Home Zanimljivosti ‘Hrvati psuju i kad mole, ali rade kad više nitko normalan neće!’:...

‘Hrvati psuju i kad mole, ali rade kad više nitko normalan neće!’: ovo je priča o drčnim morskim junacima koji su za cara Franju Josipa osvojili Sjeverni pol

SHARE

“Njih odlikuju bezuvjetna poslušnost, privrženost njihovim vođama, izdržljivost u poteškoćama i odlučnost u opasnostima.”
Riječi su to kojima su opisani Hrvati. Dakle, poslušni su, i to bezuvjetno, privrženi vođama i izdržljivi u poteškoćama. Odlučnost u opasnostima da i ne spominjemo. Hrvatine, a ne Hrvati.

Izjava kojom smo počeli ovaj tekst nije dana jučer. Nema ona veze s aktualnom Hrvatskom. I pripadajućim joj Hrvatima. Koji se poslušno, bez obzira na sve poteškoće, klanjaju jednom vođi. Što on više jezika govori, to oni u njega zaljubljenije bleje. Odlučni da njemu za ljubav zaborave na sve opasnosti koje ta ljubav nosi.
Ne, izjava kojom smo započeli ovaj tekst dana je još u 19. stoljeću. Riječi su to Čeha Juliusa Payera. A tko je Julius Payer reći ćemo vam nešto kasnije. Prije toga ćemo citirati jednog njegova suvremenika. I poslovnog partnera. Nijemca Karla Weyprechta.
“Oni su zdravi, snažni, dovitljivi i, što je najdragocjenije, vedri ljudi. Oni će kleti i moliti se, psovati i pjevati, ali oni će raditi i nikada neće spustiti krila.”
Tako je Karl Weyprecht opisao Hr

vate. Odnosno, tako je obrazložio zašto je za svoju ekspediciju, jako opasnu ekspediciju, izabrao hrvatsku posadu. Hrvati, naime, rade i kad više nitko normalan neće raditi. Oni psuju i kad mole.
Savršenije definicije do danas ne čusmo.

A sad vam možemo ispripovjediti tko je bio Čeh Julius Payer i zašto su njemu i njegovu poslovnom partneru Nijemcu Karlu Weyprechtu trebali Hrvati. Oni Hrvati koje možete sve do konca lipnja pogledati “okačene” o zidove bračke zračne luke, na izložbi koju je brački Rotary klub, predvođen predsjednikom Tončijem Peovićem, organizirao njima u čast.

Većina s Kvarnera, Bračanin i Hvaranin
Julius Payer osmislio je 1872. godine ekspediciju na Sjeverni pol broda “Tegetthoff”, a projektant toga broda i vođa puta bio je Karl Weyprecht. Posadu su činila 24 člana, među njima i 13 Hrvata. Zvali su ih Qvarneroli jer su većina bili s Kvarnera, no dvojica nisu, jedan, Ante Lukinović, bio je s Brača, iz Pučišća, a drugi, Ante Zaninović, s Hvara, iz Svete Nedjelje.
Iz Bremerhavena su u potrazi za “sjeveroistočnim prolazom” isplovili 13. srpnja. Jedrenjak, pisalo je, bio je okićen kao mlada nevjestica. Plovili su prema nepoznatom svjesni da se na poznato možda nikada neće vratiti. Dobro su znali kako je okončan sličan pokušaj pod vodstvom sira Johna Franklina iz 1845. godine, znali su da se od 129 avanturista kući nije vratio ni jedan.
(N)ovu je ekspediciju organiziralo Bečko geografsko društvo, osobno ju je odobrio austrougarski car Franjo Josip, a trojarbolni jedrenjak “Tegetthoff” – dug 38 metara, širok sedam metara, težak 220 tona i nazvan po slavnom austrougarskom admiralu – posebno je bio izgrađen za vožnju ledenim morima.
Ipak, već nakon nekoliko tjedana plovidbe, led je doslovno okovao brod. Iako je bio projektiran da plovi brzinom od 5,5 čvorova, “Tegetthoff” je bio nemoćan, orahova ljuska sama na strašnome svijetu.
Ledena ploča nezaustavljivo ih je nosila prema sjeveru, a oni, na stranu sva njihova odvažnost, nisu mogli ništa poduzeti. Sve što im je preostalo bilo je da istovremeno mole i psuju. I da izdrže.

Dvije godine polarnog pakla
Dvije godine trajao je njihov polarni pakao. Bili su promrzli, gladni i načeti raznim bolešćinama. No, nisu odustajali. Željeli su ne samo zaraditi obećanih 60 forinti mjesečno, nego i caru pokazati da nije pogriješio što je upravo njih izabrao za misiju koja je bila predodređena za neuspjeh.

Beč ih je davno već bio prekrižio kad su se junaci vratili u carevinu. Preživjeli su. Sitnica je to bila. Ali su napravili i značajne znanstvene bilješke te otkrili novi teritorij koji su, baš kako i dolikuje ljudima odanim vođi, nazvali po caru Franji Josipu. On ih je poslao u smrt, a oni su mu uzvratili vječnim životom.
Otočje, danas u sastavu Ruske Federacije, službeno su otkrili 30. kolovoza 1873. godine. Ljudi tamo uglavnom nema. Što da rade kad na Sjevernom polu nemaš komu prodati led. A Zemlja Franje Josipa sačinjena je od 191 otoka, ukupne površine 16.134 četvorna kilometra (područje veće od Dalmacije) i vječno prekrivena ledom.
Care, sve je to tvoje!

