Home Život Imoćanku Danicu Radić živu su pokopali prije 31 godinu

Imoćanku Danicu Radić živu su pokopali prije 31 godinu

SHARE

Moj je život dišpet, dišpet onima iz moje šire obitelji koji mi prije 30 i više godina, kad sam bila teško bolesna, nisu vjerovali da sam bolesna, nego su govorili kako sam lijena, kako ne volim raditi i kako nisam ni za što. Moj je život dišpet i onim splitskim liječnicima, prvenstveno mislim na neke poznate i priznate gastroenterologe, od kojih su neki i danas živi, koji su tih osamdesetih godina prošlog stoljeća digli ruke od mene, živu me pokopali i rekli mi kako za mene nema izlječenja i da mi preostaje smrt. Moj je život dišpet svima njima – govori nam žena zvana hrabrost, Danica Radić (65), rođenjem Imoćanka, koja i 31 godinu nakon što joj je u Dallasu (Teksas) transplantirana jetra sa svojom obitelji živi na splitskim Mejama i svaki dan slavi pobjedu života.

Ovo je priča o borbi za život bez predaje, priča o ljubavi Danice i njezina supruga Ivana Radića (71) i priča o Danici koja je po svaku cijenu tih osamdesetih godina prošlog stoljeća željela podignuti i odgojiti svoje dvije kćeri, Martinu Radić (39), udanu Šunjić, danas poznatu splitsku odvjetnicu, i njezinu sestru Anu Radić (38), udanu Vuković, ekonomisticu iz Splita.

Ovo je priča koja pokazuje da se i onda u bivšoj Jugoslaviji, kao i danas u Lijepoj našoj, malo toga moglo napraviti bez veze, te da čak i za život treba imati vezu. Malo se toga promijenilo.

A Daničina borba za život počinje 1982., godinu dana nakon rođenja druge kćeri Ane.
– Počelo mi se strašno spavati, stalno sam bila umorna, ništa nisam mogla raditi, samo sam htjela ležati i odmarati se. U to sam vrijeme radila u Pošti i nisam tom umoru pridavala veliku pažnju. No, pažnju mojem umoru davali su članovi moje šire obitelji, koji su stalno govorili kako sam lijena, kako nisam ni za što, kako se samo želim odmarati i nisu mi vjerovali da se loše osjećam – kaže Danica.

Da bi utvrdila zbog čega se tako loše osjeća, trebala je samo otići izvaditi krv.
– Nije mi se dalo vaditi krv jer sam mislila da mi nije ništa. Ipak, na nagovor jedne moje kolegice odlučila sam otići. Čim su mi izvadili krv, odmah su me ostavili u bolnici. Na svu sreću, tada me je moja rodica Ivanka Vodičkaspojila s dr. Bogdanom Petrovićem, koji je tada radio u bivšoj Vojnoj bolnici (danas Križine), a taj susret s njime kasnije će se za mene pokazati kao sudbonosan i spasonosan. I tada, kad sam taj put izvadila krv, počinje golgota za mene, moga muža i moje dvije kćerkice, moje dvije princeze – govori nam Danica u obiteljskoj kući na splitskim Mejama.

Od te 1982. godine pet su godina liječnici iz tadašnje Jugoslavije, ali i iz Velike Britanije, tražili dijagnozu bolesti od koje je bolovala Danica Radić, tada mlada žena pred kojom je bio život.

– Kako u Splitu nisu mogli utvrditi o čemu se točno radi, odlazila sam i kod dr. Stefanovića na Vojno-medicinsku akademiju (VMA) u Beograd, a išla sam i kod prof. dr. Sheyle Scherlock u Kraljevsku bolnicu u Londonu, jer je ona bila najbolji svjetski stručnjak za bolesti jetre. U London sam išla preko dr. Drage Štambuka, poznatoga gastroenterologa, koji je kasnije bio, i još uvijek je, hrvatski diplomat, odnosno veleposlanik u raznim državama svijeta – nastavlja Danica.

