Home Kultura ŽIVOTNA PRIČA GLUMAČKE LEGENDE I ČAPLJINCA U ZAGREBU Zdenko Jelčić o glumi,...

ŽIVOTNA PRIČA GLUMAČKE LEGENDE I ČAPLJINCA U ZAGREBU Zdenko Jelčić o glumi, obitelji i Hercegovcima

SHARE

Moj otac Jozo mogao je imati, a nije htio, moja majka se naravno ljutila na njega, da zašto on ne koristi svoj položaj. No, otac je govorio da je sramota biti bogat u zemlji sirotinje. Kao otac razmišljamo i ja i moj stariji brat. Međutim, u vremenu šezdesetih, kada se poslije pada Rankovića masovno odlazilo na rad u Njemačku, izgubljen je sirotinjski ponos. Gastarbajteri su se vraćali s Mercedesima, gradili kuće na dva kata, kakvih u Hercegovini prije nije bilo, počeli kupovati najlon čarape i šuškavce. U Hercegovini se odjednom počelo trošiti više novca na nepotrebne negoli na potrebne stvari. Čovjek, ako želi biti ono što mu je Bog dao, mora ostati autohton u pripadnosti zemlji u kojoj je rođen. Moj broj noge je 53, stojim čvrsto na zemlji koja je crvenica, iznad koje lebdi franjevački duh poštenja. No taj se duh u međuvremenu izgubio, isplivali su sirotinjski atavizmi.

 

Zbog lika Blage Antića u televizijskog seriji “Novine” mnoga mi nepoznata lica prilaze na ulici: sviđa im se kako glumim jednog bivšeg udbaša. Hvale me za autentičnost i stamenost što sam je dao tom silno negativnom, tvrdom, opasnom Blagi, kaže u razgovoru za Jutarnji list glumačka legenda Zdenko Jelčić.

Međutim, najveći kompliment dao mi je jedan bivši udbaš, znamo se desetljećima, zajedno smo studirali na Fakultetu političkih nauka, odakle sam ja otišao na Akademiju i u glumu, a on u Udbu gdje je radio do 90-ih i poslije nije ostao u službi zato što je prethodno bio njezin dosta istaknut član. Znanac iz Udbe rekao mi je: “Stari, svaka ti čast, mi jesmo bili jebeni, ali ti si još gori” – prasnuo je u smijeh glumac Zdenko Jelčić (1945.) koji je u kinematografiji i u TV serijama nerijetko igrao uniformirane osobe različitih režima, ustašu u “Okupaciji u 26 slika”, komandanta Ljubu u “Kapelskim kresovima”, razne milicajce, podnarednike i pukovnike.

Slaže se Jelčić i da je dokumentarno-igrani serijal “Rat prije rata”, koji se ponedjeljkom uvečer emitira prije “Novina”, a bavi se posljednjim desetljećem Jugoslavije iz rakursa sigurnosne službe, upravo reklama za lik Blage Antića.

– Josip Perković u 20 sati tumači stvari, a u 21 nastupam ja. Neki me pitaju: “Pa dobro, jesi li ti Perković ili Manolić?” Odgovor na to pitanje otkrit će treća sezona serije “Novine” – najavljuje lice koje je na plakatu “Novina” za Netflix, kao i na promotivnim majicama serije.

U kavani Vukas

Neki novinari već su ga posve oprezno pitali kako je moguće da tako dobro glumi pripadnike službe bezbednosti.

– Davno sam otišao iz Udbe, ali prijatelje i dalje pratim, ha-ha! Ma ja sam živio u tom vremenu. Svatko je tada imao neki kontakt s Udbom, samo što bi tek poslije saznao kako i gdje se to dogodilo.

