Home Kultura Rakitno: S ravnice ka Sv. Ivanu Krstitelju molitva i srce vuče

Rakitno: S ravnice ka Sv. Ivanu Krstitelju molitva i srce vuče

SHARE

Na prostranoj rakitskoj visoravni, opkoljenoj gorjima Jarmom, Gvozdom, Olujom i Konjskim, 12 kilometara od Posušja, na prometnici za Jablanicu, nalaze se dvije župe, Sutina te Rakitno, sa sjedištem u selu Poklečanima.

Piše: Željko Ivković Katolički tjednik

Ravničarski kraj i nepregledni pašnjaci, razlog su što se stanovništvo u prošlosti pretežno bavilo stočarstvom i poljoprivredom. Upravo je ta činjenica pomogla u zaustavljanju procesa iseljavanja danas…

Za prostor Rakitna se može reći kako spada u onu skupinu ljudskih nastamba koje su naseljene u kontinuitetu još od doba Rimljana, pa i prije, u prapovijesti. Iliri su se ovdje sukobljavali sa svojim osvajačima s apeninskog poluotoka, a arheolozi i povjesničari su utvrdili glavne ceste koje su išle preko Rakitna.

O postojanju arheoloških tragova na rakitskoj visoravni prvi put je javnost izvijestio fra Rafael Radoš1878. Tadašnje austrijske vlasti uputile su u Rakitno dr. Franza Fialu te Wenzela Radymskog koji su objavili stručne radove o nalazima u Rakitnu. Njih dvojica su uz pomoć mještana pronašli i popisali stećke. Na Petrovića i sutinskoj gradini pronašli su novčiće iz rimskog doba te ostatke ukrasnih metalnih kopči i oruđa.

Države nastaju i propadaju, a Rakitno ostaje

Stvaranjem Hrvatske države u 9. st. područje današnjeg Rakitna pripadalo je Duvnu, a ne župi Imota, kako bi se možda i pretpostavilo.

Nadalje, u povelji bosanskog kralja Ostoje Kotromanića iz 1408., kojom je braći Radivojevićima dana sva zemlja između Neretve i Cetine, spominje se župa Rakitno koja je 50 godina poslije pala pod Osmanlije. Prvi popis Bosanskog sandžaka iz 1468./69. ustvrdio je da je Rakitno, koje je pripalo Mostarskoj nahiji, imalo 13 domaćinstava koja su bila dužna plaćati 450 akči poreza. Prema ovom malom broju popisanih domaćinstava može se zaključiti da su žitelji Rakitna pobjegli pred njihovom vojskom, ili odvedeni u roblje.

Tijekom turske vladavine Rakitno je u crkvenoj organizaciji bilo vezano za Duvno i župu Seonicu sve do 1845., kada je postalo kapelanija te 1866. samostalna župa.

Dolaskom Austro-Ugarske uprave u BiH i Rakitno se počelo buditi iz stoljetne letargije. To se u prvom redu odnosi na početak razvitka školstva. Tako je 1886. otvorena prva osnovna škola. Broj žitelja raste i prema prvom popisu stanovništva 1879. brojalo je 1693 žitelja, 1895. 2408, a, 1910. čak 3293.

Ulaskom u Kraljevinu SHS slijedi razdoblje stagnacije, a za vrijeme Banovine Hrvatske u Rakitnu je dosta aktivno bilo Hrvatsko kulturno društvo Napredak koje je mnogo doprinijelo opismenjavanju pučanstva.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata u Rakitnu su se dogodili veliki zločini koje su činili četnici i partizani. Progoni i ubijanje rakitskih ljudi  traju i poslije završetka rata, sve do 1947. Upravo je ta činjenica, kao i političko i ekonomsko zapostavljanje ovoga kraja za vrijeme bivše Jugoslavije, dovela do velike migracije stanovništva kako iz cijele Hercegovine tako i iz Rakitna…

“Transfer” nebeskih zaštitnika župe

Iskazujući želju raditi reportažu iz župa pojedinog kraja obično su nam najvažniji parametri podatci koja je veličina vjerničke zajednice, njezin zemljopisni položaj te komu je posvećena. Za Rakitno smo otprije znali kako je riječ o jakoj i, općenito gledano bh. uvjete, velikoj župi najzapadnije općine Hercegovine, Posušja.

Međutim, javila se jedna nedoumica. U opisu neke župe najprije uviđamo podatak kome je ona posvećena, to jest tko je njezin nebeski zaštitnik ili naslovnik. U tome smo pogledu zamijetili da Rakitno krije određenu zanimljivost. Zavisno od adresara, literature ili podataka na internetskoj web-stranici biskupije Mostarsko-duvanjske vidjeli smo kako je Rakitno posvećeno ili Sv. Ivanu Nepomuku ili Sv. Ivanu Krstitelju. Pridavali smo to mogućnošću tiskarske pogreške, ili činjenice da je u pojedinim župama crkva posvećena jednom svetcu, a župa drugome…Upravo nam je to bilo prvo pitanje u razgovoru s dr. fra Marinkom Lekom, dugogodišnjim župnikom u Rakitnu.

“Župa od svojih početaka, to jest, od kako je osnovana 1845., odvajanjem od župe Duvno sa sjedištem u Seonici, kao samostalna kapelanija za zaštitnika ima Sv. Ivana Nepomuka. Usprkos činjenici da je župa bila pod zaštitom mučenik iz zapadne Češke koji je živio u 14. st., ipak, narod zna za samo jednog Sv. Ivana, a to je Krstitelj. Rakićani su uporno kao svoga zaštitnika slavili Sv. Ivu. Kako bi se izbjegla ta nelogičnost zamolio sam mjesnog ordinarija mons. Ratka Perića da se ‘ide za narodom’. Biskup je pitao u Rimu je li uopće moguće promijeniti zaštitnika župe, a odgovor je stigao kako je dozvoljeno “samo ako je crkva blagoslovljena, a ne posvećena”, rekao nam je na početku razgovora fra Marinko te napomenuo da je “transfer” učinjen na svetkovinu Sv. Ivana Krstitelja 2011.

