuna. Pomalo zabrinjavajući podatak je da svake godine institucionalnu skrb i udomiteljske obitelji napušta 180 do 200 mladih.
Bez podrške obitelji i društva, posla, stana i sredstava za život, izloženi su siromaštvu i trajnoj ovisnosti o socijalnoj skrbi. Prema podacima Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku kao i Državnoga zavoda za statistiku samo u domovima za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi u ovom je trenutku u Hrvatskoj smješteno oko 800 djece i mladih.
Želeći im pružiti dodatnu podršku i sigurnost, Caritas Zagrebačke nadbiskupije pokrenuo je akciju izgradnje upravo ove stambene zgrade. Za razliku od domova u kojima su dosad živjeli, mladi neće imati nadzor odgajatelja i strukturirani ritam života, već će dnevne obveze i poslove samostalno organizirati. Predviđeni rok njihova boravka je godinu dana, a u slučaju iznimno opravdane potrebe može se i produžiti.
Djevojka s početka naše priče nada se kako će je boravak u ovom domu dodatno izgraditi kao osobu te da će se jednog dana kao odrasla žena s osmijehom na licu sjećati ovog razdoblja u svom životu.
– Odnos s obitelji sve je bolji, sa svima se čujem i vidim. Svu snagu i želju za životom pokupila sam od svoje mame. Znam da je ona moj anđeo čuvar koji me prati ovdje na Zemlji i da mi je baš ona poslala sve ove drage ljude koji se brinu za mene. Često znam otići u Imotski gdje je pokopana i pričati s njom. Puno mi nedostaje i nekad poželim da je barem na minutu tu sa mnom da mi kaže donosim li dobre odluke. Ali vjerujem da ona nekako s neba moj život makar malo koordinira – s tugom u očima će Matea koja je odlučna u jednoj zamisli. Kad diplomira i završi fakultet želja joj je da pokrene poljoprivredni projekt koji je započela njezina majka prije smrti.
Riječ je u uzgoju angusa, tovne pasmine goveda. Kao moguće lokacije spominje nam Slavoniju, Petrinju, pa i Sisak. A možda se Matei ostvari i ona davna želja iz djetinjstva, pa upiše frizerski tečaj i otvori svoj salončić. Skromna kakva jest, kako god da bude, i kojim god putem da krene, nema sumnje da će u svemu postići uspjeh te iz svih životnih izazova i bitaka izići kao – pobjednica. Jer ona to već sada jest!
