Jasna Lujić, majka Andreja Lujića koji je nedavno umro u SAD-u na brodu, poslala nam je pismo sa zamolbom da isto objavimo
“Želim podijeliti sa svima moje žalosno iskustvo sa nevjestom, a i sa službama u pogrebnom na koje se može utjecati. Moj sin je umro u Americi na brodu Karlos Fisher gdje je bio u svojstvu upravitelja stroja. Njegova žena je sve obavijestila osim nas -njegove roditelje.
Mi nismo imali nikakve kontakte zahvaljujući njoj, ali ova situacija zahtjeva da se bude čovjek. U nedostatku bilo kakvih informacija zvala sam sve po redu i došla do američke ambasade u New Yorku. Bili su jako susretljivi i o svemu me redovito obavještavali. Kad je došlo vrijeme da moga sina pošalju kući dobila sam plan leta i vremena kao i teretni list. Dok smo mi čekali na aerodromu dva sata jer je let kasnio, njegova je supruga poslala mrtvačka kola da ga direktno preuzmu i drugim putem odu, a mi smo ostali zapanjeni takvim postupkom koji se nije u povijesti dogodio. Objašnjenje je bilo da je to naredio netko iznad njih.
Nismo bili obaviješteni ni o terminu i mjestu pogreba, jer je sve bilo tajna, nismo ni osmrtnicu smjeli izdati. Uvijek ima dobrih i plemenitih ljudi pa su nas obavijestili tako da smo krenuli na groblje udaljeno 60 km –jer što dalje to bolje za nju. Ona je po drugima dala info da će pogreb biti drugi dan kao i ime groblja i mjesto što je bilo potpuno pogrešno samo da mi ne bi mogli odnijeti cvijeće, a i sada nam neće dozvoliti da kamenicu ni cvijeće donesemo. Ljudi moji vidite li sa kojom smo osobom imali posla.
Ima neke pravde i Božje odluke tako da sm,o čim smo došli pred crkvu, auto sa lijesom je stigao u isto vrijeme tako da sam se ipak mogla na svoj način oprostiti od sina. Čak je i auto koji ga je prevozio bio bijeli ničim prepoznatljiv da mi slučajno ne bi otkrili gdje ide i pošli za njim. U crkvi uz njegovu kapsu na kojoj sam ridala prilazi M. K. koji nikako nije pripadao ovom malom skupu i meni se obratio riječima:“ SADA ŠUTI, A SUTRA ĆEŠ LAJATI“. Zar je to čovjek, koja je to kultura i taj čovjek sjedi u gradskom vijeću? Sramota za cijeli grad. Nadam se da će mu se vratiti istom mjerom.
Uz malo ljudi koji njemu nisu ništa značili pokopan je. Nikad nisam bila na jadnijem sprovodu .Nikada neću moći zaboraviti i oprostiti njegovoj ženi i nadam se da će uskoro biti kažnjena za ovaj zločin prema mom sinu i prema nama jer roditeljska i sestrinska ljubav je najveća. Moja kći je svojoj kćerki dala ima po njemu, a to je dokaz neizmjerne ljubavi.
Tu su bila i tri prijatelja koja se tako ne mogu nazvati jer da jesu bili bi nas obavijestili.
G. G. i G. R. također i neka ih bude sram i njihovoj jadnoj duši će doći kazna.
Treba učiniti nešto i promjeniti pravila tako da se ovo nikad više ne dogodi niti jednom roditelju. Dan prije njegovog dolaska nije bilo ni osmrtnice ni obavijesti o ispraćaju, pa smo otišli do uprave groblja sa namjerom da izdamo osmrtnicu i odredimo termin ispraćaja. Tu smo doznali da to ne dozvoljava D. L. njegova supruga, koja je zatražila tihi sprovod tako da nitko od nas ne bi doznao i otišao na sprovod. Koji tihi? Može biti samo u krugu obitelji, a objava o smrti mora biti. Zatražili smo samo da ispraćaj bude na dubrovačkom groblju Boninovo da se Dubrovčani, njegovi prijatelji i poznanici oproste od njega i to u ime obitelji, a da sprovod bude po njenoj želi na selu kako je ugovorila –da bude što dalje. Službenik nam je odgovorio da je to nemoguće bez njene dozvole, da on ne želi izgubiti posao i da nam ne smije reći ni gdje je ukop.
Znači mi koji smo ga othranili, školovali, brinuli se o njemu nismo ništa. Zar je moguće da kod nas i neka predstavnica sindikata može utjecati na posao nekog? Onda smo mi još jadnija država nego što izgleda. Zvala sam i Poglavarstvo rekli su da će pokušati nešto i javiti, ali eto zaboravili su, Zagreb sindikat isto. Naravno jedni druge pokrivaju i baš ih brige za prava i osjećaje drugih.
U lokalnim novinama smo ovo objavili i to nije mogla spriječiti.
Žalosno je da se ispraćaju i beskućnici i bezimeni, a mi nismo mogli našeg sina. Bol ostaje u našim srcima ,a ovo sve govori kakvih ima žena i upozorenje muškarcima da se takvih čuvaju. Moj sin je kasno došao sebi i da nije bilo ovog nesretnog slučaja ostavio bi je i spasio se – nažalost, zakasnio je”.