U nekadašnjoj kavani Vukas u Preradovićevoj, bile su to 70-e kada sam bio glumac ZKM-a, prišao mi je jedan čovjek koji je sa mnom studirao Političke nauke, no ne ovaj kojeg sam prije spomenuo, koji mi je rekao da sam fantastičan u seriji, nego jedan drugi, bio je novinar u to vrijeme. Popili smo kavu i on mi je priznao da me je 1968. pratio. Pitao sam ga: “Jesi li normalan?” Naime, o čemu se radilo: kao student živio sam u domu na Savi i Udba je primijetila da me po noći nema, bilo je to vrijeme kada su se Čičak i Budiša, vođe studentskog pokreta, počeli sastajati. A šta je bilo… Ja sam po noći bio kod Branka Supeka, sina profesora Zvonimira Supeka, koji je u velikom stanu na Zrinjevcu imao sobu u koju je mogao dovoditi svoje društvo. Uglavnom, spomenuti suradnik Udbe brzo je ustanovio da ja nemam veze s političkim djelovanjem, nego da se mi zapravo kurvamo i napijamo. Naš razgovor 70-ih u kavani Vukas završio je tako da sam mu poručio: “Odsad pa nadalje možeš me pratiti još sljedećih 20 godina, a u mojem društvu nećeš dobiti nikakvu informaciju nego samo spolnu bolest”. Znanac je umro od smijeha – sjeća se razdoblja koje se u glumačkom smislu završilo tako da je dao otkaz u ZKM-u jer su mu išle na živce međusobne netrpeljivosti u ansamblu. Serija “Novine” gleda se u 190 zemalja, a najpopularnija je u Južnoj Americi.

Patrijarhat

Glavni trenutačni sukob u seriji vodi se između dojučerašnjih prijatelja, a sada najopasnijih protivnika, političara Tomaševića i bivšeg udbaša Antića. Sukob je to među glumcima privatno istog podrijetla.

– Ponosim se što sam Hercegovac: odgajan sam u čestitoj patrijarhalnoj familiji, u vrijeme kada je čestitost nešto značila. Moj otac Jozo mogao je imati, a nije htio, moja majka se naravno ljutila na njega, da zašto on ne koristi svoj položaj. No, otac je govorio da je sramota biti bogat u zemlji sirotinje. Kao otac razmišljamo i ja i moj stariji brat. Međutim, u vremenu šezdesetih, kada se poslije pada Rankovića masovno odlazilo na rad u Njemačku, izgubljen je sirotinjski ponos. Gastarbajteri su se vraćali s Mercedesima, gradili kuće na dva kata, kakvih u Hercegovini prije nije bilo, počeli kupovati najlon čarape i šuškavce. U Hercegovini se odjednom počelo trošiti više novca na nepotrebne negoli na potrebne stvari. Čovjek, ako želi biti ono što mu je Bog dao, mora ostati autohton u pripadnosti zemlji u kojoj je rođen. Moj broj noge je 53, stojim čvrsto na zemlji koja je crvenica, iznad koje lebdi franjevački duh poštenja. No taj se duh u međuvremenu izgubio, isplivali su sirotinjski atavizmi: više se nije jelo pola kilograma janjetine nego cijelo janje, nije se jela jedna sarma za ručak nego njih 14, nije se pilo pola litre, jer nemaš više, neg’ pet litara vina. I danas vidiš, kad dođe jedan saborski zastupnik iz Hercegovine, iz Zagore, iz Drniša… mršav, elegantan čovjek, a za četiri godine pucaju mu gumbi na košulji. Dočepao se para, jela, jer je gladan, a glad u Hercegovini nije od jučer, neg’ je 12 stoljeća – tumači promjenu mentaliteta.

Nekad si u hercegovačkom selu, sjeća se, morao biti solidaran s drugima u sirotinji, za brašno, za kruh, ako ti ga u kući nestane.

