Ela Milićević će uskoro napuniti 23 godine, iz Vrgorca je, studentica Pravnog fakulteta u Splitu.
Ima puno prijatelja i poput većine mladih, ljeti radi. Govori nam da je sretna na poslu koji odnedavno obavlja: radi u Mana trgovini u Splitu 3, kaže da su radni uvjeti odlični, a i kolegice hvali na sva usta.
Prije nekoliko dana morala je napustiti sobu u Studentskom domu u Kampusu i – opet poput većine splitskih studenata – našla se u situaciji da traži podstanarski stan u gradu koji puno više voli turiste nego podstanare. Nije bilo lako, ali je uspjela.
Međutim, smještaj u stanu od 100 kvadrata na Sućidru, koji joj se još u nedjelju ujutro činilo kao jack pot, u međuvremenu se pretvorio u noćnu moru. Iz stana je, kaže nam, izbačena doslovno na ulicu. I ona i njezine tri cimerice. Razlog?
Nisam to sanjala…
– Sve je u početku bilo divno i krasno. Lako smo se dogovorili oko najamnine od 700 eura mjesečno za nas četiri cimerice, najmodavci nam nisu tražili ni polog, pristali su da im plaćamo kad nam sjedne plaća, odmah smo dobili ugovore… A onda sam ja u nedjelju navečer u stanu dobila epileptički napad… Baš smo jeli pizzu, ja, moja cimerica i njezin prijatelj, koji živi u susjedstvu. Cimerica se preplašila i pozvala Hitnu, došli su, dali mi terapiju, a onda je u 11 sati navečer nazvao gazda i rekao mi da imam rok do sutra u podne iseliti se iz stana – prepričava nam Ela priču, koja bi, valjda, bila premračna i za mračni srednji vijek.
Epilepsiju ima već sedam godina, liječi se u Zagrebu kod prim. mr. sc. Vlatka Šulentića u Centru za epilepsiju KBC-a Zagreb. Kaže nam da dugo nije imala napad i da je ovaj vjerojatno bio izazvan velikom vrućinom i stresom zbog selidbe. Kad se u ponedjeljak ujutro probudila, vjerovala je da je samo sanjala da joj je gazda rekao da se iseli, jer kaže da joj se često događa da joj napad izazove rupe u sjećanju…
– Otišla sam na posao, a kad sam se vratila u stan, saznala sam da gazda nije htio primiti u kuću ni cimericu koja je doputovala sa svojim stvarima iz Metkovića. Meni je počeo govoriti da sam muljatorica, da sam izmislila svoju bolest, da je provjerio u bolnici na Firulama, da nemamo valjane ugovore… Uglavnom, naveo je brojne nesuvisle razloge za raskid ugovora o najmu stana, iako je jasno da je bio samo jedan – moja bolest. A to mi je najgore. U srednjoj školi u Vrgorcu su mi se rugali zbog epilepsije, ali nikada ovakvu diskriminaciju nisam doživjela od odraslih ljudi. Najgore je što su, zbog moje bolesti, još tri djevojke ostale bez stana – još uzrujana i pod dojmom priča Ela.
Vidimo se na sudu
Budući da je nije htio pustiti u stan gdje su joj bile stvari, pozvala je odvjetnicu i policiju.
– Policija je imala previše posla i dok sam ispred kuće čekala da dođu, u ponedjeljak oko tri popodne, od stresa mi je opet pozlilo. Dobila sam dva napada zaredom, a moj gazda mi nije htio ni vode dati dok nije došla policija. Nakon toga sam opet završila u bolnici, po mene je došao tata iz Vrgorca i onda smo otišli po moje stvari. Gazdina supruga je tada rekla da ne želi da joj opet Hitna dolazi… Nisam mogla vjerovati da dobro čujem što ona govori – prepričava nam Ela.
Ne želi otkriti kako joj se zove sad već bivši najmodavac; s njim će se, kaže, obračunati na sudu.
– Kad smo se dogovarali oko stana, ja njemu nisam rekla za svoju bolest, jer smatram da je to moja privatna stvar. Zašto bi to netko morao znati? Nadam se da nitko neće doživjeti ovo što se dogodilo meni, da usred ljeta, bez ikakvog razloga, ostane bez krova nad glavom – poručila je Ela.
Trenutačno je smještena na Pujankama kod obiteljskih prijatelja i traži stan. Nada se da će ga uspjeti pronaći i da njezinom budućem stanodavcu neće smetati njezina bolest, piše Slobodna Dalmacija
