Home Zanimljivosti D. Vidović, doktor za imena: Umjesto Jean Pierre, matičar dijete upisao kao...

D. Vidović, doktor za imena: Umjesto Jean Pierre, matičar dijete upisao kao – Šampjer!?

SHARE

Dr. sc. Domagoj Vidović je, kažu, doktor za hrvatska imena i prezimena. Onomastikom (grana lingvistike koja se bavi proučavanjem osobnih imena i nadimaka) počeo se baviti krajem studija lingvistike i hrvatskoga jezika i književnosti.

– Moram priznati da dotad gotovo nisam ni znao što je onomastika. Trebalo je odabrati temu za diplomski rad pa mi je buduća mentorica Anđela Frančić predložila da pišem nešto iz onomastike, uvidjevši kako me uz dijalektologiju i naglaske zanimaju i povijest, arheologija i običaji, te procijenivši da sam rođen za terenski rad, ukratko, da sam svaštar i lutalica u duši. Poslije su tu moju crtu prepoznali i pokojni akademik Petar Šimunović Dunja Brozović Rončević, i od nesuđenoga pomorca (to sam htio biti kao mali) i dijalektologa učinili onomastičara – navodi nam rođeni Metkovčanin, zaposlen u Hrvatskom institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

Koliko u Hrvatskoj postoji osobnih imena?

– U Hrvatskoj su na posljednjemu popisu zabilježena 5563 osobna imena s deset i više nositelja. Točan je broj osobnih imena nemoguće utvrditi jer se podaci o osobnim imenima koja imaju manje od deset nositelja ne objavljuju zbog zaštite osobnih podataka.

Poimanje neobičnosti

Nabrojite mi neka od najneobičnijih imena na koja ste nailazili?

– Uvijek se neobičnih imena nađe čak i u neposrednoj blizini, ali se i poimanje neobičnosti mijenja. Primjerice, imena Patrik i Donald prije pedesetak godina, kad su ih ponijela dvojica braće u Metkoviću, bila su vrlo neobična, a početkom 21. stoljeća osobno je ime Patrik bilo među deset najčešćih u središnjoj Hrvatskoj. Osobno ime Vin koje je nosio moj školski kolega nekoć je bilo neobično, no otkako je popularan Vin Diesel, ipak nam je poznatije. Danas nam i neke mjesne inačice kršćanskih imena kao što su Fuma/Fumica (Eufemija; Istra, ali i sjeverna Dalmacija), Jenerož (Generozije; na Hvaru), Jušto (Justin; srednja Dalmacija), Menke/Menko (lik kršćanskoga imena Dominik u Dubrovniku i Baru), Sibe (Josip; srednjodalmatinski otoci) ili Urozija (Eurozija; Žuljana na Pelješcu), Salabergia (svetica podrijelom iz Alzasa čije je ime zapisano u Boki kotorskoj), pa i ime od kojega potječe vaše prezime Jadrija (od Jadre “Andrija”; najčešće nekoć na sjevernodalmatinskim otocima) također čudno zvuče.

Neobično je i ime Velna, koje potječe iz baltičke mitologije. Meni su među ljudima koje poznajem najneobičnija imena Linkon (krivo izgovoren lik prezimena američkoga predsjednika Lincolna), Daglas, Kenedi i Li (i muško i žensko) zabilježena u razmaku od samo nekoliko kilometara u Neretvanskoj krajini. Ime Žanpjer (od franc. Jean-Pierre) jedan je matičar u Dalmaciji zapisao kao Šampjer i eto neobičnoga imena. Nedavno sam čuo i za ime Sredoja u Staševici kod Ploča; potječe od narodnoga imena Sredomir, koje je bilo zaštitničko i nadijevalo se osobama rođenim u srijedu, a otkud ono u Staševici nekoliko stoljeća nakon što je posljednji put zabilježeno među Hrvatima, zbilja ne znam. Neobična su i osobna imena Ndue (od Antonije) i Gzim (u prijevodu Srećko), koje nose dalmatinski Albanci.

