Od siječnja 1977. smrt Džemala Bijedića neprestana je dilema: slučajna ili isplanirana nesreća. U času kada je poginuo, Džema je nesumnjivo bio nadomak samog političkog vrha, odmah do Tita. Predsjednik Saveznog izvršnog vijeća i do tada je u svojoj političkoj karijeri bilježio uspone i padove, ali su uspjesi, u pravilu, bili veći. Mnogi ga smatraju “ocem” muslimanske nacije, a nemali je broj onih koji upravo u činjenici da se izborio za priznanje nacionalne odrednice vide razloge njegove prerane smrti. Naš suradnik, amidžić Džemala Bijedića, ekskluzivno za Dane napisao je sjećanja na Džemu: ko je i kakav je bio iza kulisa politike, s kim se družio, šta je i koga volio…
Piše: Bahrudin BIJEDIĆ BH Dani
Smrt jugoslovenskog premijera ne izlazi iz klišea političkih atentata koji su obilježili političku karijeru mnogih svjetskih državnika, zabilježio je libanski dnevnik Al Nahar. “Ubit će me, ja mnogo znam”, bila je nerijetka opaska koju je Džemal Bijedić saopćavao svojim najbližim prijateljima.
Kod mene je boravio 22. oktobra 1976. u još nedovršenoj vikend-kući u Trnovu. Bio je veseo i raspoložen, na ledini na kojoj smo improvizirali stolove i vatru, tako dragu njemu u planinskom ambijentu. Jedno vrijeme je razgovarao sa prijateljima, a kasnije mi neke stvari rekao na uho. Uglavnom je bilo riječi o velikoj napetosti u državi. “Dolazi do razmirica među ljudima koji su jednom nogom u grobu. Tito je Jovankin zarobljenik, ne može se njemu prići bez njene dozvole. Žele ga razdvojiti od Kardelja. Ne znam šta da radim. Tito želi da mi povjeri treći mandat. Ja ne želim više u Vladi ljude starije od mene. I ja treba da se povučem. Da bi otišao Ljubičić, trebaju otići i drugi koji su njegovo, 1915. godište. Njima se na ide.” To su bile njegove najintimnije preokupacije tri mjeseca pred smrt.
Stravično saznanje
Sedmog januara 1977. zove me u kancelariju da mu dam broj telefona kćeri naše amidžince Zehre Halilbašić-Bijedić, koja je tih dana umrla. Htio je izraziti saučešće. Ja mu dajem broj koji imam uza se, ali me on kasnije opet zove i tvrdi da ih ne može dobiti. Ja zatražim od Pošte broj i kažem mu, a on opet zove i tvrdi da je broj pogrešan. Iz trećeg puta mu dajem tačan broj, ali on je već, reklo bi se, ljut.
Dolazi na dženazu, gdje je brojna naša rodbina, i sa groblja na Barama svi, na njegov poziv, odlazimo u njegovu kuću. Kao da je želio da se s nama tu oprosti. Znao je da ga svi volimo i da prosto vlada utrka za njegovu prisnost, pa je sa svakim ponešto popričao. Potvrdio je da mu Tito nudi treći mandat i da na 60. rođendan, koji pada u proljeće, treba da dobije najveći mirnodopski orden SFR Jugoslavije, Orden junaka socijalističkog rada, koji Tito treba da mu uruči. Mi pravimo aluzije na švalerancije mog najstarijeg brata Fadila, a Džemal ljutito prekida naše šale govoreći da ne treba čovjeku kuću paliti. Njegova Raza donosi njemu omiljenu kristalnu čašu razbijenu i pita ga šta da radi. “Baci je”, odgovara Džemal. “Ne, podrezat ću je i dobiti pepeljaru”, uzvraća štedljiva Raza. Tu smo svi posluženi ručkom, koji je servirao sam domaćin. Sem rodbine bili su prisutni jos Munir Mesihović, Safet Šerifović, Atif Purivatra i Džemino uže okruženje sa Crepoljskog.
