Home Gospodarstvo Stipe Jurić s 22 člana obitelji iz BiH u ratu došao na...

Stipe Jurić s 22 člana obitelji iz BiH u ratu došao na Brač i krš pretvorio u park prirode

SHARE

Tog listopada, sada već davne 1993. godine, čak 23 člana jedne obitelji potpuno neplanirano našla su se na bračkom tlu. Otok je, sada je to mnogima nezamislivo, bio gotovo jednako napučen i ljeti i zimi. Slabo. Turista zapravo i nije bilo, rat koji je počeo još 1991. godine Brač je, kao i cijelu obalu, učinio nesigurnom i nepoželjnom turističkom destinacijom. Novca nije bilo. Teško se živjelo u ratom zahvaćenoj i dobrim dijelom okupiranoj državi, a na otocima je, kao i oduvijek, sve uvijek bilo još teže i skuplje.

Ali Stipo Jurić, glava ove prilično neobične i izrazito povezane obitelji koju je zahuktali rat u Bosni i Hercegovini i netrpeljivost koju je sa sobom donio otjerala iz njihove Zenice, opaki je igrač koji voli teške utakmice. On je, iako u tom trenutku ni sam toga nije bio svjestan, došao na Brač kako bi ga uljepšao, učinio boljim i sa svojom obitelji ispisao nov, malen, ali značajan dio njegove povijesti.

I mnoge ljude, koji će ga tek upoznati, učiniti boljima.

No, te teške zime 1993. vjerojatno su svi članovi obitelji mislili da je, neće se on naljutiti, malo skrenuo. Nije ih doveo ni u Split, ni u Zagreb ili barem Rijeku, nego u Sutivan, malo bračko mjesto s nekoliko stotina stanovnika. Novaca su imali malo, poznavali nisu nikoga. A onda ih je Stipo, kada su im ponudili smještaj u izbjegličkom kampu u kojem je sve bilo besplatno, iznenadio rekavši:

“Nećemo ići u izbjeglički kamp gdje je sve besplatno. Radit ćemo. Uvijek ima nekoga kome treba nešto odraditi. Nećemo pitati za cijenu, radit ćemo sve, bez obzira na to hoćemo li dobiti puno ili malo novca”.

Te rečenice govore puno o ponosu, upornosti i neslomljivosti jednog čovjeka koji, doduše, svoje najbliže svako malo voli iznenaditi svojim neočekivanim odlukama.

Sada, 26 godina kasnije, sjedimo s njim u jednoj od nekoliko sjenica u Parku prirode Sutivan, malom čudu koje je, uvijek voli naglasiti, uz nemjerljivu podršku svoje obitelji, stvorio na bračkom kršu, nekoliko kilometara poviše istoimenog mjesta. Restoran, pravi mali zoološki vrt, igralište za balote, košarkaško i nogometno igralište, teren za odbojku na pijesku, igrališta za djecu, dva zip linea, amfiteatar od kamena koji, kaže, nikada neće popucati…

To je tek dio njegova sna koji je ostvario na Braču i koji se svake godine dodatno proširuje iz samo jednog razloga, a on je sve samo ne komercijalan – jer on to tako želi. A i kad je obavijestio obitelj da želi napraviti park prirode, svi su ga ponovno gledali kao da je skrenuo. Ali je obitelj opet, kao i svaki put dotad, stala iza njega.

Odrastanje u Zenici

Ovo je njegova priča, priča o ostvarenju sna, o snazi jedne obitelji i upornosti jednog čovjeka koji je danas, ni to nije nebitno, vlasnik jedinog tovara u Sutivanu iako ih je kada su Jurići došli na Brač te davne 1993. bilo tridesetak.

“Rodio sam se na Svetog Nikolu, 1948. Sad imam 71 godinu, nemam dojam tih godina i radim od jutra do mraka. I sam se pitam otkud mi tolika energija. Mislim da je to rezultat jedne genetske crte jer je moj djed Jozo bio iznimno vrijedan čovjek. Nikad nisam dokučio svu njegovu pamet i inteligenciju. Djelovao je kao da ima pet završenih fakulteta, iako nije neke škole završio.

Od njega sam toliko toga naučio u životu. I od svog oca sam pokupio puno toga, puno radnog elana. Moji su roditelji u izgradnji ovog parka dali izniman doprinos. Moja mama, koja je izgubila jedno oko od glaukoma, ovdje je palila šumu i korov dok se park uređivao, tako da je to jedna nemjerljiva snaga i ljubav”, započinje nam svoju priču Stipo Jurić, koji je prvih 45 godina života proveo u Zenici.

“U Zenici sam završio osnovnu i srednju školu. Igrao sam nogomet za Zenički sportski klub (ZSK), koji je nastupao u republičkoj ligi. Imao sam tamo puno prijatelja, a imam ih i danas, bez obzira na to što sam se odselio i što je rat učinio što je učinio. Moji prijatelji su ostali moji prijatelji. Neću sebe hvaliti da bih se pohvalio, ali su mi se dogodile neke stvari koje se drugim ljudima ne događaju. Recimo, 2010. godine ovdje me, u Parku prirode, posjetila delegacija Grada Zenice i donijeli su mi jednu monografiju kao svojevrstan dar. Vrlo je malo ljudi koji su otišli, a koje je netko iz Grada posjetio. Kako sam ih zadužio? Svojim načinom života.

