Home Život Ovo su Mato i Lana, mladi Hercegovci koji pokušavaju uspjeti svirajući rock’n’roll:...

Ovo su Mato i Lana, mladi Hercegovci koji pokušavaju uspjeti svirajući rock’n’roll: Mediji koncentrirani na primitivne reality emisije ne daju šansu mladima

SHARE

Mato Ratković i Lana Ćapin će u rujnu krenuti u drugi razred Gimnazije ”Jovan Dučić” u Trebinju.

Glazbu vole i bave se njome od ranog djetinjstva.

Ispred sebe već imaju tri nastupa kao duo bend (da, već tri, a ne tek tri, uzevši u obzir da djeluju nepunih mjesec dana).

Nisu se opredijelili za moderne note (ponekad je zaista glazbene bućkuriše kojima odiše Balkan teško i nazvati notama) ili za gedžete poput Auto tune-a ili nečeg sličnog.

Oni se bave rokenrol glazbom, što je danas, priznati ćete, rijetkost.

Pored glazbe, ljubitelji su filma, oboje su se okušali u kazalištu, a za internet magazin ”Moja Hercegovina” govorili su o sebi, glazbi, umjetnosti uopće kao i o stanju u kojem se mladi danas nalaze.

Za sada nastupaju jednostavno kao Mato i Lana a u budućim danima sigurno će nas uveseljavati starim dobrim rokenrolom, a spontano će, kako kažu, doći i autorske pjesme, piše magazin Moja Hercegovina. 

Njihov intervju prenosimo u cijelosti.

Za početak razgovora, Mato i Lana su za naš magazin rekli nešto o sebi, a ono što ih je definitivno spojilo je ljubav prema muzici.

Mato Ratković

”Idem u Gimnaziju ”Jovan Dučić” i sada upisujem drugi razred. Bavim se kajakstvom, glumom i sviram gitaru. Još od malena volim sve vrste umjetnosti, a posebno muziku. To me ispunjava. Već u osnovnoj školi sam bio član školskog orkestra i učesnik brojnih kulturnih dešavanja kao što su na primjer svetosavske akademije. Kao član dramske grupe Gimnazije ”Jovan Dučić” sam se susreo sa pozorištem. Iza mene mene su, po mom mišljenju, dvije uspješne predstave -“Koferi” i “Todorov san”. Gitaru sviram već 5 godina. Išao sam na privatne časove, ali najviše sam učio sam i uz neke prijatelje koji su mi pomagali. Sviram već 3 godine u orkestru Ansambla narodnih igara ”Jovan Dučić”. Oduvijek sam volio muziku i imao želju da počnem da stvaram istu, a inspiracija je jednostavno muzika i taj divni osjećaj dok je stvaraš. U njoj pronalazim svoj mir.” – kaže Mato.

Lana Ćapin

”Završila sam prvi razred gimnazije ”Jovan Dučić”, prethodno sam išla u Osnovnu školu ”Vuk Karadžić” i Osnovnu muzičku školu, gdje sam i naučila svirati klavir. Išla sam na brojna republička i međunarodna takmičenja gdje sam osvajala prestižne nagrade. U centar mojih interesovanja bih stavila sve vrste umjetnosti, naravno, sa naglaskom na muziku. Još od malena, prvenstveno moji roditelji, nastojali su da slušam kvalitetnu muziku a kada sam odrasla nastavila sam da se koncentrišem na istu. Sa osam godina već sam svirala klavir i počela sam sa pjevanjem. Ljubav i posvećenost muzici učinili su da se osjećam ispunjenije i zadovoljnije te namjeravam da nastavim da se bavim pjevanjem i sviranjem.” – rekla je Lana za MH.

Kada govore o bendu čiji naziv za sada predstavljaju njihova imena, kažu da žele da napreduju kao i da se osjećaju privilegovano dok sviraju rokenrol standarde. Na pitanje da li planiraju autorski rad odgovaraju da će tako nešto vremenom sigurno doći.

Mato: Mi smo zapravo duo koji je tek od nedavno počeo zajedno da stvara. Naš glavni cilj za sada jeste napredak, a ubuduće ćemo da vidimo za veće stvari. Prvenstveno nastojimo da na našim svirkama izvodimo kvalitetnu muziku bez obzira na žanr, ali činjenica jeste da je to muzika koja je nastala godinama unazad i čiji je kvalitet neupitan. Osjećamo se privilegovano jer sviramo ono što volimo, a to je naravno većinom rokenrol.

