U Međunarodnom centru za djecu i omladinu Novo Sarajevo jučer je održana komemoracija nastradalim uposlenicama iz OŠ Kovačići koje su poginule kada su automobilom sletjele u kanjon Miljacke u Bulozima nedaleko od Sarajeva.
Od njih su se oprostili učenici, roditelji, kolege i suradnici koji nisu mogli sakriti tugu, prenosi Klix.ba
Uplakane kolege govorile su sve najljepše o Merimi Balkić, Lejli Sadiković, Almini Ćorović i Mini Kadrić naglašavajući kako su bile ponos jer su svoje znanje i životne vrijednosti prenosile na djecu, prenosi Večernji.ba
“U nama je nevjerica i nemir. One su bile omiljene učiteljice koje su s ponosom nosile ovu titulu. Učitelj nije posao, već voljeti, osjećati, umjeti. Sve ovo i mnogo više bila je naša Lejla koja je bila stvorena za ovaj posao, prva na fronti inovacija, reformi i borbe za sreću svakog djeteta. Svi smo na gubitku preranim odlaskom njih četiri”, kazala je jedna od Lejlinih kolegica.
Sanela Alagić iz Udruženja pedagoga ŽS kazala je da su Merima, Lejla, Almina i Mina bile nevjerovatne žene i uzor svima te da su svi ponosni što su bile dio njihovih života. “Još uvijek smo tužni kao i u trenutku kada smo saznali da ih nema. Ovo nije zbogom, ovo je doviđenja”, poručila je. Od uposlenica OŠ “Kovačići” oprostili su se i učenici s Downovim sindromom koji pohađaju ovu školu, kao i predsjednica Udruženja “Život s Down sindromom” Sevdija Kujović.
Čast nam je bila da surađujemo s njima. Ostali smo bez velikih promotora inkluzije i osoba koje su se trudile za bolji život svih nas i jednakost. Tužni smo što ste nas napustili, ali ponosni smo što smo vas imali. Trudit ćemo se da vaša djela zauvijek ostanu upamćena”, kazala je Kujović s učenikom.
Vijeće roditelja OŠ Kovačići zahvalilo se preminulim uposlenicama što su dale svoje znanje i iskustvo njihovoj djeci kako bi kroz život koračala ponosno i pravim putem.
“Kad preseli čovjek, njegova djela se prekidaju, osim ako je ostavio trajnu sadaku, lijepo odgojeno dijete da moli za njega i znanje kojima se drugi koriste, riječi su Božijeg poslanika. One su svoje znanje i dobrotu nesebično dijelile i pružale mnogim generacijama djece. Gubitak samo jedne osobe posvećene radu s djecom pred kojom je budućnost je strašna tragedija, a mi smo u jednom trenutku izgubile četiri osobe. Lejla je bila druga majka našoj djeci i prihvatila ih je raširenih ruku kada su kao mala nesigurna bića došla na vrata škole. Vodila ih je sigurnom rukom i toplim srcem. Znala je svako dijete, sve njegove mane i vrline i pretvarala ih je svojom dobrotom u male velike ljude. Zauvijek će ostati u našim srcima i molitvama”, kazala je majka jednog od učenika iz razreda koji je Lejla vodila. Od svoje bivše učiteljice, pedagogice, bivše direktorice i radnice OŠ Kovačići oprostile su se i učenice. Za Lejlu su istakle kako je imala najveći topli osmijeh koji ih je hrabrio i vodio kroz školovanje pa čak i kada su prerasle razinu “učiteljica”.
“Nikada se nije brinula za sebe koliko za druge. Svaki dan činila je zanimljivim i drugačijim. Bili smo ponosni što je naša učiteljica. Naučila je da se brinemo jedni o drugima, pokazivala kako da idemo kroz život i prevazilazimo svaku prepreku bez straha.
ahvalni smo za prvo slovo, brojku, ocjenu i sve trenutke u kojima smo na nju gledali kao na rođenu majku. Zvali su nas Lejlin razred i to smo ostali do danas. Obećavamo da ćemo sve ono što ste nas naučili zapamtiti zauvijek, a to je prije svega da budemo dobri”, kazala je jedna od učenica. Druga učenica kazala je kako škola više neće biti ista jer ih nikada više ujutro neće pozdraviti žena plave kose i širokog osmijeha – pedagogica Merima, niti pogled smeđih očiju uz umilni glas majke kojim je pozdravljala učenike sa “Dobro jutro sine” – Mina Kadić.
“Pedagogica Merima je uvijek bila tu za sve što nam je trebalo, spremna da nas sasluša strpljivo. Bez nje već sada škola izgleda pusto. Petak, 12. travnja, ostat će duboko urezan u našim srcima i životima. Naša škola više nije ista, mi nismo isti, teško je, boli i boljet će još dugo.
Želimo da je ovo samo ružan san. Učiteljice, hvala vam za svaki broj, za svako slovo, za svaki osmijeh i dodir. Ponosni smo što ste nam baš vi bili učiteljica”, kazala je druga učenica.
