Home Život Već je drugi travanj otkad sam odlučila ostati u Hercegovini

Već je drugi travanj otkad sam odlučila ostati u Hercegovini

SHARE

Već je drugi travanj otkad sam odlučila ostati. Druga godina za redom otkad sam se odlučila boriti na tlu kojemu sam postavljena za rast – u Hercegovini. Osobni i društveni rast. Razmišljajući o odlasku često me mučilo kako tuđinac uopće može zavoljeti tuđinu te kako se iskreno ostvariti u ljubavi, negdje daleko, za kojom svi čeznemo neumorno. Uz to, na stranom tlu po kojem kroče oni koje ni ne poznajemo, bismo trebali stvarati neke nove putove bez da smo završili put na već početima.

Darovani smo svijetu za njegov napredak, za sazrijevanje svih davno posijanih plodova koji samo čekaju da postanemo njihovi hranitelji. Da zalijevamo inteligenciju njezinom vodom učeći, da obasjamo talente njihovim suncem radeći na njima, da nahranimo ljubav, kako bi rasla u nama samima, za mjesto u kojem se ona može u punini ostvariti, a to može samo ondje gdje osjeća toplinu – u domu.

Često se hvatamo za pogrešnu ruku misleći da je spasonosna ne razmišljajući o riziku kojim je ona obavijena. Tako odlučimo pobjeći od topline doma kako bismo zadovoljili vlastite financijske rupe istovremeno stvarajući još veće po dubinama svojih duša. Nezadovoljstvo nam se uvuče u neka nova mjesta, od kojih pokušamo stvoriti dom, toliko lukavo da na kraju ne znamo kako smo se doveli do tolikog siromaštva duha.

Postajemo prazniji no prije pokušavajući se useliti u neke drugačije formirane dane i zaboravljamo da sav novac svijeta ne može platiti osjećaj sigurnosne topline vlastitog doma. Ako tom osjećaju dodamo i toplinu oko srca na samu pomisao onih najbližih krv postane još vrelija, a nostalgija zagospodari našim bićima želeći jedno jedino – biti gdje pripadamo, a pripadamo točno ondje gdje smo rođeni – u Hercegovini. Taman da na svojoj strani nemamo nikoga osim nekoliko poštenih srca, uvijek možemo podignuti pogled prema Nebu i zahvaliti na darovanoj nadi koja strpljivo obećava bolje sutra. Bolje sutra ovdje gdje se bori za život. Život nas koji živimo i njih koji tek trebaju živjeti. Onih koji ispod majčinih srca kucaju vlastitima da ih ne bace, da ih zadrže. Neki novi koraci se žele ostvariti, neka nova srca žele voljeti, neke ljubavi se tek trebaju dogoditi, a mi smo jedini koji pri tome možemo pomoći. Ti i ja.

Zato se isplatilo odlučiti ostati. Dignuti glas visoko i snažno za svako maleno stvorenje kojemu je Nebo darovalo život da nakon hladnih nagovora o smrti napokon osjeti toplinu željenosti njegova postojanja. Samo postojanje osobe u biti i stvara dom i tek se tu stvara čarolija. Svaka riječ o odlasku s tim neka umre jer, i kada gubimo tlo pod nogama i kada sve oko nas propada, živiš ti. Nekome si ti jedini dom. Mjesto u kojem osjeća sigurnost, prihvaćenost i razumijevanje. Nekome su tvoje riječi hrana, tvoj zagrljaj sigurno utočište, a tvoje postojanje jedino mjesto koje može zvati svojim. Rukama svojim tako razbijaj najdublje čahure skrivane dugo. Dotakni mjesta u nekome za koja misli da više ne postoje. Budi nanovo neostvarene snove udahnjujući u njih potrebu za ostvarenjem. Postani voda tolikim žednim dušama i nahrani ih osvješćivanjem da su pripadnici najljepšeg mjesta kojeg posjeduješ, tvoga srca i stvori u njemu njihov dom. Postani svjetlo mraku sakrivenom duboko i upali u nekome zahvalnost za dar života.

Polagano, kao slučajni dodir u prolazu, primjećivat ćeš plodove svojih malih misija. Odmah poželi da traju i da ne prestaju, snažnije od bure u listopadu i valova na zalasku Sunca u studenom. Nekome si i bura i val i dosta puta nećeš naći sredinu. Srećom ljubav zlo ne pamti, a ti si ljubav u kojoj će netko pronaći sklonište. Poslušao si srce, srećom, da je bilo drugačije svi tereti bi se udvostručili.

Monotonija bi poprimila svu svoju gorčinu. Odlazak bi značio jedno od onih iskustava iz kojih proizlazi više rana nego lekcija. Postat ćeš zahvalan što te nije opekao život u tuđini i natjerao te da pomisliš da se nemaš gdje vratiti. To je laž koja želi zavladati carstvom tvoga bića, ali joj ne uspijeva baš zato što je tvoja odluka bila ostati, jer tu je tvoj dom, u nečijem zagrljaju tvoj je cijeli svijet koji nastavlja koracati Hercegovačkim tlom, piše Andrea Musa za Vrisak.info