Home Život ‘Imam imotsku registraciju, a častili su me po cijelom Balkanu’: urar iz...

‘Imam imotsku registraciju, a častili su me po cijelom Balkanu’: urar iz Zagvozda putuje u Golfu jedinici iz ’82. godine

SHARE

Ne sudi o čoviku što ti drugi kažu o njemu, već sudi kada ga sam upoznaš. U staroj poslovici iz Imotske krajine itekako ima istine. Vidjet ćemo to u ovoj priči.

Znači, susretnem prijatelja iz Zagvozda i pitam ga, ima li što zanimljivo tamo ispod kršne Biokove.

– Pa i nema nešto posebno, brzo će Glumci s predstavama pa će doći svita odasvuda, živnut će Zagvozd, veli, pa nadoda:

– E, ima, ima, doša ti je Balkan express s Golfom jedinicom. Bio je čini mi se u Rumunjskoj i Bugarskoj. Naš ti je Ivan prava priča. Je, brate, čudak nema što. Ima neke ideje koje samo on može izmisliti, a i oblači se čudno. Ako hoćeš s njim razgovarati, morat ćeš uključiti sve resurse u glavi – veli mi prijatelj iz Zagvozda i prasnu u smijeh.

Nisam ga puno razumio osim što sam upamtio da je rekao ime Ivan i Balkan express. I vidite, ljudi moji, koje li slučajnosti. Dan nakon ovoga razgovora prilazi mi na glavnoj ulici u Imotskom čovjek u maskirnoj uniformi. Hlače maskirne naše vojske, poluver i jakna američkih marinaca s oznakom US Army. Na nogama plave “konversice”, oko vrata medaljon na njemu križ. Brada, razbarušena kosa. Baš neki “otkačeni” tip. Bez puno upoznavanja priđe i započe razgovor.

– Ja sam vam Ivan Drlje iz Zagvozda, ako vam je zanimljivo, sa svojim Golfom jedinicom iz 1982. godine odlučio sam obići sve zemlje brdovitog Balkana. Ovih dana bio sam po Rumunjskoj i Bugarskoj. Prošli mjesec obišao sam Albaniju i za tjedan dana idem na Kosovo. Po zanimanju sam dizajner, fotomodel, vrstan sam urar za popravljanje isključivo velikih satova na zvonicima i trgovima europskih metropola, a i dalje, rođen sam u Njemačkoj, tamo sam bio punih četrdeset i kusur godina, sada sam u Zagvozdu i tu mi je polazna stanica za putovanje po Balkanu s mojim Golfom jedinicom. Imam 52 godine i još će se mnogo toga o meni čuti. Eto, ako je zanimljivo vi pišite, reče mi Ivan očekujući moj odgovor.

Hajde Ivane pričaj, čini mi se da je ovo zanimljivo, a i tvoji iz Zagvozda su me već instruirali o tvojim aktivnostima.

– E, da, moji u Zagvozdu se sa mnom rugaju. Misle da je Ivan šašav tip, otkačen, što se ovako oblačim, što hodam po svijetu upoznajem ljude i uživam u životu, što živim dan za danom bezbrižan. Eto, to im smeta, a u njih niti što tražim, niti što pitam, malo sjetno kaže nam Ivan.

Prisjetismo se one stare poslovice da nećemo suditi o Ivanu što nam rekoše njegovi o njemu, nego da ćemo ga potpuno upoznati.

Nastavi Ivane priču, zanimljiva je.

– Znači, moji roditelji davno su se odselili u Njemačku. Tamo su radili, tamo sam i ja rođen. Njemački jezik mi je kao i moj hrvatski. U Frankfurtu, gdje sam živio, upoznao sve one dobre i loše stvari zapada, završio elektro zanat, ali mi je životni san bio putovati svijetom. Oženio sam se, imam dvoje djece, rastavio sam se, slobodan sam sada kao ptica i evo, san se ostvaruje. Majka mi se vratila u Zagvozd, ima svoju mirovinu, otac mi je, nažalost, umro.

Rekao sam sebi da idem obići sve zemlje Balkana. Ali detaljno. Moj prijatelj Ivica Pirić iz Zagvozda dao mi je lani ovoga Golfa jedinicu. Onda sam ovdje u kampu u Zagvozdu lani upoznao jednu djevojku iz Njemačke. I ona voli putovati, pa smo se, eto, našli, jer je i ona, kojeg li slučaja, krenula u obilazak balkanskih zemalja. I tako u Golfa jedinicu, pa u Crnu Goru, pa u Makedoniju, pa se vratili u Hrvatsku i onda malo u Pariz, pa u Njemačku. Nabio sam Golfu manje od godine dana više od pedeset iljada kilometara.

Onda sam malo odmorio u Njemačkoj, pa krenuo u obilazak Bugarske i Rumunjske i evo sada sam prije odlaska na Kosovo navratio malo u moju bazu u Zagvozd, u jednom dahu reče nam Ivan.

