Home Gospodarstvo Brat i sestra u posljednji trenutak odustali od Njemačke: ‘Rekli smo, dosta...

Brat i sestra u posljednji trenutak odustali od Njemačke: ‘Rekli smo, dosta je…’

SHARE
“Prodamo sve što proizvedemo i na policama nam ni jedan sir ne ostane dulje od pet dana”

Krave na maloj farmi obitelji Gašić u Beketincima nadomak Osijeka zamukale su još 1997. Ivan Gašić tada je imao samo tri, a njegova sestra Katarina devet godina. Roditelji su im tada bili zadovoljni prodajom mlijeka pa su u tom selu, poznatom po mljekarstvu, sagradili farmu za 20 goveda, tik uza svoj dom. Širili su se pa je 2008. nastala farma s 50 krava.

– I tada je sve krenulo nizbrdo – presijeca idiličnu priču 24-godišnji Ivan, vlasnik OPG-a Gašić.

Niske otkupne cijene mlijeka bacile su proizvođače na koljena. Za litru su im, kada su gradili veću farmu, plaćali 4 kune i 30 lipa. Cijena je potom smanjena na 2,50 kuna, i to u samo godinu dana. Drastičan pad mnoge je stočare natjerao da isprazne štale. Gašićevi, pak, nikada nisu smanjivali stočni fond.

Beketinci: Mini sirana Gašić
Beketinci: Mini sirana Gašić

Sirana pun pogodak

– Jednostavno smo sve više stezali remen, sve dok otac nije rekao da je toga dosta. Nije vidio budućnost. Beketinci su specifični, čak su tri farme muznih krava u selu, no u okolnim selima nema ni jedne krave – nastavlja Ivan. Brat i sestra skočili su tada na noge i nisu dopustili roditeljima da rasprodaju krave. Skupili su hrabrost i odlučili se okušati u nečemu novome – otvoriti malu siranu. Uložili su doslovno sve što su imali. Ako ne uspiju, dogovorili su se, i njih će dvoje spakirati kovčege i zaputiti se u inozemstvo, kao i njihovi prijatelji.

Sirana je otvorena lani u travnju. I pokazalo se to punim pogotkom – sirevi iz njihove radinosti osvojili su nepca kupaca diljem Hrvatske, a ovjenčani su i brojnim nagradama za kvalitetu. Ni kunu za siranu nisu povukli iz fondova EU, na taj se novac dugo čeka, a oni toliko vremena nisu imali jer bi propali. Uteg oko vrata su im, naravno, bili krediti.

Njihovim stopama kreće sve više hrvatskih mljekara – zbog niskih otkupnih cijena odustaju od prodaje mlijeka i počinju proizvoditi sir.

– Za kilogram sira utrošimo pet i pol litara mlijeka. Cijena punomasnog i dimljenog sira je 50, a polutvrdog 70 kuna. Mljekara bi nam, usporedbe radi, za tih 5,5 litara mlijeka platila 18 kuna – iznosi Ivan jasnu računicu.

Gotovo svu hranu za stoku sami proizvedu, pa tako uzgajaju tritikal, kukuruz, lucernu, suncokret, ječam i pšenicu. Kupuju jedino sačmu uljane repice. Samo prodaja mlijeka teško bi im mogla pokriti sve troškove i osigurati pristojan život.

– Problem nam je poljoprivredno zemljište, obrađujemo 50 hektara, a u vlasništvu imamo samo tri hektara. Vlasnik sam OPG-a već šest godina, a nisam još dobio ni pedlja zemlje u zakup, čak smo se morali boriti da nam velike kompanije ne uzmu zemlju koju je još naš otac obrađivao 20 godina. Stalna je to bitka da zadržimo zemlju jer bismo, inače, morali sve zatvoriti. Hrana je skupa, uza sve što sami proizvedemo, moramo kupiti još 50 do 70 tona godišnje, a ako bismo morali još i više, ne bismo imali izlaz – ističu oni.

Tvrdoglavost i inat

Katarina je magistra agronomije, a Ivan poljoprivredni tehničar, no što ih motivira da ostanu na selu i hrvaju se s vjetrenjačama?

– Tvrdoglavost i inat. Naši roditelji su nas time othranili i školovali, a nije rješenje da se, s diplomom, spakiram i iselim – drži Katarina, majka jednogodišnjeg Noe koji, baš kao što je i ona, odrasta na imanju. Suprug Zoran je autolakirer i premda je iz druge branše, kad treba pomoći u obiteljskom poslu i on uskače.

– Od poljoprivrede se može lijepo živjeti. Tko kaže da ne može, ne govori istinu, a naša priča to i potvrđuje. Naravno, ne treba težiti milijunima. No, najveći je problem korupcija u poljoprivredi – nadovezuje se njezin brat.