Moji su prijatelji znali da me uvijek mogu pozvati u pomoć i da nikada neću reći da mi je kasno, rano ili teško. Zadužio sam ih i u ratu. Imao sam 300 nesilica u mojoj okućnici. Godine 1993. bila je strašna glad u gradu, svi su putevi bili zatvoreni, jedno jaje tada se prodavalo po sedam njemačkih maraka. Zadužio sam ih time što sam dio jaja podijelio, a dio prodao po 0,8 maraka. I danas bi to bila visoka cijena, ali tada je hrana, ako bi je uopće i bilo, bila izrazito skupa jer je dolazila nekim krijumčarskim kanalima. Mislim da sam ih time zadužio i da me po dobru pamte. Jedan sam od rijetkih kojem se čestitaju naši blagdani, tako da me to strašno veseli.”

Kuća u revijama i na TV-u

No, u Zenici se zapravo dogodio začetak onoga što će napraviti na Braču. Naime, njegova okućnica zapravo je bila jedan prekrasni mali park sa stotinu vrsta svjetski priznate peradi. Kuća mu je u nekoliko navrata bila objavljivana u tadašnjim jugoslavenskim revijama, kao i u televizijskim reportažama, te je više puta bila proglašavana jednom od najljepših okućnica.

No, nije ni slutio da će upravo okućnica stvarana u Zenici odrediti Brač kao novi dom njegove obitelji.

“Onda sam igrajući nogomet putovao po Bosni, tamo vam svako područje ima svoje specifično drveće. Recimo, svako podneblje ima svoju vrstu bora i to je puno drugačije nego ovdje, kod nas u Dalmaciji. Tamo je bor iznimno dobro i lijepo drvo. Tako da sam odlazeći na utakmice nosio ašovčić pa bih nedjeljom prije utakmice otišao u šumicu, iskopao dvije, tri sadnice i donio ih kući. Moja okućnica je tako postala lijep i raznolik prostor. Ta okućnica, to mi je možda bilo i najteže, što sam nju izgubio.”

Stipo Jurić je u Zenici bio cijenjen i kod Hrvata i kod Muslimana i kod Srba. Ali, kako se rat opasno približio, napetosti su bile sve veće. Nekima se zamjerio kada je zaustavio paljenje kuća koje su vlasnici srpske nacionalnosti napustili. Uspio je lokalne političke vođe nagovoriti da se kuće ne pale i da u njih smještaju izbjeglice, kako bi ljudi imali krov nad glavom. Kada se opasno približilo krvoproliće, samoinicijativno je išao od jednih do drugih, od Hrvata do Muslimana, a svi su već bili naoružani, i pokušavao smiriti situaciju kako se ničija krv ne bi prolijevala. Imao je autoritet koji mu je dopuštao da dođe do svih. I jednima i drugima je govorio: “Zar želite za dva dana svoju djecu pokapati?”.

U početku mu je ta samoinicijativna diplomacija i uspijevala, ali jedan čovjek ipak ne može spriječiti krvoproliće koje se nezaustavljivo približavalo.

“Otišao sam iz Zenice 1993. Bio je rat. Ja sam vam prilično ponosan čovjek. Dobar jesam, sigurno i više nego dobar. Ali, sam jako ponosan čovjek. Onog časa kad mi je ponos bio narušen, kad su neki ljudi zaboravili sve što sam činio… Jednostavno, dođe vam trenutak kada osjetite da trebate poći. Nerado sam otišao i, što je najvažnije, nisam otišao preko noći. Organizirao sam prijem za moje prijatelje pa smo se na neki način pozdravili i oprostili.”

Stipo, zapravo, uopće nije znao gdje će on i njegova obitelj završiti.

“U to vrijeme radila se zamjena nekretnina, nažalost po nacionalnoj osnovi. Ljudi su odlazili u sredine u kojima žive pripadnici jednog naroda. Netko je odredio da bude tako. I bilo je suđeno da nama to bude Brač. Budući da je moja kuća s okućnicom u nekoliko navrata bila snimana na televiziji, ljudi su dolazili razgovarati i nuditi nam svoju nekretninu u zamjenu za našu. Praktički sam sve bio dogovorio s jednim gospodinom u Stanićima, ali onda je došla druga obitelj razgovarati, pa smo ipak završili na Braču.”

Svi njegovi su teško podnijeli odlazak od kuće. I Stipo priznaje da mu je bilo jako teško. No, u njegovom osobnom svijetu, priča, nema panike, bez obzira na to što mu se događa.

