Poznati novinar i voditelj Romano Bolković na svojem je Facebook profilu prokomentirao potencijalnu kandidaturu Miroslava Škore na predsjedničkim izborima, a njegov status u potpunosti prenosimo:
Miroslava Škoru znam iz prvih dana obnove državnosti: viđali smo se po OTV-u i oduvijek ga znam kao pametnog, kreativnog i čestitog čovjeka.
I zato sada gledam u ovo u što se dao uvući i ne samo da mi se nimalo ne sviđa, nego se čudim da je čak i on, pa i nakon tako teškog životnog iskustva kao što je preživljeni infarkt, nasjeo na izazov vlastite taštine i kao ozbiljno će razmotriti mogućnost kandidature za PRH.
Pri čemu drugi ozbiljan čovjek, Ivo Josipović, iz ne znam kojeg razloga brzo prisnažuje da bi Škoro bio dobar kandidat, i tako cijela stvar obnoć, mada je medijski konstrukt, postaje realna politička opcija.
Škoro me u stvari rastužio: mislio sam da čovjek koji desetljećima stoji pred desecima tisuća ljudi ne može ne znati onu: “Don’t get high on your own supply”, te da on, koji živi od te genijalne tvorevine ljudskih ruku imena aplauz ne može nasjesti prvom pljesku navodnog elektorata. U stvari, poznajući Škoru, mislim da je stvar i gora: da i nije nasjeo, nego je prihvatio igru u kojoj ne treba igrati.
Koju igru?
Već i nevježe znaju da u Hrvatskoj u politici nema spontaniteta. Ako uzrok neke pojave – bilo da je riječ o akterima ili procesima – nije izvanjska, međunarodna instanca, onda je to interesna struktura položena u dubini države: protagonisti su u stvari egzekutiva ili sfera koje su ponad malog hrvatskog podneblja, ili su u htonskim njegovim slojevima.
Čemu to služi?
Taj prosede služi osujećenju autentičnosti političkog života zemlje: u stvari valja održati status quo, kontrolirati situaciju, a privid neke demokratske dinamike u stvari je teatar sjena: jamčim vam, i mogao bih navesti niz ozbiljnih primjera, da baš tamo gdje mislite da su pojedini akteri na toj sceni u sukobu, oni daleko od očiju javnosti plodonosno surađuju.
Tu je presudno programirati političke događaje, e kako se ne bi desio netko samostalan, netko nezavisan, netko tko nije bilo placetiran od strane viših instanci, bilo iznjedren kao zaštitnik interesa dubinskih struktura, pa se tako onda samo odjednom pojave kao kandidati za PRH osobe za koje ama baš nitko ne može kazati zašto bi bilo samorazumljivo da one budu predsjednici ove zemlje.
Jasno, procedura je jednostavna: kad se jednom postigne konsenzus oko imena, onda je medijski javnost lakše izmanipulirati nego djecu na rođendanu za mađioničareva nastupa: Hrvati su, oprostite mi, ali toliko politički nepismen i u stvari za politiku nenadaren narod – na primjer, teško je dva puta u jednom stoljeću biti u dva svjetska rata masovno na krivoj strani, i za to treba iskonska glupost – tako da njih možete obmanjivati do te mjere da je već i vama dosadno. Jer čovjek mora biti zaista glup a da se ne zapita: A dobro, a zakaj bi Milanović bio kandidat za predsjednika? Škoro? Kakav kurčev Škoro, pa kaj taj nije do jučer jaukao da mora povući ručnu jer ga je herc strefil?
Sve to Škoro zna i shvaća, no unatoč tom pristao je na taj koloplet budalaština. I po prvi put od devedesetih naovamo mislim kako Škoro i nije tako pametan dečko kako sam mislio, nego mu je samo trebalo dati vremena pa da i njega kao medvjeda prošeću gradom, uz def i oduševljenje dječurlije. Da stvar bude gora, on se instantno uživio: Značajan dio naroda od njega nešto očekuje, on ne može zanemariti taj zahtjev…. blagi Bože, u ovoj zemlji ne postoji dno, ovaj bezdan gluposti utopio bi i delfskoga ronca.
Sve je to ionako nevažno: zemlja je u tako teškom kurcu da ovdje ne bi pomogao Batman kao predsjednik ni Liga sjena kao vlada, ali naprosto je neshvatljivo da ta ekipica i dalje igra svoju igru, u svojim arkanama, u svojoj mirogojskoj aromi, i nikad im do ukopa neće biti dosta plasiranja njihovih junoša, budući da još treba koji mandat onemogućiti istinsku demokratizaciju zemlje, te i dalje treba kompradorski posredovati interes da ova zemlja istrune na dnu mora koje je i samo iščezlo ne želeći u njoj ostati. Ti otmičari naših života i dalje plasiraju te svoje epizodiste koji bi nam trebali jamčiti da će se pobrinuti a) oko naših nacionalnih interesa ( to valjda Škoro ), ili b) oko naših socijalnih interesa ( to valjda Milanović, koji je nacionalno neosporan još od zadnje kampanje 🙂 ).
Nemam ništa protiv tih ljudi: i Zoki je pametan čovjek, i Miro je fantastičan tip, ali stvarno ne razumijem koji će im to bazanje po ovom kalu? Pa jedan je izašao iz politike, drugi je koketirao s njome ali je se pametno klonio, i baš zato što bih dao ruku u vatru da je riječ o pametnim osobama ne razumijem o čemu se radi ako nije neki mesijanski kompleks u igri: kaj, treba spašavati Hrvatsku, što li?
Hrvatsku nemrete spasiti: nju se drži u ovom stanju već treće desetljeće e da bi se sutra ponovo prisajedinila, i bit ćete za života tome svjedoci. Konačno, ova najzaostalija država Europe i bez toga nema nikakvu budućnost: ovdje se više ne zbiva brain drain, nego je odavno već i budale napuštaju. Ovdje lelujaju jedni te isti vampiri već trideset godina i otvoreno predstavljaju svoje nasljednike i drugu generaciju destruktora: nacional-socijalisti već su jednom unazad stotinu godina jednu Hrvatsku uništili, sad su uspjeli i drugu.
A kako i ne bi kad imaju posala s polupismenom bagrom i glupanima kojima sutra da kažete da je majmun Miško iz zoološkog odličan kandidat Zelenih za kojeg ankete pokazuju da ga podržava svatko u Hrvatskoj tko je jednom bio u šumi, od partizana do lugara, ljevica bi otvorila šampanjac i počela slaviti, desnica bi mislila da ćemo možda s Miškom lakše na zelenu granu, a na centru bi osamljen stajao bivši sudac Goran Marić gledajući na sat i jedva čekajući da odsvira kraj susreta, pred katatonim Hrvatima u maksimirskim krošnjama, prenosi Dnevno.hr
