Izbornik Hrvatske Lino Červar nakon jučerašnje pobjede nad Francuskom 23:20 se obrušio na određene pojedince, najmanje govoreći o sportskom aspektu.
“Pobijedili smo i europskog i svjetskog prvaka. Sve zasluge igračima. Za sve one koji su uz nas. Mislim dok ovdje ne postoji poštovanje prema čovjeku, nema nam budućnosti. Vidim Jutarnji list, gospodin Krušelj tako me ponizio. Zamolio bi gospođu Hanžeković; je li to njihova politika? Tako me poniziti, izvrijeđati. Ta šačica ljudi uzima batinu u ruke i lupaju te u glavi. Taj čovjek uživa da me uništi. Postavlja se pitanje; kako da ljudi vole ovu domovinu. Oni koji su bolesni, ne mogu živjeti, da ih ovakvi mangupi teroriziraju”, započeo je Červar monolog pa nastavio:
“Pozivam Aleksandra Stankovića da me pozovu s tim koji su me vrijeđali, ali on nema petlju to napraviti. Zabranjeno mi je da govorim. Ako nepravda postaje zakon, obaveza je svakog građanina da uzme stvar u svoje ruke. Ovu pobjedu darujem djeci i mladeži našoj. Cijeli život se borim pored ovakvih mangupa, to je nedopustivo”, grmio je Červar.
Na pokušaj RTL-ove reporterke da temu odvede u sportske vode, Červar se vratio na staru temu.
“Kada ljudi u domovini koji spavaju u kauču samo čekaju da izgubimo… Nazivaju me starcem i svašta, ti koji me vrijeđaju, to nisu ljudi. Ja sam najtrofejniji trener na svijetu, a ovako me poniziti i izvrijeđati, to je trend. Ta šačica ljudi uzima batinu i udara te po glavi dok ne crkneš.”
Ako vas zanima zbog čega je Červar ovako žestoko reagirao pred kamerama, u nastavku pročitajte kolumnu Jutarnjeg lista koja mu je “digla živce”.
Na vrhuncu slave, tamo 2003. i 2004. godine dok je bacao naciju u delirij medaljama svjetskog i olimpijskog prvaka, novinari su Linu Červara prekrstili u rukometnog Woodyja Allena. Činili su to iz simpatije, aludirajući na fizičku sličnost sa slavnim redateljem, ali i na ‘smotani’ šarm koji dolazi u paketu. Petnaest godina poslije usporedba je i dalje legitimna, samo sada upoznajemo mračnu Woodyjevu stranu. Izbornik je naporni nervčik koji oko sebe širi psihozu i sve upornije zlostavlja publiku, ali za razliku od pravog Woodyja uživa tu sitnu pogodnost da svoje frustracije može istresti pred kamerama u vrijeme time-outa ili press-konferencije. Iako bi objektivno kauč bio prikladnije mjesto…
Jedan, dva, tri, vidi frajera, šeta kao na korzu, četiri, pet, šest, sedam, upozorit će primjerice izbornik na korake njemačkog rukometaša u prvom poluvremenu utakmice s Hrvatskom. I zaista, Nijemac se bezbrižno prešetava pred nezainteresiranim danskim sucima noseći loptu u rukama, nemaš tome što dodati.
Osim da je riječ o onoj sivoj rukometnoj zoni, sve se događa u nekom mrtvom kutu, u benignoj situaciji, daleko od gola, pa se propust tolerira. Žmiri se u rukometu po navici na puno ozbiljnije propuste, recimo tolerira se šut nakon uskakanja u šesterac. Uostalom, zbog sive zone i sudačkog laissez-faire pristupa rukomet i vaterpolo sto su godina već na lošem glasu.
Loviti se za ovakve efemernosti ili za jedno nepostojeće probijanje dok analiziraš poraz nije fer prema javnosti, niti daje objektivan uvid u suđenje danskog para. Prije nego što se nastave blamirati podnošenjem kaznenih prijava, bilo bi zgodno da šefovi rukometnog saveza učine koherentnu i poštenu analizu dvoboja. Tamo bi ustanovili ono što je Vatromir Srhoj primijetio u tekstu za Jutarnji jutro poslije meča: ‘kauboji’ su u dva navrata imali po dva igrača više na terenu, govorimo o osam minuta fore, a takav kriterij definitivno ne stane pod egidu ubojstva s predumišljajem. Da su zaista namjeravali izbaciti Hrvatsku s turnira, učinili bi to suci puno ranije, namjestili bi optiku na svoje ciljnike i hladnokrvno koknuli ‘kauboje’ ne dopustivši uopće utakmici da uđe u ‘indijansku’ završnicu.
U navedenu kategoriju lakše bi stala Červarova doktrina igre bez golmana. Jedan, dva, tri, četiri, vidi frajer žmirećke baca loptu u praznu mrežu, kao da se na livadi zabavlja s frizbijem, pet, šest, sedam. Dobiti sedam komada protiv Brazila bez golmana, e to se već može okarakterizirati kao (samo)ubojstvo s predumišljajem. Da se izbornik zaustavio nakon trećeg primljenog pogotka, Hrvatska bi danas na tablici imala dva boda više jer bi strukturiranom igrom na koncu svela Brazil u njegove prirodne gabarite, kao što je to dan kasnije učinila Španjolska (pobjedom 36-24). U tom slučaju bili bismo pošteđeni kmečanja na granici s neukusom, “oni su dijelili nepravdu” ili “oni su pogazili olimpijsku povelju”.
Lino Červar ovih dana podsjeća na Josea Mourinha, još jednog trenera koji je nekoć bio avangarda, a nakon posljednje epizode u Manchester Unitedu pomalo vuče na diletanta. U karijeri sam osvojio 25 trofeja, valjda znam kako se radi ovaj posao, branio se Mourinho od otkaza, ali su gazde na Old Traffordu odlučile da mu je istekao rok jer na sebe navlači animozitet navijača, igrača, struke. Lako je povući paralelu s rukometnom reprezentacijom ovih dana. Lino Červar je svjetski i olimpijski prvak, zaštitno lice ovog sporta, ali i najslabija karika reprezentacije na tekućem Svjetskom prvenstvu.