Na farmi imaju 49 muznih krava, a na gospodarstvu su ukupno 73 grla. Izmuzu 200.000 litara mlijeka godišnje. Dukatu su ove godine prodali 160.000 litara, a 40.000 litara pretvorili su u sireve, teške ukupno šest tona. Planiraju povećavati preradu, a smanjivati prodaju mlijeka.

Ideja im ne nedostaje – u sirarskom kotlu kuhaju sireve s koprom, mljevenom crvenom paprikom, tucanom crvenom paprikom, vlascem, ali i sa sušenim bobicama aronije te brašnom od bučinih sjemenki. Kupce privlače neuobičajeni okusi…

– Recepti su mamini, dugogodišnji, pravila je sir još dok smo mi bili mali. Iskušavamo različite ideje, važno je prvo da se nama svidi, a ponudimo ih i prijateljima i susjedima kako bismo bili sigurni da će ih kupci htjeti – ističe Katarina.

– Ja nisam baš neki ljubitelj sira, iako je to malo čudno, jedem uglavnom onaj obični, bez začina – iznenađuje nas Ivan, koji je, inače, proljetos proglašen najboljim hrvatskim mladim poljoprivrednikom.

– On kao da nije Slavonac, izabrao bi ribu prije kulena – podbada ga sestra, ljubiteljica ljutih i začinjenih sireva.

Ni jedan im dan nije isti. Ivan se ustaje još za mraka, oko 4.30. Otac Stanko i on brinu se o kravama i obrađuju polja, a mama Katica i sestra zadužene su za siranu i marketing. Krave muzu muški članovi OPG-a, a taj posao traje po sat i pol, u dva navrata, ujutro od šest te navečer od 18 sati, a usporedo ih i hrane. U telenju pomažu svi.

– Zanimljiv posao! – kaže smješkajući se Ivan.

A posla su im pune ruke. Stoka ne zna za nedjelju, Božić, vjenčanje…

– Za moje svatove proživljavali smo dramu. Kada su se roditelji vraćali kući, oko četiri ujutro, pred farmom gorio je automobil. Vozač je pijan sletio u kanal, a kada je izvukao automobil, zapalio ga je na ulazu u našu farmu. Srećom, stoka nije stradala – prepričava Katarina.

– Posla je puno više, ali bar znamo za što radimo! Da nismo otvorili siranu, otišli bismo raditi u Njemačku, već smo imali plan. Dok se ne bih snašla u struci, vjerojatno bih preživljavala spremajući – dodaje ona.

– Poljoprivreda nije bila ideja naših roditelja, nego isključivo naša, i ništa nas drugo ne zanima – ističe Ivan koji pomaže na zemlji pa, naravno, vozi i traktor.

Katarina je, pak, prvo završila ekonomsku školu, a željela je postati pravnica. Prelomilo se nešto u njoj pa je, na kraju, upisala Poljoprivredni fakultet.

– Tata se gotovo srušio od šoka, nije baš bio oduševljen – kaže smiješeći se.

Posao ih zbližio

Njih četvero danas marljivo rade da opstanu i ostanu svoji na svome. I za deset godina vide se na obiteljskoj farmi.

– Jedina prepreka koja nas dijeli do takve budućnosti je poljoprivredno zemljište. Imamo velike planove i nadamo se da će od toga jednoga dana živjeti i naše obitelji. Nećemo gledati crno, a jasno i otvoreno govorimo o našim problemima. I za sve smo dosad uspjeli pronaći rješenje. Ako nas je ucjenjivala mljekara, više neće jer smo otvorili siranu – rezimiraju.

Prodaju sve što proizvedu, na policama hladnjaka ni jedan im sir ne ostane dulje od pet dana. Njihovi se sirevi u obliku srca poklanjaju za Valentinovo, a ostavlja ih i Djed Božićnjak pod borom. Veliki paketi za božićne su blagdane već otpremljeni u mnoge osječke i zagrebačke tvrtke.

Prijatelji ih podupiru i razumiju, a i pomažu im ako zatreba jer znaju da su od malih nogu odgajani za život na selu i rad u poljoprivredi.

– U posljednjih godinu i pol napokon napredujem kako sam htio, prije je to bilo samo kukanje. I djevojka Petra, koja studira poljoprivredu, velika mi je podrška – otkriva nam mladi poljoprivrednik.

Sirana je zbližila i Ivana i Katarinu. Kao djeca, znali su se, priznaju kroz smijeh, često svađati, razlika je među njima šest godina, a danas su nerazdvojni.

– Uzeli smo sve konce u svoje ruke, radimo za sebe i više nas ne može nitko ucjenjivati – zaključili su ponosno.