Prof. dr. Scherlock je u Londonu potvrdila sumnju liječnika i zaključila kako se kod Danice radi o primarnoj bilijarnoj cirozi jetre.
– Rekla mi je da ću, ako želim preživjeti, morati transplantirati jetru i predložila mi je da to učinim u Cambridgeu, te mi je obećala pomoć pri uvrštenju na listu onih koji čekaju organ. Dakle, tek sam u Velikoj Britaniji doznala što mi je. To je bilo 1985. godine i tada se vraćam u Split kod “mojeg” dr. Petrovića – govori Danica.

Čim se vratila u Split, počela je obilaziti alternativce i liječiti se alternativnom medicinom, jer joj tada poznata medicina u bivšoj državi nije mogla pomoći.
– To alternativno liječenje podržavao je čak i dr. Petrović, koji mi je samo rekao da mu moram reći što pijem od alternativnih lijekova. Slao me je dr. Petrović i na “Rebro” i u današnju bolnicu “Merkur”. I tamo su me prvi put u mojem životu liječnici pitali pijem li i jesam li alkoholičarka. Nikada me u životu nitko nije tako ponizio. Ja sam njima na “Rebru” i u današnjem “Merkuru” bila pokusni kunić. Tamo su me satrali raznim pretragama, pregledima, vađenjima krvi jer nisu znali što bi sa mnom – kaže Danica.Istovremeno traje borba njezina supruga Ivana, koji odlazi na tadašnji SIZ (današnji HZZO) i traži razne potpise koji su im bili potrebni kad Danica bude morala ići u inozemstvo na liječenje.

– Govorili su mi da mi žena pije i da skriva boce alkoholnog pića po kući, da mi je bolje tražiti njezine boce po kući nego potpise po SIZ-u, jer da ih nećemo dobiti budući da mi je žena alkoholičarka i jer joj nema spasa – rekao nam je Ivan.
Kad je Danica došla na “Rebro”, upoznala je prof. dr. Nijaza Hadžića.

– Tada sam ga pitala hoće li me i on pitati jesam li alkoholičarka, na što se nasmiješio i rekao mi da takvo što mogu izjaviti samo liječnici koji nemaju veze s medicinom. U mojem tadašnjem zdravstvenom stanju bilo mi je jako teško normalno funkcionirati. Bila sam jako žuta, imala sam strašan svrab, sve me je srbjelo, po koži su mi izlazili plikovi i nikako nisam mogla spavati – prisjeća se Danica.

Nakon povratka iz Zagreba, u Splitu je čekala svoju transplantaciju u Velikoj Britaniji. No, da bi bila sigurna u ono što su rekli liječnici u Velikoj Britaniji, Danica odlazi u SAD kako bi i tamo obavila pretrage.
– U SAD sam došla preko moje tete Ruže Mikulić i očeva strica fra Milana Mikulića. On je stupio u kontakt s liječnikom iz Švedske Goranom Klintmalmom, koji je radio u Baylor University Medical Centeru i koji mu je rekao, kad je vidio moje nalaze, da odmah mogu doći u Dallas na liječenje – nastavlja Danica.

Ali u SAD nije baš lako doći i nije se baš jeftino liječiti.
– Amerikaci su tražili polog od 240 tisuća američkih dolara da bih ja mogla doći u SAD na liječenje. I tada počinje moja drama. Tadašnji SIZ nije htio potpisati papire za put na liječenje u SAD, jer su rekli da ću umrijeti i da mi nema spasa. Tadašnji šef SIZ-a u Splitu rekao je mome Ivanu da oni to neće platiti jer da tog novca jednostavno nema. Rekli su da im je žao, ali da ću ja jednostavno umrijeti – kaže Danica.

Suprug Ivan, polulud od brige, naziva svojeg, sada već pokojnog punca Miju Mikulića i žali mu se kako oni u Splitu ne žele potpisati papire za put u SAD.