I sve s ovim Golfom iz 1982. godine? A oni satovi, fotomodel, dizajner…

– Prvo o Golfu jedinici. Nigdje me nije ostavio. Nalij samo u njega ulja i goriva i vozi. Dokazat ću svima da je Golf zakon. Idem sada na Kosovo, a kada obiđem još cilu Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, onda idem na novu turu. Moj Balkan Trip ide dalje.
A satovi? To ti je isto priča. Upoznao sam prijatelja Švabu u Njemačkoj koji isključivo popravlja velike satove po zvonicima Europe, po trgovima gradova. Majstor svjetski. S njim sam naučio taj zanat. Popravljao sam sat u Kabulu u Afganistanu, pa u Parizu, po cijeloj Njemačkoj, ali i u Baškoj Vodi na zvoniku crkve svetoga Nikole, moramo još u Opuzenu, a imamo popraviti nekoliko njih po gradovima Afrike, Perzijskog zaljeva.

A dizajner?

– Da, obilazim ja vanjske otpade po gradovima Europe. Da vidite što ljudi ostavljaju i bacaju sve iz svojih stanova, a posebno ovdje po Balkanu. Lijepo kupim stare stvari, uređujem ih i onda na poznate buvljake u Njemačku. Evo ubrzo idem na najveći buvljak starih stvari i automobila u Meinheim. Tamo sam već zakupio štand od petnaest metara. Imam mnogo starih stvari koje sam prepravio, doradio. Očekujem pravi posao tu. Dizajniram i sam šijem nove modele odjeće i to pretežno one vojne i to prodajem. “Ubije” se koji euro i tu, i tako živim. Živim od danas do sutra. Jer vidite da više ne možete ništa planirati. Mijenja se vrijeme, okoliš, ljudi ponajviše. Pa što će ti pusti novac kada smo od danas do sutra. I eto, kada ja to kažem odmah primjedbe, Ivan čudak! A nisam, mislim da sam pametan jer u nikoga ne pitam, niti ikoga moljakam – živim svoj život kako meni odgovara i to nekima smeta. Pa sada, vi procijenite tko je u pravu – veli Ivan.

Zaista čovjek se upita, pa Ivan ima pravo. Govori čovjek tri jezika – njemački, engleski i hrvatski, uči sada aktivno i albanski jer su mu se Albanci prilikom posjeta Albaniji toliko dopali kao narod da ih je htio naučiti njihov jezik. Putuje sam ili s onom djevojkom iz Njemačke, živi život kakav on hoće. Pa što tu ima loše?

– Možete zapisati da prije nisam vjerovao u Boga. Bio sam na njega strašno ljut, jer mi nije spasio moga oca kada je teško obolio. Izgubio sam nadu u njega. No, ova djevojka iz Njemačke vratila me Bogu i hvala joj. Sada sam puno pobožan i mislim da me Bog vodi pravim putem. Sve je u njegovim rukama, to sam vidio na ovim putovanjima. On čuva i pazi na mene i hvala mu, priča li, priča Ivan, a mi opet po Golfu jedinici.

– Ma ništa čudno. Moji u Zagvozdu se rugaju, pa govore eto bio si toliko u Njemačkoj, a nisi uspio ni Mercedesa kupiti, ni kuću sagraditi. A ja kažem da će moj Golf jedinica doći gdje Mercedes neće i da ću dijelove za njega kupiti u svakom selu Balkana. A kuća? Pa što će ti, da prespavaš u njoj, gledat je i divit se njoj. A ne znaju da je prava radost putovati i upoznavati druge ljude i druge kulture, stjecati prijatelje. Eto, ima moj Golf imotsku registraciju. U Crnoj Gori su me častili, Srbi također, muslimani također. Bitno ti je biti čovjek, a sve drugo ti je relativna stvar…

Eto Ivane ispriča se ti, a nisam te pitao gdje bi najradije ostao živjeti. Život prolazi…

– Pa što, šta prolazi. Sada je zdravlje bitno, a ono me prati dobro. Velika je vrijednost upoznati ljude, prijatelju moj. Ja sada da dođem u Albaniju imam stotinjak iskrenih prijatelja. Ajde ih ti nađi ovdje u mom Zagvozdu? Vidiš, Nijemci su ko roboti.

Devedeset posto njih su roboti. Cili život arbajt, arbajt i onda im taj život prođe u trenu. A nisu upoznali i sprijateljili se ni s onim u Albaniji, ni s onim u Rumunjskoj, Bugarskoj…

I nisam licemjer. Eto, moji Zagvožđani kažu da su vjernici. Ne generaliziram, ali evo jedan moj susjed beštima, psuje, a kaže da viruje u Boga, da piva za korizmu. A u pet minuta razgovora on opsuje deset puta.

Da, da, zanima te Golf jedinica i moj put. Eto par dana, rekoh, odmora i onda pravac Kosovo. Ne bojim se tamošnje situacije. Dobar sam čovik, ne zanima me politika. Javim ti se s Kosova, poslat ću ti slike. Evo sada moram u Zagvozd, moram se i pripremiti, Bog s tobom bio, reče nam Ivan, uđe u Golfa i “odleprša”.

Pa, sretno Ivane i drago mi je da smo upoznali i tvoju drugu stranu medalje. Baš ću ispričati onom prijatelju iz Zagvozda da Ivan nije onakav kako o njemu pričaju, piše Slobodna Dalmacija.