Home Društvo Dragi bojovnici, sretni vam dani pobjede i slave!

Dragi bojovnici, sretni vam dani pobjede i slave!

SHARE

Proljeće te ’92 godine nije mirisalo beharom i zelenom travom kao mnoga prije. Bilo je oporo, sumorno i neizvjesno. Barut se mogao namirisati u zraku ponajviše zbog netom odigranih događaja na Kupresu. Nemir se uvukao u narod, jer svatko je imao nekog naprijed u rovu. Isčekivanje umori čovjeka, a čekati napad jačeg, opremljenijeg, je tim gore, piše Miljan Konta u kolumni za portal Relax.

Čekali smo. Noću, gledajući zvjezdano nebo zamišljali smo djevojke, sestre, mlađu braću, roditelje, zamišljali smo provode po diskotekama, opijanja i zaljubljivanja, nesretne ljubavi. Zamišljali i čekali. Zorom promrzli, nenaspavani, gledali smo u izmaglicu Livanjskog polja. Izmaglicu koja je krila udaljene zvukove dušmanskih oklopa.

Kružile su priče o “niškim padobrancima”, elitnim izviđačima Jugoslavenske armije, specijalcima, a mi smo imali samo iskustvo bivše vojske i nekoliko bojevih gađanja. Netko nije ni to imao, a bilo je i onih koji su u vojsci nemalo dužili kremenjače.

To jutro gorilo je Livanjsko polje, dušmanska kanonada nije prestajala. Uslijedio je oklop i pješadija! Oklop moćan, pješadija tuga i jad. Zbog tog izginuše i pobjegoše. Uslijedila je opora tišina, tišina kakva se nije ponovila dugo vremena. Mi smo ih čekali da ponove napad, a oni čekali nas. Ispada da je uvijek čekati najgore.

U tom napadu izginuše nam dragi ljudi. Geleri i meci prekinuše momačka sanjarenja, opijanja, diskoteke… Preživjeli odrastoše, nestade onog mladenačkog sjaja u očima, zamijeni ga neka potmula ubojita iskra osvete. Stisnuti zubi i pogled u daljinu odavao je odlučnost da se izdrži. Izdržalo se četiri godine rovova, granata, zvižduka metaka i malo po malo oni koji rat započeše, odlučiše da ga i okončaju.

Nikada veće izgubljenosti, zbunjenosti i nesnalaženja nije bilo no u trenutku razduživanja oružja. Trebalo je nastaviti sa životom, a kako? Gdje god da se okreneš ni tvornica, ni posla, ni mogućnosti. A nama još zviždi u ušima, još se noću ne može usnuti kao što Bog zapovijeda. A treba nastaviti sa životom.

Već tada se dalo naslutiti da smo upotrebljena roba koju će glavešine uskoro odbaciti, da smo balast koji samo smeta. Podrumaši i dezerteri su pomalo počeli da kroje život nas bojovnika, a da pri tome ih je boljelo uho za našim problemima. Jer što oni znaju o zvjezdanom nebu, sanjarenju i iščekivanju rovovskih zora. Ništa. A nije ih ni briga.

Kada smo ostali bez oružja, ostali smo i bez prava. Danas se o danima ponosa i slave priča po bauštelama Njemačke. Čitave bojne obitavaju po gradovima Europe. Gledaju se tuđe zvijezde i više se ne sanjari. Više nema snova o boljoj, sretnijoj zemlji, poslu, domu… To smo stvorili uhljebašima, dezerterima i stožernim ulizicama.

Dragi bojovnici, sretni vam dani pobjede i slave!