– On mi je rekao da pričekam do navečer i da će me on nazvati. Tako je i bilo. Navečer me je nazvao i rekao mi je da sutra ujutro ponovno odem na SIZ, kod čovjeka koji me je tog jutra odbio. Rekao mi je: “Ja sam razgovarao s Ilijom Maršićem (bivši novinar i urednik Slobodne Dalmacije, op.a.), sve je sređeno i samo se ti javi tom tajniku na SIZ-u.” Kako mi je punac rekao, tako sam postupio. Otišao sam sutradan na SIZ, čovjek koji me je dan prije primio i odbio ponovno me je primio, počastio me je viskijem i rekao kako će sve biti u najboljem redu i kako, eto, sada novca ima – rekao nam je Ivan Radić.

Prije nego što je SIZ potpisao papire za SAD, Radići su “vodili rat” sa splitskom bolnicom jer su njezini liječnici odbili potpisati medicinsku dokumentaciju za Danicu, bez koje ona ne bi mogla ići u SAD.

– Papire za put trebali su potpisati ovi u Splitu i s “Rebra”. U “Rebru” su odmah potpisali, a u Splitu su odbijali. Da bih nagovorio splitske gastroenterologe da potpišu te papire, kod njih je sa mnom bio i prof. dr. Ante Petričević, bivši predstojnik Klinike za kirurgiju KBC-a Split. No, ni njegov autoritet nije pomogao. Gastroenterolog koji je tada bio šef Gastroenterologije na Firulama rekao je: “Nemamo tu što potpisivati, njoj nema spasa, to je samo bacanje novca.” Kako nam je sat otkucavao, više nismo znali što činiti pa je te papire potpisao dr. Bogdan Petrović iz Vojne bolnice. On je preuzeo potpunu odgovornost. Nakon toga, ti su potpisani papiri otišli na višu instanciju u Beograd, gdje je proradila jaka “imotska veza”, i onda smo 27. rujna 1988. moja Danica i ja odletjeli u Dallas – govori Ivan Radić.

U međuvremenu, dok je Ivan “obijao vrata” tko će mu potpisati liječenje supruge u SAD-u, na noge je skočila cijela Imotska krajina i počela prikupljati novac. Turistička agencija “Kompas”, u kojoj je Ivan radio, obvezala se platiti povratne avionske karte za bračni par Radić u SAD. Uključila se i Pošta, a i Imoćani su prikupljali novac. Dok papiri nisu bili potpisani, prikupljeno je oko dvanaest tisuća ondašnjih njemačkih maraka.

– Tada smo rekli da ljudi prestanu skupljati novac jer je SIZ potpisao papire za put – kaže Ivan.

Radići su iz bivše Jugoslavije poletjeli u SAD, a preko PBZ-a u Chicago je stigao depozit iz bivše države i “operacija” spašavanja života Danice Radić mogla je početi.

– Iz Portlanda je u Dallas stigao moj stric svećenik, koji je dogovorio s bolnicom u Dallasu da će me tretirati kao američku državljanku, čime je i cijena liječenja odmah bila niža. Došli smo u Dallas, pregledana sam, dobila sam svojevrsni biper, koji je trebao početi zvoniti kad mi pronađu donora, odnosno jetru, i ja i suprug smo čekali. Za to vrijeme bili smo smješteni u jednom bungalovu unutar bolničkog kompleksa, gdje su bili smješteni i ostali pacijenti koji su čekali operativni zahvat, odnosno transplantaciju. Svaki vikend u to apartmansko naselje dolazili su liječnici iz naše bolnice i dovodili svoje obitelji te su se družili s nama pacijentima. Jeli bi, pjevali, družili se, smijali se, jer su nam na taj način željeli olakšati naše bolesti i našu neizvjesnost – kaže Danica.

I taj sudbonosni poziv došao je 23. listopada 1988. godine.
– Sjećam se kao danas, Danica i ja bili smo u šoping-centru i zazvonio joj je biper. U prvom trenutku smo se prepali, ali onda smo se sabrali i požurili u bolnicu – kaže Ivan.