Osamnaestog januara 1977, na jutarnjoj kafi kod ministra Mate Andrića, došao sam u sukob sa Duškom Zgonjaninom zbog njegovog zakazivanja nekog sastanka kojemu je trebalo da prisustvujem. Pošto sam imao druge obaveze, rekao sam mu da ne može mojim radnim programom raspolagati bez moje saglasnosti. On je demonstrativno napustio tu sjedeljku. Ja sam uskoro otišao na ranije dogovorenu sjednicu u Gradski komitet SK Sarajevo. Na povratku, oko podneva, slušam u BMW-u Džemalu dragu pjesmu neću, babo, neću Aliju, Alija je džimlija, ostat ću bez dimija… Ulazim u zgradu ministarstva, u kojoj više nikog nema. Izgubio se Džemalov avion!
Nisam ništa ozbiljno pomislio. Međutim: slušam izvještaje iz provjera drugih aerodroma, koji demantuju slijetanje lir jeta. Obuzima me jeza. Odlazim na aerodrom i saznajem da se čula neka eksplozija u zoni Kreševa. Govorim šoferu da me vozi tamo. U Kreševu su ljudi uspaničeni, slute veliku nevolju. Upućujem se pješice na Inac planinu. Sa mnom su Milenko, Džemalov mlađi sin, i Roćko, sin Branka Mikulića. Milenko će helikopterom, a mi krećemo pješice. Nemamo nikakvu opremu, a snijeg je golem i uzbrdica kao “uz nos”. Sve može da bude, svi mogu biti mrtvi – osim njega. On ima ekstra snagu i vitalnost i u najgorem slučaju će proći sa slomljenom nogom, u mislima govorim sebi. Ja ću ga zateći u planini, a on će me onda upitati: “Bahrica, šta je ovo bilo?”
Istina je bila gorka. Neki ljudi koji su već bili stigli, kažu da nema preživjelih. Dolazim na mjesto tragedije, gdje mi se kao rodbini nudi da saopćim vijest o smrti Džemala Bijedića. Ja to ne mogu učiniti. Gledam ostatke ljudskog mesa, razvaljena tjelesa. Prepoznajem Ziju Alikalfića po rukama, na kojima nema kože ni nokata. Nisam znao da su kod ljudi tako široka rebra. Gledam mrtvo tijelo Smaje Hrle, vrijednog i odanog Džemalovog saradnika. Pokazuju mi mjesto gdje leži Raza – označeno je uspravnom pritkom. Ne nalazim Džemala. Ne bih ga ni želio vidjeti mrtvog. Vraćam se sa Roćkom, tužan i nesretan. Poslije su mi rekli da su, pored ostalog, našli njegovu cipelu u kojoj je bilo stopalo, a nedaleko uho oivičeno srebrenastom kosom. Sve što je ostalo – trebalo je odnijeti na groblje.
Prazne optužbe
Smatralo se da će sahrana biti sprovedena u bosanskohercegovačkim protokolarnim okvirima. Međutim, Tito odlaže svoju posjetu Egiptu, vraća se u zemlju iz Libije i pravi zvaničan oproštaj od svog premijera, na najvišem nivou, u Beogradu.
Njih dvojica rastali su se kritičnog jutra, 18. januara, na aerodromu u Batajnici, odakle je Tito letio u Libiju, a Džemal prisustvovao zvaničnom ispraćaju. Pošto ga je očekivao let za Sarajevo, njegov lir jet je preletio sa Surčina na Batajnicu. Nije gasio motore. Tito je malo kasnio zbog poledice na pisti. Avion lir jet je u to vrijeme bio posljednja riječ tehnike malih mlaznih letjelica kojima se tada služe i najviši američki funkcioneri. Dva pilota bili su stariji od Džemala. Stevan Leka, Ličanin i prvoborac, imao je 60 godina i zabrane za slijetanje na aerodrome Pariza i Moskve. Nije bio čovjek od propisa. Slična je i karijera drugog pilota, Murata Hanića.
