Svaki put kad se obilježava neko mjesto zločina nad građanima BIH koji su ubijeni na tlu svoje zemlje a bili su spletom okolnosti Hrvati, i svaki put kad je u pitanju Lašva i Lepenica odgovor je isti. Šutnja režima. I šutnja paščadi režima. Šutnja Osmice. Šutnja Slava Kukića. Šutnja Željka Komšića. Šutnja El Fatihovih sinova iz sarajevskih magazina.
Njihovi životi i njihova žrtva, nisu isti prema drugim životima i žrtvama u njihovoj zemlji, BIH. Nisu isti bili ni za života a nisu isti ni danas u smrti. U Srednjoj Bosni leži David do Davida. No za Režim oni nisu ni D od Davida.
Radilo se tu o ubijenom djetetu, ili ubijenoj starici svi su oni prikazani kao dio UZP-a. Premda je UZP koji je njih poubijao bio nikad procesuirani UZP javno proklamiranog džihada. To je isti onaj UZP koji će 8 godina kasnije u NewYorku i Washingtonu ubiti 3000 US građana. To je UZP koji Šerif Patković s ponosom naziva “prostorom džihada od Čečenije do Bosne”.
BIH – domovina pobijenih Hrvata Lašve i Lepenice, ne gleda na njihovu tugu i bol njihovih obitelji na isti način kao što gleda na druge tuge i boli. Augustina Grebenar za Građansku Bosnu ne postoji. Jer je bila krive krvi na krivom tlu. Istražitelji zla, koje šalje Građanska Bosna, da istraže počinitelje zla, ne tragaju isto za krvnicima. Neki od tih krvnika u najvišim su tijelima OSA-e u najvišim institucijama Federacije BIH.
Građanski krvosljednici ne sljede isto svaku krv. Tlo džihada istražuje se selektivno. Jednu krv bivši pripadnici džihada njuše do zadnje kapi, drugu krv ako ju osjete promptno zatvaraju dosjee.
Te žrtve, nazovimo ih građanima BIH a ne Hrvatima, nisu bili krivi što su se u dato vrijeme našli na datom mjestu. Nisu krivi što su bili Hrvati i zaslužuju pravdu kao građani BIH, kao svaka druga žrtva u ovoj zemlji. Bila ona iz Dretelja, Vojnog ili iz Buhinih kuća. Država je kaznila zločince nad Bošnjacima Hercegovine i još uvijek ih traži. No zločince nad Hrvatima Lašve nije niti počela tražiti. Čeka da izumru. Kako bi “čudo pobjede” ostalo čudo.
Jame, logori, prerezani vratovi djece, žena, staraca, Hrvata srednje Bosne vječni su spomenik selektivne pravde Haaškog suda, suda koji nije slučajno izbjegavao istraživati prve mjesece rata 1993. i svijetu dati kompletnu sliku rata 1993.
Te žrtve vječni su krimen, selektivnih progona Suda za ratne zločine u BIH. Znak su slabe države. Države u koju svi nemamo isto povjerenje.
Oni su trajna mjera “profesionalnosti i neovisnosti” BH Tužiteljstva. Onog istog Tužiteljstva u kojem pisari jedne Ugledne ambasade imaju ovlasti zaustavljati procese. Iste one ambasade iz koje trenutna ambasadorica trenutno bježi na kraju svoje neuspješne karijere. Nakon što je nacionalizme i mržnju u BIH svojim selektivnim pristupom podigla na “zavidan” nivo. Ne dajući nam odgovor koji nam je obećala dati. Odgovor – zašto je uposlenik njene ambasade smatrao da može zaustavljati istrage na “neovisnom tužiteljstvu” i koliko njenih uposlenika to i dalje misli?
Ivan Šušnjar