“Izgradnja hrama Božjega”

Govoreći o duhovnoj izgradnji župe zanimala nas je i ona materijalna. Budući da crkva izgleda relativno novo željeli smo saznati kako je tekla obnova.

“Rakitno kroz povijest do 1845. nije imalo župu u današnjem smislu riječi. Postoje dva crkvišta na području Rakitna i Sutine. Bile su tu nekoć dvije crkve, ne zna se kada su izgrađene. Stoga je Rakitno pastoralno opsluživano iz župe Duvno, kojoj se mijenjalo sjedište, najprije u Mokronogama, današnjem Tomislavgradu te Seonici. Župom pravno postaje 1866. Najprije je sjedište bilo u Vrpolju, a kasnije je prvi župnik fra Rafo Radoš napravio crkvu u brdu, dosta visoko, 700 metara od sadašnje te joj je bilo teško pristupati zimi”, rekao nam je fra Marinko napominjući da je takva situacija bila sve do pred Drugi svjetski rat.

Kako smo saznali fra Jure Zlopaša je 1938. započeo izgradnju nove crkve na ravnom terenu gdje se i danas nalazi. Međutim Drugi svjetski rat i teško poraće je spriječilo njezin završetak. Tek 1964. fra Jozo Peić jenastavio radove te 1967. završio, doduše ugrubo sve radove.

“Blagoslovljena je 18. prosinca 1967. I eto koliko sam mlad kada sam kao svećenik nazočio toj misi”, našalio se fra Marinko napominjući da u crkvu dugo godina nije ulagano jer je u župu na službu došao 2005. i zamijetio je da od blagoslova nije nijednom okrečena.

“Za sve to vrijeme bilo je krivih procjena da Rakićani nisu zainteresirani za obnovu. Međutim, ja sam probao i oni su bili zainteresirani. Započela je obnova 2008./2009. Sve je promijenjeno što se moglo promijeniti, vanjska fasada, novi razglas, kor, pod, novi strop i klupe. Zapravo sve je novo”, rekao je župnik u Rakitnu naglašavajući da je sve brzo završeno. Važno je napomenuti da nisu dizani krediti, a nešto je priloga došlo izvana. Ipak, većinu tereta podnijeli su sami župljani.

Ima mladih…

Nakon razgovora o crkvi kao zdanju, popričali smo i o onomu bitnijem segmentu svake župe to jest živoj crkvi. Kako smo na početku napomenuili ovdje je zaustavljen, ili kako je pravilnije reći, umnogome usporen odlazak vjernika. Razlog tomu je zasigurno stočarstvo, industrija vezana uz taj segment ljudskog djelovanja te ugostiteljstvo po Blidinju. Dobar dio vozari ka poslu u Posušju te Hrvatskoj, ali živi u Rakitnu.

Tako danas u župi ima 1249 vjernika u 318 obitelji. Iako ta brojka nije ni blizu onoj iz 1910. Rakitno je danas za Hercegovinu jedna prosječna, a za nas koji smo obišli skoro cijelu BiH zapravo velika župa.

U 2017. odnosu na 2016. broj vjernika se smanjio za 38, međutim tu statistiku treba promatrati pažljivo, neki se presele u susjedno Posušje, drugi se ožene/udaju u drugu župu, a manji dio ode u Hrvatsku, ili na kraju Njemačku. Nažalost, najviše boli odlazak mladih obitelji.

Zavjetna kapelica…

Potom smo malo obišli crkvu. Dvorište krije još jednu posebnost ove župe koju je fra Marinko zatekao kada je došao na službu. Riječ je o zavjetnoj kapelici, sličnoj desetinama drugih koje smo vidjeli na drugim župama. “Na kapelici piše da je za neoženjene i neudate. Ovo je radio moj predšasnik fra Šimun Romić. Je li to bila izvorna nakana samoukog i dobrog lokalnog umjetnika koji je župi darovao Gospin kip ne znam. Selom je pukao glas da ih se barem deset udalo nakon molitve Gospi ovdje. Tražio sam da mi se da barem jedno ime, ali svi su čuli od nekoga, ali konkretne osobe nema”, ustvrdio je župnik i kroz smijeh naglasio da je ideja izuzetno zanimljiva, a ljudi dolaze i zagledaju pa čak i ako ne žele moliti na tu nakanu.

Glas o kapelici se proširio i do središta biskupije, Mostara. Neke djevojke su čule da postoji kapelica u Rakitnu u kojoj im se prijateljica pomolila, te se brzo udala, i telefonom su tražile upute kako doći iz Mostara. Zaista zanimljivo, možda se netko i javi da mu je “uspjelo”.

Kako je u zimsko vrijeme kratak dan morali smo se brzo rastati. Pozdravljajući se s fra Marinkom izvan dvorišta, djelomično zatrpanim snijegom, vidjeli smo spomenik ubijenim župljanima tijekom ratova.

Kako smo vidjeli zbog siromaštva i političke nepodobnosti ovoga kraja mnogi su se raselili, ali se u posljednje vrijeme taj trend polako zaustavlja zbog razvoja stočarstva i obrta. To je dokaz kako zdrave i stabilne tvrtke te obiteljski poslovi koji nude dostojanstvenu plaću za uloženi trud mogu zaustaviti populacijska gibanja i pompozno najavljene egzoduse.

Života na ovoj visoravni je oduvijek bilo, kako vidimo i bit će, Bogu hvala na tomu.