Otkud da oni, rashodovani vojni piloti, pukovnici JNA, upravljaju avionom najmodernijih tehničkih performansi koji su predviđeni za pilote ne starije od 40 godina? Na to pitanje bi trebao odgovoritii general Enver Ćemalović, komandant Ratnog vazduhoplovstva JNA, Mostarac kojemu to nije smetalo. Doduše, požaliti se na nekog u koga je Džemal vjerovao, nije bilo nimalo optimistično. Ipak, varijanta dvojice amortizovanih pilota za premijera – bila je rizična.
Da li je Jugoslavija imala razloga da se oslobodi svog premijera? Apsolutno ne! Da li je imala JNA? Apsolutno da! U zavjeru koju bi inicirala država morao bi biti uključen Tito kao naredbodavac, a Franjo Herljević, ministar unutrašnjih poslova, kao realizator ideje. To su apsurdne pretpostavke do te mjere da ne zavrjeđuju raspravu. Uostalom, Džemal Bijedić je u četiri navrata podnosio ostavku na funkciju premijera koju je uvijek povlačio pod Titovim uticajem. Trebalo je samo jednu od njih prihvatiti. Taj izlaz je uvijek bio otvoren.
Zašto JNA? Danas se vidi da je imala skriveni program velikosrpske dominacije i da bi Džemal bio realna prepreka njegovom ostvarenju. Ne samo što je posjedovao međunarodnu reputaciju i popularnost unutar zemlje nego je bio čovjek i državnik sa visokim moralnim vrijednostima, političar prihvatljiv oprečnim snagama u zemlji, hrabar i mogući nasljednik na državnoj funkciji koju je napuštao Tito.
No, uistinu ne stoje gluposti da je Džemal pilotirao avionom ili da je Jovanka Broz zapakovala poklon za Džemalovu unuku koji je zapravo bio eksplozivna naprava. Te glasine je lansirala beogradska čaršija. Nalazi državnih i partijskih komisija bili su uglavnom sadržani u faktima da je avion preletio radio-vor na Crepoljskom, brzinom od 950 kilometara na sat, što je bilo brže za 300 km od predviđene procedure, te da je u proceduri “slijetanja” napravio neočekivano veliku “osmicu” koja ga je stropoštala na vrhove Inaca. Na mjestu nesreće nije bilo eksplozije niti požara, jer je razdaljina između žrtava i dijelova aviona bila u krugu od četrdeset metara. Definitivni nalazi, iako nagoviješteni, nikada nisu saopšteni.
Bio je dobar čovjek. Otvoren i pristupačan. Dobar Razi, djeci i prijateljima. Možda je često nedostajao djeci. Odvlačila ga je priroda posla i praksa profesionalnog političara netipičnog za nedemokratske režime. Naime, kadrovi su se izabirali u zavisnosti od odnosa snaga, a nisu svoju verifikaciju imali na slobodnim izborima. To je bila rak-rana sistema. Imao je običaj da kaže kako se ne zna ko će kome valjati. Pominjao je često Ali-pašu Rizvanbegovića, “očekujući napade od onih kojima je nešto dobro učinio”. Na ovaj ili onaj način. Nije se svetio. Imao je dušmana, ali i daleko više prijatelja.
Imena i muslimani
Bogatstvo je imati jednog prijatelja, znao je reći, primjerom čovjeka koji i od neprijatelja nastoji napraviti prijatelja. Bio je visokomoralan i u braku, što baš nije karakteristika porodice Bijedić. Dao je imena djeci: Azra, Dragan i Milenko. Draganov sin, rođen godinu nakon Džemalove smrti, nosi ime svoga dede. Azru mu danas prešućuju ovi instant-vjernici – muslimani – i govore kako je davao nemuslimanska imena djeci odredivši se tako nacionalnim interesima. Kao da su samo vjerski sadržaji u imenima Bošnjaka dovoljni kvalifikativi o nacionalnoj lojalnosti muslimana. Zašto se Bošnjak ne može zvati i Dragan i Milenko, Ozren, Darko i Jasenko, Nenad, Goran i Rođeni, odnosno – zašto bi bosanski toponimi bili rezervisani za srpska ili hrvatska imena?
