O tom zanimanju počelo se više govoriti prije godinu dana kad se pokretao projekt “Zaželi”, a stotine žena diljem Hrvatske završile su obrazovanje u pučkim učilištima za pomoć starijim i nemoćnim osobama. No Marin pomaže braniteljima. Na popisu njegovih štićenika su Mladen, Franjo, Slavko, Hrvoje, Branko… Obilazi ih u njihovim domovima, pomaže u nabavi namirnica, zajedno kose travu, liče zidove, a najviše – razgovaraju. Prije samo šest godina Marinov je život izgledao potpuno drukčije. Koncerti diljem Hrvatske i u inozemstvu, gostovanja u TV emisijama i na radijskim postajama
. “A u zoru Zorica me budi/hopa cupa cijelu noć je bilo/slatko li je kad se tajno ljubi/a ne bi slatko, ne bi bilo da se nije krilo/ Afrika, paprika, Zorica…” Zarazni hit “tamburaša u starkama”, popularnih Mejaša, nije silazio s playlista radiopostaja, svadbi i zabava po “bregima i dolima”.
Žudio sam za Bogom
Dečki iz Varaždina, iz raznih kvartova baroknog grada, zbog čega su se i nazvali Mejaši (susjedi), u hipu su postali zvijezde. Zorica, tek treći singl, postala je hit. No basistu Marinu, koji je s rođakom osnovao bend, nešto nije dalo mira. Stajao je pred tisućama ljudi na koncertima i nešto mu je govorilo da to jednostavno nije to što želi.
– Ima nešto više u životu od zarađivanja novca i odlazaka na fešte, pa sam zato i vjerojatno završio u socijalnim projektima koji se danas nalaze na putu kojim idem. Posvetio sam svoj život Bogu – Isusu Kristu. Žudio sam za pravim, realnim odnosom s Bogom kakav sam vidio kod prijatelja Eduarda Rangela iz Brazila koji je ostavio sve da bi slijedio Božji poziv da dođe u Hrvatsku kao misionar. Prije nego što sam ga upoznao, smatrao sam da imam takav odnos s Bogom, ali prijateljstvo s Eduardom pokazalo mi je činjenice iz njegova života koje se nisu mogle pobiti i to je bilo daleko od onog što sam smatrao da imam – kaže Marin koji se priključio udruzi za promicanje kvalitete života “Hoću život”. Jedan od njihovih projekata u suradnji s bugarskom fondacijom FSCI je i “Kuća mogućnosti” za stambeno zbrinjavanje mladih koji izlaze iz sustava socijalne skrbi bez obitelji koja bi im pomogla, stana, posla, novca… Osim smještaja u stanu u kojem se njeguju obiteljski odnosi, pomažu im i programom stručnog mentorstva. Angažmanom na takvim socijalnim projektima, Marinu se ponudila mogućnost rada s braniteljima. Postao je dio 1,2 milijuna kuna vrijednog EU projekta “Briga za branitelje” Udruge veterana, vojnika i domoljuba, koji će se provoditi do veljače 2021.
Djeluju na području Varaždina, Čakovca, Siska, grada Zagreba i Zagrebačke županije. – Nekima je teško prihvatiti da im netko nudi nešto besplatno, jer ljudima je i općenito teško prihvatiti pomoć. Ali jednom kada se upoznamo i kada vide da mi ovaj posao radimo i iz zahvalnosti prema njihovoj žrtvi, tada to sve preraste u uzajamno zadovoljstvo. Tijekom rata braniteljima se iskazivalo veliko poštovanje. Desetak godina nakon rata imamo situaciju da ljudi na njih gledaju drukčije, kao da su zločinci, rak i smetnja društvu. Na žalost, takvoj lošoj slici pridonijeli su pojedinci koji su se lažno predstavili kao branitelji i činili gluposti da bi dobili mirovine. Većinom ljudi na branitelje ne gledaju kako treba, nego misle da žive na teret države, primaju lijepe debele mirovine i ništa ne rade, dok svi drugi moraju raditi. U velikoj većini slučajeva to nije istina, mnogo branitelja ne prima mirovinu, nego su u radnom odnosu. Boli ih krivi stav sunarodnjaka, pa se zato povlače i ne žele istupati u javnosti jer bi im svi gledali u novčanik, kakav auto i kuću imaju. A ne vide one koji se bude u grču, one koji, kad rano ujutro padne lonac u kući, iskaču iz kreveta zbog straha i misle da će im srce stati. Kljukaju se tabletama jer ne mogu spavati ili se muče s depresijom. Neki se bore s alkoholom. To su začarani krugovi iz kojih vas netko mora izvlačiti. Nije rješenje da im kažeš “nemoj piti i odlaziti u krčmu”. Jer i da prestanu piti, ponovno im ostaje to “nanovo oslobođeno vrijeme” koje moraju kvalitetno iskoristiti jer će se u suprotnom vrati na isto – napominje Marin, koji o problemima s kojima se susreće braniteljska populacija zna puno jer mu je i otac branitelj.
