Home Šport Automehaničarka podrijetlom iz Ljubuškog koja je na netom završenom EP-u do 23...

Automehaničarka podrijetlom iz Ljubuškog koja je na netom završenom EP-u do 23 godine osvojila zlato u bacanju diska poručuje: Najveći motiv mi je olimpijsko zlato

SHARE

Moji su dali sve od sebe da idem za atletikom kad su vidjeli da ja to mogu i želim – tiho će, još posve nenavikla na razgovore s novinarima, Marija Tolj, mlada atletičakra ljubuških korijena, od prije tjedan dana europska prvakinja u bacanju diska.

Na prvenstvu do 23 godine u švedskom Gävleu u finalu je drugoplasiranu pomela za 5,50 metara. Najradije bi, kaže, da intervjue daje netko drugi, da ju puste trenirati i šutjeti.

Devetnaestogodišnjakinja odrasla na Pelješcu bila je dijete s puno talenta u kraju gdje nadaleko nema atletske staze. Kako joj se “dogodila” atletika?

– Počelo je u osnovnoj školi, posve spontano – slegne ramenima. Na regionalnim školskim natjecanjima redovito je pobjeđivala u bacanju kugle. I to djecu koja su bila u treningu, svi po nekoliko godina stariji od nje.

Marija bi pak samo došla i bacala. Trenirala nije, jer na Pelješcu nije imala ni gdje ni s kim, ali u županiji je bila godinama prva, najbolja. Roditelji su se raspitali, preko prijatelja dogovorili da je primi trener Ivan Ivančić, da vidi što bi i kako bi.

Bilo je to, pamti, pred Uskrs, za školskih praznika, nekoliko mjeseci falilo joj je do završetka osmoljetke. Kad su se našli u Zagrebu, iskusan trener Ivančić odmah joj je ponudio da ostane, no vratila se kući završiti osnovnu školu. S Ivančićem su tada njezini dogovorili da će se kći preseliti u Zagreb i početi trenirati u rujnu.

U Orebić se vratila s kuglom i diskom koje joj je dao Ivančić. Otac je otad s njom odlazio na tamošnje nogometno igralište, tamo bi bacala kuglu. Ali na Pelješcu nije bilo teretane. I tome su doskočili: svaki je dan trajektom odlazila u Korčulu u teretanu. Vožnja traje 15 minuta.

– Ujutro bih imala školu, poslije išla kući na ručak, napisala zadaću pa na trajekt za Korčulu.

Sa mnom je tada kao trener radio prijatelj mojih roditelja. Od trajekta do teretane tri su kilometra, to bi pretrčali, za zagrijavanje. U teretani bi pak odradili kondicijski trening pa se trčeći vratili na trajekt.

I tako svaki dan, osim vikendima. Sve dok najesen nije stigla u Zagreb.

– Nije to bilo naporno, već zabavno. Nakon škole bih se i onako dolje dosađivala. Kad napišeš zadaću, nemaš više što raditi doma.

No samo nekoliko dana prije Marijina dolaska umro je Ivan Ivančić.

Marija Tolj i Roland Varga prvi su se put sreli na sprovodu; tjedan dana kasnije već su zajedno radili na atletskoj stazi.

– Vidjelo se odmah da je ona veliki potencijal. Tad 15-godišnjakinja, na prvom nastupu, u Varaždinu, bacila je 23 metra, a sezonu je završila s 29,32 metra – govori trener Varga.

U međuvremenu je odrasla, završila trogodišnju srednju školu za automehaničarku, maturirala prije dvije godine. U razredu je, osim nje, bila još svega jedna djevojka. U cijeloj generaciji te Industrijsko-strojarske škole, u kojoj, osim automehaničarki i automehaničara, školuju i strojarke i strojare, CNC operaterke i operatere; u sedam razreda bilo je petnaestak učenica. Zašto baš automehaničarka?

– Nisam puno birala školu, bilo mi je bitno nešto završiti, ali se fokusirati na treniranje. Kako je to trogodišnja škola, uzela sam dvije-tri godine pauze, ali namjeravam upisati četvrti razred srednje. Možda ove ili sljedeće školske godine. No ni ta svjedodžba nije nebitna.

– Mogla bih raditi i kao automehaničarka. Meni se jako svidjela ta škola. Ima po Hrvatskoj dosta automehaničarki, nije to više posve rijetko. Najbolji mi je predmet bio tehnike motornih vozila, to nam je predavala razrednica, učila nas je kako automobil funkcionira. Voljela je praksu u školi.

– Morali smo cijeli motor rastaviti pa sastaviti. To je bilo zanimljivo. Sa sportom, kaže, sazreš.

– Sport te nauči što je rizik. Možeš se truditi cijelu godinu, ali dođe neka ozljeda i sve padne u vodu. To te uči strpljenju.

Komentiramo nastup u Švedskoj; trebalo joj je, govori, vremena da posve stane uz vlastiti uspjeh.

– Kad sam bacila rezultat za zlato, u tom mi je trenutku sve bilo jasno, ali kasnije kao da mi je ipak trebao neki odmak, neko vrijeme da shvatim i prihvatim da se to dogodilo. Poslije više kao da nisam bila svjesna je li zlato stvarno. Trebala je proći jedna noć da mi postane posve opipljivo i jasno da je zlato doista u mojim rukama.

A ujutro, kad je otvorila oči? – Išla sam pogledati je li medalja tu, da vidim je li to sve bio san ili se stvarno dogodilo. Na stranu fizička snaga, Marija je jaka i u glavi.

– Jaka je u teškoj situaciji, to je sad pokazala u Švedskoj, nakon dva loša bacanja bacala je osobni rekord, to ne može puno ljudi. Makar, i takve stvari dođu s iskustvom, s treningom, s godinama – govori trener.