Srebrni križ za Zaninovića
A car je bio oduševljen. Uspio je u svom cilju, promovirao je novu državnu zajednicu, Austro-Ugarsku Monarhiju.
Dnevnik Ottta Krischa, jednog od članova ekspedicije i jedinog koji je smrtno stradao, objavljen 1875. godine, prvi je skrenuo pažnju šire javnosti na pothvat ekipe s “Tegetthoffa”.
A godinu potom Julius Payer objavio je i knjigu o tom putovanju s mnoštvom ilustracija od kojih se neke nalaze i na bračkoj izložbi. O popularnosti knjige najbolje govori podatak da je već iste godine police ugledalo i njezino englesko izdanje, dok je hrvatsko tiskano 1893. godine. Hvaranin Petar Kuničić 1908. godine objavio je u to vrijeme rado čitanu knjigu “Hrvati na Ledenom moru”.
Povodom 140. obljetnice ekspedicije, u zagrebačkom Tehničkom muzeju Miljenko Smokvina pripremio je izložbu “Hrvati u ledenom zagrljaju Arktika”, no unatoč tome riječ je o poduhvatu koji šira hrvatska javnost nedovoljno poznaje.
Na “Tegetthoffu” su plovili Petar Lužina s Cresa (vođa palube), Ante Večerina iz Drage pored Rijeke (drvodjelac) te mornari Lovro Marola iz Rijeke, Petar Falešić i Juraj Štiglić iz Bakra, Jakov Sušić, Fran Letiš i Vicko Palmić iz Voloskog, Josip Latković iz Plomina, Ante Katarinić iz Malog Lošinja, Ante Scarpa iz Trsta, Ante Lukinović iz Pučišća te Ante Zaninović iz Svete Nedjelje koji se istaknuo kao jedan od najvrjednijih i najhrabrijih članova ekspedicije, pa mu je Londonsko kraljevsko geografsko društvo dodijelilo prestižni orden Srebrni križ.
Svi su bili mlađi od 30 godina, osim Lužine koji je imao 40. Petorica su bili oženjeni.
Ostali članovi posade bili su Gustav Brosch (prvi časnik, Češka), Eduard Orel (drugi časnik, Češka), dr. Julius Kepes (liječnik, Ukrajina), Elling Olaf Carlsen (ledolomac i harpunist, Norveška), Otto Krisch (vođa stroja, Češka), Josef Pospischil (ložač i vatrogasac, Češka), Johann Oratsch(kuhar, Austrija) te Johann Haller i Alexander Klotz (lovci i vodiči na ledenjacima, Austrija). Na brodu je bilo i osam pasa.
Nakon što su postavili novi rekord u prodiranju na sjever, podigli su austro-ugarsku zastavu i donijeli odluku o povratku. Bez broda, naravno, jer njega nije bilo moguće izvući iz ledenoga zagrljaja.

Povratak na čamcima sa saonicama
Dana 20. svibnja 1874. posada napušta “Tegetthoff” te kreće pješice s tri mala čamca koje vuku saonicama prema Novoj Zemlji.
Nakon gotovo tri mjeseca polarne odiseje, nailaze na rusku ribaricu u lovu na losose koja ih je 3. rujna 1874. godine iskrcala u norveškoj luci Vardö, čime je završilo njihovo 812 dana dugo putovanje.
U Beču im je organiziran veličanstven doček, a svi članovi ekspedicije dobili su status počasnih građana Austro-Ugarske Monarhije.
“U čast ovim hrabrim ljudima, koji su ljudske odlike hrvatskog čovjeka promicali u pogibeljnim uvjetima i zavazda upisali u stranice svjetske povijesti, Rotary klub Brač, u suradnji s Lions klubom iz Lovrana, a uz suorganizaciju Rotary kluba Hvar i Lions kluba Hvar, izložbom na Aerodromu Brač u mjesecu lipnju 2019. godine, želi oteti zaboravu vrijedne i plemenite pojedince, koji su za slavu i ponos hrvatskog čovjeka bili spremni žrtvovati vlastite živote”, stoji u prigodnom katalogu bračke izložbe.
Bračani, naravno, najviše su ponosni na njihova Antu Lukinovića. No, nisu o njemu uspjeli saznati ništa više od starih šturih zapisa. Zadnje što se zna jest da je nakon Sjevernoga pola otišao u Sjevernu Ameriku. A tamo se na Divljem zapadu spominjao neki kopač zlata Ante Lukinović.
Izdržljiv u poteškoćama? Odlučan u opasnostima? Svakako.
Bezuvjetno poslušan? Privržen vođi?
U Pučišćima više nema niti jednog Lukinovića.

Misa i knjižnica
Ukliještenima u ledu, dani su prolazili u besposlici i dosadi. Na ledom zatočenom brodu, piše u svojoj knjizi Julius Payer, regule su se morale poštovati. Kretanje, potrošnja namirnica, korištenje svjetla, stražarenje, čišćenje snijega… sve je bilo pod strogim režimom. Služila se i misa.
Časnici su poučavali mornare u čitanju, pisanju i računanju, a čitali su im i pučke knjižice. Na brodu je bila i knjižnica s nekoliko stotina knjiga, a bilo ih je i na hrvatskom.

Sponzori
Ekspediciju su financirali bogati austrougarski aristokrati. Najviše je novca dao bečki grof Johann Nepomuk Wilczek, a drugi je po kontribuciji bio mađarski grof Ödon Zichy.
Od 191 otoka u Zemlji Franje Josipa, jedan je nazvan Wilczekov otok, jedan Zichyjev otok, a mnogi su nazvani po članovima austrougarske vladajuće dinastije, na primjer Rudolfov otok po prijestolonasljedniku Rudolfu, piše Slobodna Damacija.