– Moj tata Mario bio je profesionalni vojnik, a kasnije i pripadnik specijalne policije. Tata zna da je radio pravu stvar i da u rat nije išao zbog mržnje ili pohlepe, nego da obrani svoju domovinu. Shvatio sam da trebamo poštivati te ljude koji su išli činiti dobro za našu državu. Odatle mi zdravi temelj i pogled na branitelje. Preko naše udruge “Hoću život” pomažemo ljudima u potrebi, a tata je sve više počeo raditi s braniteljima, pa je ovaj projekt za mene jednostavno bio prirodan prijelaz na nešto više. Od 1991. izgubili smo više od 3400 branitelja koji su počinili samoubojstvo. To je jedna cijela brigada, a to su samo oni za koje se zna. Nije normalno da ljudi koji su pobijedili u ratu sebi uzimaju živote. Tu nešto ne štima i upravo zato je ovaj projekt zamišljen – veli Marin koji je završio gimnaziju. Glazbu je zavolio s 14 godina.
Nije mu bilo teško u životu
– Supruga i ja zajedno živimo za Isusa Krista. U svojem braku vidimo da jedino kada se oboje približavamo Isusu Kristu najviše se i najiskrenije približavamo i jedno drugome. Od njega, izvora svega dobrog dobivamo ljubav, strpljenje, snagu, oprost, koje sami nemamo dovoljno jedno za drugo. I to je realnost našeg braka. Kada oboje aktivno hodamo uz Isusa, to zadovoljstvo i ispunjenje koje pronalazimo u Njemu rezultira našim djelima i riječima. To je ono što želimo pokazati svojoj djeci, da kada bilo što drugo stavimo na tron kao svrhu svog života to će ili uništiti nas jer nam osoba, ideja ili stvari neće do kraja ispuniti najdublje žudnje i potrebe ili ćemo mi uništavati bilo što od toga jer će apetit za ostvarenjem te neke životne prolazne svrhe biti prevelik i ništa neće moći izdržati teret božanstva u našem životu osim pravog Boga – Isusa Krista. Jer sve je prolazno i kad-tad ćemo to izgubiti. Ako ne prije, onda na dan svoje smrti, ali sa živim Bogom imamo sve što nam je potrebno – ističe Marin i dodaje kako razumije da je za većinu ljudi to nerazumljivo i “preduboko”, kao što je prije šest godinabilo i za njega.
– Reći samo “ja volim Isusa i Isus voli mene i mi smo skupa sretni”, ili govoriti samo o lijepim osjećajima i svojim malim prolaznim planovima za ovaj život, pa onda to objaviti na internetu ili u novinama, za mene je sramota jer to zapravo ne govori i ne objašnjava ništa, nego samo govori da se život zapravo nije promijenio, a i toga je pun internet. Ja želim govoriti o dubokoj realnosti i odnosu s Bogom u kojem ja dragovoljno ovisim o Isusu Kristu, a on još obilnije odgovaraljubavlju – kaže Marin. Iz iskustva može reći da trčanje za slavom, popularnošću i novcem nikad ne staje jer današnje blago, veli, sutrašnje je smeće.