Pitam Mariju kako je ona doživjela to treće bacanje i trenutke neposredno prije.

– Poslije dva bacanja bila sam deveta, znala sam da ako loše bacim – ispadam. To je bilo biti ili ne biti, išla sam sa strahom, ali tu je bio trener, koji je znao kako se osjećam, kazao mi je, duboko diši, nemoj ni o čemu razmišljati, samo bacaj…

Njezini su u Orebiću pratili prijenos uživo, pa su za zlato saznali isti čas. Vrlo kratko nakon završetka natjecanja javio im se i trener.

– Mama je plakala, to je i za mamu i za tatu bila velika stvar – kaže kćer.

Minulog ponedjeljka, kad je avion iz Stockholma te večeri sletio na zagrebački aerodrom, europsku je prvakinju čekalo iznenađenje: u skupini koja se okupila da je pozdravi bili su, između ostalih, i roditelji i mlađi brat, koji su, ljetu i poslovima u turizmu unatoč, stigli s juga.

– Ma, dirnuli su me… – mahne rukom, a na lijevoj joj je podlaktici poveća je tetovaža, stoji “Sunce ćaćino”.

– Jako sam povezana s roditeljima. Otkad znam za sebe, otac me zove “sunce ćaćino”​.

Tetovaža je njemu posvećena. Ima dvije godine da ju je dala napraviti.

– Dugo sam to priželjkivala, tata je govorio, polako, razmisli, to će ti ostati cijeli život. A kad je vidio da sam uporna, dopustio je.

Na desnoj pak podlaktici nacrtan je dio krilâ, tj. jedna strana krilâ. Drugu stranu krilâ, krilo koje je Marijinu par, na svojoj ruci ima mama.

– Ja svoje imam na desnoj, ona svoje na lijevoj ruci. Skupa su se, priča, tetovirale prije tri mjeseca.

– Bila je to moja ideja. To su dva krila koja jedino zajedno mogu letjeti.

Kao djevojčica je kratko trenirala tenis, a oduvijek je voljela – nogomet. – Bilo je nas par u ulici, znali smo po dva, tri, četiri sata naganjati loptu.

Na školsko im se igralište nije išlo, radije bi golove napravili od dva kamena pa zaigrali.

– Dva moja starija brata, pa Davor, Krešo, Matija, naši prijatelji… Bilo ih je još dosta, a bile smo tri cure, Lucija, Tea i ja. Dečki nisu baš voljeli kad bismo mi cure htjele igrati nogomet, ali pustili bi nam. Brat me većinom stavljao na gol jer nitko nije htio stajati i čekati, biti na golu… Nogomet ju je, kaže, pustio oko puberteta.

Smijemo se tim pelješkim anegdotama. Orebić joj i danas nedostaje, kaže, pa dodaje o zagrebačkoj rutini:

– Ustanem oko osam, doručkujem, obično su to jaja, šunka, sir. Nakon toga se spremam na trening. Od 10 do podne treniram bacanja na Sveticama.

Vraćam se kući, ručam, iza ručka sat vremena odspavam, budim se oko 14.30 i spremam za popodnevni trening, koji je od 16 do 18 sati, zimi i duže jer tada radimo zimsku bazu, puno ponavljanja, puno serija. Poslijepodnevni su trening vježbe snage, radimo brzinu, skokove, trčanje, posebne vježbe u teretani, vježbe za maksimalnu snagu…

Oko 19 sati doma večeram, često poslije toga odem s društvom na kavu. Oko 22.30 ili 23.00 idem spavati.

Kako bi opisala vlastitu snagu? Kolika je ta fizička snaga? Marija zastane; trener Roland također. Oboje razmišljaju. Ipak, ne znaju kako predočiti kolika je snaga u Marijinim rukama i tijelu.

– Na benchu ispred sebe ona gura 100 kila – napokon kaže trener.

– Sa snagom smo sad negdje na 75 posto, ima još puno prostora za napredovanje – dodat će Marija.

– Kompleksna je Marija, ima sve što treba za taj sport fizički, a ima i jako dobar osjećaj. Ima visinu, dugačke ruke, jaka je, brza, koordinirana… – nabraja Varga.

Marija je na upravo završenom Europskom prvenstvu bacila svega tri centimetra manje nego Sandra Perković u njezinim godinama. Sandra, dvostruka olimpijska pobjednica, Mariji je uzor.

– Prvi sam je put srela 2015. na pripremama u Medulinu.

Dala joj je, kaže, puno savjeta. Pod vodstvom trenera Varge Tolj je sad stigla do zlatne medalje hicem iz treće serije od 62,76 i postavila novi europski rekord do 23 godine. Što je najviše motivira? Šuti. Trener kaže: – Zlato.

– Pa, da. Olimpijsko zlato – kaže Marija pa prekriži ruke, zagleda se u pod.

– Olimpijsko zlato, to je najveći motiv – smije se. Idući je cilj olimpijska norma za Tokio, to će reći hitac dalek 63,50 metara.

– To je apsolutno realno, ako ne ove godine, sljedeće da. Ova Olimpijada još neće biti njezina u punom smislu, još je Marija mlada, ali to ne znači da ne može ondje napraviti neki dobar rezultat. Ne žurimo, radimo temeljito, polako, jer ona još dugo, dugo može napredovati, biti i ostati u svjetskom vrhu – siguran je Varga.

Marija Tolj velika je nada bacanja diska, na IAAF-ovim ljestvicama trenutno je na 28. mjestu najboljih diskašica svijeta s 1089 bodova.

Piše Karmela Devčić/JL
Foto Neja Markičević/hanza Media
Izvor: Slobodna Dalmacija