– Tajkunizacijom su se u solidarnosti počele dijeliti puno krupnije stvari negoli brašno: “E, Ante, znaš Milu, daj reci Mili da mi pribaci onih pet milijuna”. S druge strane, vratit ću se na rečenicu mog ćaće koji je učinio mnogima dobro jer je mogao: “Ako ti nekom učiniš dobro, zaboravi odmah, ali ako tebi netko učini dobro, nemoj to nikad zaboraviti”. Moja otac bio je prije rata gazda u Čapljini, imao je svoju krojačku radnju, završio je krojački zanat u Bakačevoj u Zagrebu, poslala ga je Seljačka sloga, otac je bio jedan od vođa Hrvatske seljačke stranke u Hercegovini. U ratu nije htio ići ni na jednu stranu, nego je išao u rudnik raditi, samo da pušku ne uzme. Nakon rata bio je pomoćnik za narodno zdravlje u Čapljini, a potom i nekoliko godina predsjednik općine Čapljina kada je mnoge spasio političkih progona u prvim poratnim godinama. I dan-danas me ljudi koji su poznavali oca dočekuju kao da sam Kennedyjev sin – ponosan je na oca glumac, autor romana “U potrazi za izgubljenim Narcisom” i “Sponzoruša u Parizu”. Kako je sam priznao, inspiracija za drugi roman bile su godine kada je, nakon što je 80-ih s Mladenom Crnobrnjom Gumbekom snimio čuvene reklame za Kraševe Kiki i Bronhi bombone, otišao uživati u Pariz. Kako mu je u Parizu nakon nekog vremena ponestalo novca, živio je tako što su ga pomagale neke bogate gospođe.

Nakon pedesete

– Imao sam 35 godina, ne iskoristiti sve svoje mogućnosti u tim godina bila bi glupost. Čovjek do 50. godine živi kao životinja: dok je mlad i zdrav može nogom provaliti vrata, a nakon pedesete ostaju mu navike, špranca. Meni je Bog dao neke talente, bio sam dobar učenik, student, nakon Političkih nauka trebao sam završiti u upravi, u diplomaciji, u Udbi. Političke nauke bio sam upisao jer nisam ni znao što je teatar, gdje ću ja u Čapljini vidjeti teatar… Kazalište su mi približile djevojke s kojima sam se družio kao student koje su imale kazališne pretplate. Gledajući dramske komade, mislio sam si, jao što bih ja htio biti glumac. Nakon druge godine Političkih nauka, naučio sam tri pjesme i dva monologa i primili su me na Akademiju. Političke nauke sam diplomirao 1970., a Akademiju završio 1971. A kao sponzoruš sam živio između dva braka. S Melanijom sam se rastao u 27., a u 43. sam se oženio Dijanom i u međuvremenu bio sam samac, zajebant i bilo je komada oko mene, jer uvijek sam bio i fin i pristojan prema ženama – ponosi se Jelčić.

S obzirom na iskustvo, koja je danas najzgodnija žena u hrvatskom glumištu?

– Ne možete me to pitati! Nema teorije da ćete čuti odgovor. Sve su toliko lijepe, i mlade i stare, sve su predivne, glumice su najljepši dio našeg stanovništva. A glumci… Ako sam ja, koji sam pametan, i dalje sujetan, sad zamislite one koji nisu pametni koliko su sujetni. Znate što je hercegovačka komparacija: “lip, lipši, nu me”. Gledao sam nedavno sebe u seriji “Ča smo na ovom svitu” iz 1973., rekoh ženi: “Dijana, tek mi je sad jasno zašto su žene onomad za mnom trčale” – drago mu je i danas kad mu netko kaže da je kao mlad bio markantan.

U prosincu je premijera novog Brešanova filma u kojem Zdenko Jelčić igra jednog od penzionera, zajedno s Matom Gulinom, Slobodanom Milovanovićem i Lazarom Ristovskim. U kazalištu tri godine u ITD-u igra hvaljenu monodramu “Veliki odlazak” koju je sam režirao, a u KIC-u se petkom uvečer bavi takozvanim koncertnim čitanjem drama. Na programu je već bio “Theatermacher” Thomasa Bernharda, večeras koncertno čita svoju dramu “Budalaši dostojni poštovanja”, 30. studenog s Pericom Martinović igra “Ispovijest Goetheove supruge” Christine Bruckner, 7. prosinca igra “Diplomatske priče” Mire Međimorca…

– Za glumca i njegovo trajanje vrijedi formula masa puta ubrzanje. Masa u glumačkom slučaju znači unutarnje iskustvo, sjećanja, bogatstvo duše – zaključuje Jelčić.

(Izvor: Jutarnji list)