Ima bosanska sevdalinka: U Agana, u dragana moga… Ima niz imena, upravo kod muslimana stranog porijekla, koja su dobila pravo građanstva. Indira je indijsko-budističko ime, Sabina katoličko, a Sana, Una lijepi bosanski toponimi. Uostalom, djeca nemaju ni zasluga niti krivica za imena koja nose. To je bila ponekad tema u Džemalovoj kući. Neka imena ostanu u sferi privatnih prava pa neka se kćer zove i “muškija” ako je to uslov da preživi. Crnogorci daju imena “dušmanska” – Bećo, Aziz, Mujo – da bi, po njihovom vjerovanju, preživjeli. Ne mogu muslimanska djeca imati samo imena iz Kur’ana časnog predviđena za Muhammeda a.s. jer bi se sveli na dvadesetak imena. Dok islam, kao cjelovit pogled na svijet, sadrži izobilje tolerancije i prilagođavanja, današnji njegovi korifeji u Bosni sužavaju njegove pojmove na sektu usku i netolerantnu. Misli se da su imena neprikosnovena.
Sulejman, Fuad, Aziz, Amin, Džemail, Bešir su imena istaknutih kršćana na Bliskom istoku, pa nikom od njih ne pada na pamet da su hendikepirani kršćani. Čak su i predsjednici država ili ministri vanjskih poslova. Ne trebaju muslimani imati bedževe na kojima će se očitavati njihova nacionalna ili vjerska pripadnost. Ima hiljadu razloga za to. Nije samo zbog anahroničnosti da im to bude jedina legitimacija nego u prilog i drugih civilizacijskih vrijednosti koje će pomoći održanju i prosperitetu i muslimana u cjelini i Bošnjaka kao naroda. Konačno, uglavnom se radi o tzv. narodnim imenima a ne imenima srpskih ili hrvatskih svetaca ili biblijskim.
Džemal nije izigravao nikakvu veličinu niti Bogom predodređenog čovjeka sa misijom na zemlji. Bio je skroman. Iza njega je ostao stari automobil i možda 5.000 njemačkih maraka. Nije imao vikendiču. Šoferi u to doba nisu htjeli raditi nedjeljom jer su imali vikend-kuće na moru, planinama, Buni ili drugdje. Kad sam ja, 1974, počeo praviti vikendicu, Džemal mi je rekao da je to “malograđanska preokupacija”. Ja sam ga začuđeno pogledao i rekao da je njemu vikendica gdje god on ode, nakon čega me je zagrlio i rekao da se šali.
Volio je Mostar i njegovu Neretvu. Dolazio je na Maru, kod avijatičarskog mosta. Odlazio je kod prijatelja u Lišticu i druga zapadnohercegovačka mjesta gdje su ga ljudi s radošću primali. Obilazio je i Gacko i Bileću, rodne gradiće svojih roditelja. Prenio je grob svoga oca u novo groblje Sutinu nakon što je staro groblje upotrijebljeno za željezničku stanicu u Mostaru. Poštovao je moju majku Zahidu Bijedić-Konjhodžić i nazivao je herojem zbog univerzitetskog obrazovanja svih petero njene djece koji bi “skapali bez te hrabre majke”.
Plaćao je svoje račune. Nije volio dugove. Nije bio impresioniran drugim ljudima do mjere koja bi bila podanička ili idolopoklonička. Nekako je svima jednako prilazio. Kako je znao reći Titu “da ga svi lažu” a naročito “oni koji govore o rasterećenju privrede”, tako je i Mao Ce Tungu uzvratio da je razumio njegovu shemu o tri svijeta, ali da se sa njom ne slaže. Istovremeno je sjedao na prikladno mjesto po svom izboru, a na napomenu da sjedne na čelo stola, poslužio bi se izrekom Mujage Komadine, gradonačelnika Mostara: “Čelo je ondje gdje sjednem.” Faktički je svojom fizionomijom i korpulencijom implicirao počasno mjesto za stolom, gdje bi imao pregled cijelog prostora.