Kad je biper zazvonio, Danici su se oduzele noge.
– Kleknula sam ispred slika mojih djevojčica i rekla: “Gospe moja, sad ili nikad.” Nikad nisam mislila da ću umrijeti, uvijek sam bila optimist, i kad mi je bilo najteže. Htjela sam se vratiti svojim kćerima, odgojiti ih, uputiti ih u život i brinuti se o njima – prisjeća se Danica.

Operirana je istog dana, donor je bio američki mladić, sportaš, koji je poginuo u automobilskoj nesreći, a operacija koju su izveli dr. Goran Klintmalm, dr. Bo Husberg i dr. Robert Goldstein trajala je sedam sati. Nakon sedam dana otpuštena je iz bolnice u njihov bungalov.
No, nije sve prošlo kao lojem podmazano.

– Nakon dva dana u bungalovu imala sam reakciju na novu jetru, odnosno moj ju je organizam pokušao odbaciti. Odmah su me vratili u bolnicu, dali su mi neke lijekove, držali su me u bolnici dva dana i vratili me u bungalov. Tu smo živjeli, a ja sam na preglede poslije operacije odlazila kod liječnika koji su me operirali, ali ne u bolnicu u Dallasu, nego u njihove privatne klinike. Naime, oni su bili privatnici, a ne zaposlenici bolnice, te su u bolnici samo radili kad je bila neka operacija – prisjeća se Danica.

U ožujku 1989. godine Danica se vraća u tadašnju Jugoslaviju. Živa, življa no ikad, za inat onima koji su je već vidjeli mrtvu.

– Donijeli smo u SIZ specifikaciju troškova iz SAD-a i oni nisu mogli vjerovati kako je to sve napisano do najsitnijeg detalja. Sve je bilo popisano, koliko je koštala operacija, lijekovi, plahte, previjanje… Ma sve. Na kraju je cijeli moj boravak u SAD-u koštao tadašnju Jugoslaviju 120 tisuća američkih dolara. Dakle, pola od onoga što je bilo uplaćeno. Ostatak novca vraćen je u Jugoslaviju – kaže Danica.

Nakon povratka iz SAD-a, u Splitu je njezino liječenje ponovno preuzeo dr. Petrović, a nakon što je otišao u mirovinu, predao ju je dr. Bruni Rošić-Despalatović.

– Sada me u KBC-u Split vodi dr. Josipa Radić, nefrologinja, jer imam problema s bubrezima zbog mnogih lijekova koje i dandanas pijem, a dr. Rošić-Despalatović mogu se javiti u bilo kojem trenutku ako postoji neki problem, ona mi je uvijek na raspolaganju – govori nam Danica.

Nikada nije upoznala obitelj svoga donora, iako je to htjela.

– Rekli su mi da to ne bi bilo dobro, jer da se obitelj donora tada može pretjerano vezati uz mene. Međutim, nema ni jednog dana da ne pomislim na tog mladića i njegovu obitelj, i vrlo često za njegovu dušu zapalim svijeću u crkvi – kaže Danica.
Danica se i danas, dakle nakon 31 godine, čuje telefonski ili dopisuje e-mailom sa svojim spasiocima u Dallasu.

– Ja i danas imam u Dallasu svoga koordinatora kojeg mogu kontaktirati svaki put kad imam neki problem. On mi je uvijek na raspolaganju, kad je to meni potrebno. Oni prate moj život, interesiraju se za mene i svake mi godine čestitaju rođendan. Ja sam bila 182. pacijentica koja je transplantirala jetru u toj bolnici. Bilo je jako teških trenutaka. Gledala sam doslovno smrti u oči, jer su umirali drugi pacijenti koji su ležali sa mnom na tom odjelu. Ali, eto, uspjela sam. Odgojila sam i školovala svoje kćeri. One su se udale, sada pomažem u odgoju njihove djece, a nadam se da ću dočekati i praunučad. Dva mjeseca je uz mene u Dallasu bio moj suprug Ivan, koji mi je, uz moje roditelje i moju tetu Ružu Mikulić, koja je također bila sa mnom u Dallasu i koja je i dandanas živa, ima 81 godinu i živi u Prološcu, bio najveća potpora. Oni su živjeli sa mnom i prolazili su sa mnom sve uspone i padove – kaže Danica.