Vraćaju li se “u upotrebu” neka stara imena?
– Stara se imena vraćaju. Primjerice, moja je kolegica s Klisa svojemu sinu nadjenula ime Dobrovit, po opatu koji se spominje na Bašćanskoj ploči. Osobno je ime Oliver oživljeno u 20. stoljeću, nakon gotovo 400 godina. Da imamo vremeplov, vjerojatno bismo se začudili da se vratimo u 1475. i u nekome zaseoku od tri kuće u Dalmatinskoj zagori naletimo na Olivera. Međutim, Oliver je junak “Pjesni o Rolandu”, koja je poslužila da bi se opravdali križarski ratovi te je poslije služila kao budnica za protuosmanlijske ratove. Osobno je ime Goran, zabilježeno u Kotoru u 14. stoljeću, ponovno oživljeno tek u 20. stoljeću, i to posredno zahvaljujući Ivanu Goranu Kovačiću. Ime Žan danas dovodimo u vezu s francuskim imenom Jean, a u srednjovjekovlju je bilo jednom od inačica kršćanskoga imena Ivan potekla iz izumrloga dalmatskog jezika. Valja napomenuti da su i imena hrvatskih narodnih vladara (osim donekle Krešimira i čini se, po potvrdi s Krka iz 14. stoljeća, Zvonimira) oživljena tek u 19. stoljeću. Danas se u modu vraćaju stara kršćanska imena kao što su David (nekoć izrazito rijetko i zabilježeno uglavnom u Kotoru i Dubrovniku), Marta, Rita ili Toma, ali i neka narodna kao što je Cvita. Vraćaju se u službenu uporabu i likovi osobnih imena Josip i Antun nastali po talijanskome uzoru: Pino (zabilježeno čak u 12. st.), Bepo i Toni. Oni jesu stari, ali su se rijetko zapisivali.

Nasljeđivanje imena

Primjećuje li se trend da roditelji sve manje daju imena po djedovima i bakama?

– Trend nasljeđivanja imena od očeva, djedova i baki danas je daleko manji nego prije. Ženska su imena i u starijim vremenima bila manje podložna pravilima nasljeđivanja, dok se na nasljeđivanje muških u mnogim krajevima strogo gledalo, pa se gotovo redovito najstariji sin zvao po djedu s očeve strane. Zanimljivo je to da su pravila nasljeđivanja osobnih imena, osim u manjim sredinama, bila stroga među plemstvom, dakle opreka urbano – ruralno ovdje baš ne drži vodu.

Jesu li ljudi u povijesti često mijenjali prezimena?

– Ljudi najčešće reagiraju na nadimačka prezimena, a prezimena se sve češće mijenjaju jer je to i zakonski olakšano. Primjerice, dio je neretvanskih Sprčića u jedva pedesetak godina promijenio prezime u Novaković, a zatim od Novaković u Menix i Croner. Iz političkoga života znamo da su se prezimena mijenjala i zbog toga što ne zvuče dovoljno hrvatski. Motivacije su za promjenu prezimena različite, ali bi naši ljudi trebali znati da su nadimačka prezimena vrlo stara i zapravo dašak staroga Mediterana (rugalačke su nadimke nosili čak i neki rimski carevi), starija od Hrvata, pa bi valjalo zatražiti da se ruganje zaštiti kao nematerijalno kulturno dobro.

Je li istina da su Turci davali imena i prezimena obiteljima po lošoj osobini u obitelji?

– Kad je riječ o osobnim imenima, ona su u Turaka uglavnom muslimanskoga podrijetla i obično sadržavaju neku lijepu osobinu (primjerice, Muhamed “slavljen”, Sulejman “miroljubiv”), a prezimena su se među etničkim Turcima pojavila tek s Atatürkom. U našim krajevima pod osmanlijskom okupacijom kršćani su se često međusobno dozivali muslimanskim imenima kad bi u naselje upali Turci kako bi ih zavarali i doživjeli manje neugodnosti. Otud prezimena Alilović, Hasan, Mustapić ili Šabanović među Hrvatima. Tek je Austro-Ugarska uvela obvezu zapisa prezimena u Bosni i Hercegovini, no Hrvati su prezimena zadržali u usmenoj predaji sve do početka vođenja župnih knjiga u Bosni od 17., a u Hercegovini od 18. stoljeća. Slično je bilo i u Dalmatinskoj zagori.