Glumica Marijana Mikulić nakon rođenja trećeg sina vraća se u glumačku formu. Nakon uloge kapetanice Marte u dokumentarno-igranom filmu “2068.”, ulogu je ostvarila i u filmu “General” redatelja Antuna Vrdoljaka, u kojemu glumi Dunju, suprugu Ante Gotovine.
Glumica Marijana Mikulić u intervjuu za Večernji list progovorila je o ‘Generalu’, ali i o svom životu.
“Još nisam vidjela film pa ne znam kako je završio u montaži i je li Dunja uopće na kraju ostala. No i to scena što sam snimala je malo jer film obrađuje Antu Gotovinu do Oluje. Odnosno do trenutka kada general upoznaje svoju buduću suprugu. Tako da ćemo tek u subotu vidjeti koliko Dunje ima u filmu”, odgovorila je na pitanje o očekivanjima od ‘Generala’.
Jeste li se upoznali s Dunjom?
“Ne, samo sam od ljudi koji je poznaju čula ponešto o njoj. I svi oni su mi govorili kako je ta uloga stvorena za mene. Rekli su mi da je Dunja čvrsta, snažna žena, za kakvu i sebe smatram jer, evo, stalno odgajam muškarce. Po tome što sam čula Dunja je stamena žena koja nikada nije posustala, čak ni onda kada je general bio u bijegu i u Haagu. E sad, koliko sam u tih nekoliko scena uspjela nju dočarati, ne znam, vidjet ćemo”.
Hoćete reći, kada bi i vaš muž nekim spletom okolnosti bio u bijegu, vi biste ga čekali?
“Hahaha, moj muž puno radi, sudjeluje u odgoju djece, ali se zapravo jako oslanja na mene i na to da ću donijeti prave odluke vezano za djecu. Od toga koju im hranu dati do toga u koju ih školu upisati. Zapravo, većina toga je na meni, po hercegovački. Izgleda kao patrijarhat, ali samo izvana. Unutra je drugačije”.
Koliko je nezgodno glumiti osobu koja je živa i koju možete svaki čas sresti na ulici?
“To mi je bilo jako opterećujuće. Cijelo me vrijeme proganjalo to što će Dunja reći na moju uloge nje. Uz sve to imam i izniman respekt prema toj osobi. Nadam se da neće biti nezadovoljna mojom glumom…”.
Jeste li bili na prosvjedu svoje kolegice Jelene Veljače?
“Nisam jer mi je beba tada još bila premala, ali podržavam tu inicijativu. Ljute me sada ove priče o njezinoj haljini u Esplanadeu jer se time svjesno u ime forme banalizira sadržaj. Koliko god se malo napravi, to je bolje nego nimalo. Blatiti ženu koja bar nešto pokušava, za razliku od nas mnogih koji možda i ne pokušavamo, jako je ružno”.
Je li se po pitanju statusa žene u hrvatskom društvu što promijenilo otkad je na Pantovčaku žena?
“Imala sam velikih očekivanja po tom pitanju. U svakom slučaju mogla je i trebala više učiniti s te pozicije za žene. Od političara ni glasa kad su u pitanju prava bilo kojih ranjivih skupina, kao što su recimo djeca s posebnim potrebama. O, čuli smo ih, kako nismo. Pa zar im političari nisu zabranili trajekt? Tolike su aute mijenjali po ministarstvima, namještaj, fotelje… U redu, mijenjaj, ali najprije osiguraj asistente za tu djecu i trajekt pa onda kupuj limuzine. Ljuta sam zbog toga, jako.
Čini li vam se da se religija populistički koristi u politici, imamo sad primjer Miroslava Škore, ‘božjeg prsta’, kako se sam prozvao, pa predsjednice koja na radiju pjeva svete pjesme. Kako je jedan kolumnist primijetio – kao da biramo papu, a ne predsjednika…
“Ja sam praktična vjernica, vodim djecu u Crkvu, molim se, ali mi je degutantno da ja nekome o tome trubim i uvjeravam druge da se moraju ponašati poput mene. Svoju ulogu shvaćam tako da primjerom pokažem ljudskost, dostojanstvo i toleranciju. Da se brinem o djeci, da sam vjerna mužu, da nahranim gladnoga kad ga sretnem na ulici. To sam ja, a ne nekakva Marijana Mikulić koja govori okolo kako svi trebaju moliti krunicu. Ne treba se govoriti o politici s oltara niti politika treba govoriti o oltaru”.