Američki su liječnici, prema mišljenju naših sugovornika, vrlo pristupačni.

– To su ljudi s kojima možete razgovarati kao da ih znate cijeli život. Ne gledaju svoje pacijente svisoka, nisu umišljeni, tašti, bahati. Vrlo su pristupačni. Eto, sva trojica operatera su s glavnom sestrom prije operacije došli u sobu u kojoj smo bili ja i Danica, uhvatili su se s nama za ruke i molili za uspjeh operacije – dodaje Ivan.

Dva dana nakon operacije Danicu su digli na noge i dali joj doručak koji se sastojao od prženih jaja, slanine, Coca Cole i američke kave.

– Rekli su mi da mi organizam mora što prije proraditi – kaže Danica.Nikada nitko od liječnika nije uspio odgonetnuti zbog čega je Danici oboljela jetra.

– Amerikanci su sigurni da sam bolest jetre dobila od herpesa zostera, koji sam imala, ali koji nije “izašao” van na kožu, nego je ostao u organizmu i koji me je, kako se sjećam, strašno bolio – kazuje Danica.

Danica misli da joj je u izlječenju njezine bolesti puno pomogla njezina vesela narav i optimizam.

– Nikada se nisam predavala, uvijek sam htjela imati puno ljudi oko sebe. Naša je kuća cijeli naš život kao autobusna stanica, uvijek puna ljudi, svi ulaze i izlaze, smijemo se, pjevamo, veselimo se, i mislim da je tu ključ uspjeha – zaključuje Danica Radić.

Nije samo Danici i Ivanu u doba njezine bolesti život bio stresan. Sve su to jako teško proživljavale kćeri Martina i Ana. O tome nam je govorila Martina Radić-Šunjić.

– Nas dvije bile smo svjesne činjenice da bismo mogle ostati bez majke, odnosno da je njezino zdravstveno stanje izuzetno teško. Znale smo da, nažalost, netko mora umrijeti kako bi naša majka živjela i dobila šansu za drugi život i to nas je jako mučilo. I tako male, u tim godinama, znale smo što je transplantacija, jer su baka i djed s nama o tome razgovarali i rekli su nam kakva je to operacija u pitanju.

A kad su majka i otac otišli u SAD, nas dvije odvedene smo u Proložac, kod majčinih roditelja, jer nas u Splitu nije imao tko čuvati. Tako smo promijenile školu i tamo smo živjele. Iako su nas baka i djeda tetošili, roditelji su nam jako nedostajali. U noći kada nam je majka transplantirana, otac nas je i SAD-a nazvao na telefon, javio se djed, i kad mu je otac rekao da je sve prošlo u redu, znam da smo istovremeno bile sretne, ali i jako tužne jer nam je bilo žao mladića koji je preminuo – prisjeća se Martina Radić-Šunjić.

Cijela obitelj Radić je donor. Svi su oni potencijalni donori organa, pa čak i Danica, koja, zbog transplantacije jetre ne može donirati svoje organe, ali, kako kaže, može rožnicu.

Inače, o ovoj nevjerojatnoj priči Slobodna Dalmacija je pisala 5. ožujka 1989. godine, dakle prije nešto više od 30 godina, kad se Danica Radić vratila iz Dallasa u splitsku zračnu luku. Tamo ju je dočekala njezina obitelj. Taj je povratak tekstom zabilježila kolegica Silvana Tarlać, danas udana Uzinić, a fotografiju je snimio Matko Biljak.

Je li Danica Radić svjetska rekoderka s 31 godinom života nakon “ponovnog rođenja”, odnosno transplantacije jetre, to ne znamo, ali zasigurno spada u skupinu ljudi koji su najduže poživjeli i preživjeli s transplantiranim organom, piše Slobodna Dalmacija.