Lana: Na samom smo početku karijere, želimo da steknemo određeni ugled i da redovno nastupamo. Autorski rad će se, sigurna sam, desiti spontano, na isti način na koji smo i počeli svirati. Žanr za nas nema pretjerano veliku važnost… Ono što je nama bitno jeste da je muzika kvalitetna i melodična kao i da prija ušima publike…Nastojimo da izvodimo pjesme koje leže svim generacijama jer je naša publika raznovrsna. Na protekle 3 svirke smo se orjentisali na ex yu rock balade kao i stranu muziku što se pokazalo veoma uspješnim.

Ovi mladi ljudi kažu da ih umjetnost generalno jako ispunjava, a da, pored muzike, film i pozorište imaju posebnu ulogu u njihovim životima.

Mato: Obožavam sve vrste umjetnosti, a posebno film i pozorište kojim se i bavim. Mnogi filmovi imaju fantastičnu muziku kao što su na primjer “Titanik” , “Pirati sa Kariba” , “Kum”… Takođe, volim i književnost.

Lana: Film i pozorište, pored muzike, za mene imaju posebnu ulogu. Kao mala sam išla na glumu i spoznala talenat za bavljenje pozorištem. Volim filmsku muziku iz kultnih ostvarenja sedme umjetnosti.

Kada govore o svojim vršnjacima, tačnije o stanju u kojem se danas nalazi mlad čovjek, Mato i Lana dijele mišljenje da su mladi apatični, da ne vide perspektivu i da mladom čovjeku nedostaje podrška i usmjerenost ka pravim vrijednostima.

Lana: Danas su mladi ljudi ti kojima možda fali usmjerenost ka pravim vrijednostima i mogućnost da pokažu šta znaju. Mediji se često koncentrišu na primitivne rijaliti emisije i političke događaje koji ne vode nikuda umjesto da daju šansu da rad mladih ljudi bude primjećen.

Mato: Mladi se nalaze u stanju apatije jer ne vide perspektivu za svoj dalji napredak. Mi smo mladi, ali vrlo brzo ćemo se morati opredijeliti za buduća zanimanja. A pitanje je koje zanimanje izabrati kada vidimo ljude sa završenim fakultetima koji nemaju motiva za ostanak na ovim prostorima.

Mato i Lana za kraj razgovora šalju poruku svojim vršnjacima i žele da se zahvale Mariji Ninković za ogromnu pomoć i podršku u radu.

Lana: Poruka za vršnjake je da budu svoji i da ne dozvole da ih uticaj ostalih udalji od namjere da napreduju i rade ono što vole.

Mato: Želimo za kraj da se zahvalimo Mariji Ninković koja nam daje ogromnu podršku, a poruka našim vršnjacima je: dođite da zajedno pjevamo!

Danas, u eri koja bi se, bez većih problema mogla nazvati i era šunda i kiča, pojave poput Mata i Lane su gotovo endemske prirode.  U vremenu u kojem, govoreći o Trebinju (mada, situacija u mnogo većim gradovima nije ništa bolja) postoji samo jedan autorski bend i još par autorskih bendova/projekata koji se s vremena na vrijeme aktiviraju, te par bendova koji, poput Lane i Mata repertoar grade na rokenrol standardima, a prije 15-ak godina, u istom tom Trebinju, gotovo istovremeno je bitisalo 10-ak manje i više uspješnih bendova, nastupi svih tih bendova su imali značajnu podršku svojih vršnjaka. Zato nije pogrešno reći da su Mato i Lana i njima slični svojevrsne mesije rokenrola, mladi kojima treba vjerovati da nade još ima. A ovi mladi su takođe tu, možda u manjem broju, ali su tu. I dok mladi uglavnom đuskaju u zadimljenim diskotekama uz zvuke Raste, Jale, Bube, Ferarija, Lune i Ćane, još uvijek postoje mladi koji su spremni da se odupru tom kolektivnom ludilu. Rokenrol nije mrtav, možda jeste na aparatima, a uz ovakvu mladost reanimacija će sigurno biti brža i efektnija.

Piše: Igor Svrdlin
Izvor: Moja Hercegovina