Neostvarene želje
Kad je moja sestra Fadila diplomirala medicinu u Beogradu, on je, tog ljeta 1967, priredio ručak i savjetovao je da liječi porodice palih boraca i da ne uzima novac. Meni je predlagao da ostanem asistent na fakultetu. Mnogi su “dokazivali” da su u rodbinskom odnosu s njim, po raznim linijama. Neki sa istim prezimenom su imali određenih prednosti. Naročito oni koji uopće nisu bili rodbina. On se nije na to ljutio, mada je znao. Nije protezirao svoju djecu niti svoju rodbinu. Svakoga je inicirao na učenje i čitanje naročito beletristike i časopisa. Bio je i sam strastveni čitalac. Njegovu okolinu sačinjavali su intelektualci posebno ako je razmišljao o ozbiljnim potezima.
Imao je i neuspjeha i razočarenja. Na području spoljne politike želio je uspostavljanje diplomatskih i trgovinskih odnosa sa Saudijskom Arabijom. To mu nije uspjelo, mada je nakon smrti reisul-uleme hadži Sulejmana ef. Kemure, 1974, nastojao na čelo muslimana isposlovati izbor pametnog, školovanog, mladog, novog reisa, koji bi znao arapski jezik. U tom smislu tačni su navodi gospodina Alije Nametka iz knjige Sarajevski nekrologij kada pominje da je Džemal predlagao i profesoru Muhamedu Mujiću da se u slučaju ponude te časti prihvati posla. Doduše, tačno je da je Tito zamolio Džemala da utiče na izbor reisa “koji će u četiri oka razgovarati sa kraljem Halidom i reći mu istinu o muslimanima u Jugoslaviji”. U tom pravcu je Džemal privatno dio tih pokušaja prepustio meni. Ja sam tada u više navrata razgovarao sa uvazenim velikodostojnicima Islamske zajednice Ibrahimom Riđanovićem i Huseinom Dozom. Također sa Mensurom Smajlovićem, bratom dr. Ahmeta Smajlovića, kojeg su prethodna dvojica velikodostojnika predlagali za reisa.
Također mu je ostala neostvarena težnja da ubijedi tadašnjeg turskog premijera Bülenta Ecevita da zajedno Turska i Jugoslavija postave pitanje emancipacije Turaka u Bugarskoj i Bošnjaka u Turskoj. U to vrijeme, ustvari, Turska se odricala svoje dvomilionske nacionalne manjine u Bugarskoj i, s druge strane, uskraćivala pravo Bošnjacima na nacionalnu specifičnost u Turskoj. To je jedan od razloga što se gubila iseljenička osobenost Bošnjaka-Muslimana, prinuđenih na asimilaciju i promjenu imena, što je jedan tužni epilog turskih imperijalnih resantimana.
Imao je Džemal dvije neostvarene želje. Obje je prekinula iznenadna smrt. Želio je napisati knjigu o sarajevskim Jevrejima, svojim saborcima i prijateljima, sa kojima je i u dobru i u zlu stajao zajedno. Druga mu je želja bila da završi karijeru kao gradonačelnik Sarajeva, grada kojeg je neizmjerno volio i na čije gradonačelnike je imao pregršt primjedbi.
Njegova posljednja želja je bila da bude pokopan u Sarajevu. Saopćio ju je povodom smrti njegove majke na moje pitanje zašto je sahranjuje u Sarajevu. “I mene sahranite u Sarajevu kad umrem. Neka znaš to.” Majka mu je umrla šestog aprila 1976. u Beogradu, dok je on bio na službenom putu u Libiji. Ja sam ga sačekao u Surčinu i saopćio mu vijest. Ukočio se od bola. Čini mi se da niko nije toliko privržen majci koliko je on bio svojoj, a ona mu uzvraćala cjelinom svog života posvećenog njemu.
Ljubljana, 11.4.1995.