Ništa od Australije

“Moja žena i djeca su se vrlo teško prilagodili na otok. Imali smo garantno pismo za Australiju, gdje bi nam naša obitelj, koja je još prije bila otišla u Australiju, bila spremna kupiti jedno veliko imanje na kojem bismo se bavili uzgojem životinja. Neću za sebe reći da sam veći domoljub nego drugi, ali meni je odlazak iz Hrvatske bilo zadnje što bih mogao napraviti, tako da sam odlučio ostati ovdje. Moje sam malo zavarao. Rekao sam im: ‘Dobro, hajmo mi urediti ovu kuću, jer je bila u gradnji, pa ćemo je prodati i onda otići’. Međutim, računao sam na to da će s vremenom i oni naći neke prijatelje. I to se i dogodilo. Onog časa kad sam osjetio da oni više ne bi išli u Australiju, rekao sam im:

‘Ja sam sad spreman za odlazak’,

A oni su odgovorili:

‘Pa, znaš… Mi sad ne bismo išli’.

Kasnije sam im rekao, priča dalje, da sam znao što će oni reći jer ni ja ne bih išao u Australiju.

Pitali su ga što bi bilo da su rekli da bi išli?

“Pa, opet ne bi išli.”

Tako su ostali na Braču i tu se posvetili radu. Kaže da, ako ih i po nečemu ljudi mogu prepoznati, to je svakako po radu.

“Neko nam može osporiti ovo ili ono, međutim, znoj nam ne može nitko osporiti. Uz sve teškoće koje život nosi, ja se zbilja osjećam domaćim u pravom smislu riječi. Ako je mjerilo da se netko rodio negdje, ja se osjećam upravo kao da sam se rodio ovdje.”

Polako je došla 1994. godina, a Stipo je unajmio jednu farmu nesilica. Tada je farmu posjetila televizijska ekipa predvođena Antom Ivankovićem. Stipo ih je dočekao u dubokim čizmama uvjeren da su došli razgovarati s njegovim gazdom, dobrim i cijenjenim čovjekom.

“Gazde mi nema, da mu nešto poručim?”, rekao je Anti Ivankoviću.

“Ne, ne. Mi tražimo Stipu Jurića.”

“Ja sam Stipo, ali vi ste sigurno nešto pogriješili…”

Međutim, nisu pogriješili. Došli su napraviti priču o čovjeku koji je s 22 člana svoje obitelji došao iz Zenice živjeti na Braču. A i pročulo se da svi jako puno rade.

“I tako smo razgovarali pa sam u jednom trenutku obećao, ne znam ni kako sam se usudio, da ću ovdje napraviti jedan park. To je u najmanju ruku bilo presmjelo, ali eto, sedam godina kasnije smo kupili zemlju i počeli je preuređivati.”

Stipo je imao viziju o kojoj nije puno govorio. Naime, on se nikada nije doselio na Brač kako bi tamo živio. On se, priča nam, doselio u Sutivan da bi jednog dana, kada ode, ostao trag da su oni, njegova obitelj, bili ovdje. Njegov park, tada još samo u snovima, bio bi njegova ostavština Sutivanu i otoku Braču.

No, trebalo je zaraditi novac za kupnju zemlje.

Već mu se nakon samog dolaska na Brač dogodilo nešto lijepo i potpuno neočekivano. Naime, auto nisu mali jer im je ostao negdje na putu od Zenice prama Braču. Vjerojatno se priča o obitelji koja radi sve što treba brzo pročula po otoku pa mu je župnik Tonči Jelinčić, kojeg Stipo tada uopće nije poznavao, posudio svoj kombi. Kaže, da nije bilo tog kombija, ne zna kako bi išta uspio odraditi. Župniku je zbog toga neizmjerno zahvalan.

“Imali smo sreće i da je tu, na otoku, bilo puno parcela koje je trebalo očistiti od borovine i posaditi masline. Mi smo to radili nekoliko godina. Zatim smo tri godine prevozili masline na preradu za jednu uljaru. U mom starom kombiju, koji sam kupio kad sam župniku vratio njegov, prevezao sam najmanje 2500 tona maslina. To je gotovo nevjerojatno, a od tih 2500 tona maslina sam barem 80 posto sam i ukrcao i iskrcao, ne čekajući da ti stari ljudi to naprave jer mi se žurilo. Tonu bih ubacio za pet minuta i išao dalje. A i bilo je puno ljudi na otoku koji su nam pomogli kada nam je bilo teško. Svima smo jako zahvalni.”

Uz puno rada, malo po malo, obitelj Jurić uspjela je prikupiti novac za zemlju koja se, može se doslovno reći, nalazila usred ničega.

Farma nesilica

No, u tom trenutku to je bila zemlja na kojoj je trebala niknuti farma nesilica i ukrasne peradi, a na njoj bi bilo posla za cijelu obitelj.

Stipo je napravio temelje za farmu, a onda se u njemu nešto prelomilo. Ponovno je došao trenutak kada će se cijela obitelj pitati je li malo skrenuo. Došao sam svojima kući i rekao da neću raditi farmu nesilica. Svi su se začudili i zbunjeno ga gledali.

“Kako nećeš? Pa zašto sve ono tamo radiš?”, pitali su ga.

“Neću raditi farmu. Želim napraviti nešto drugo.”

“Što ćeš raditi”, pitaju ga.

“Pokušat ću napraviti jedan park sa životinjama, a prvo ćemo u tom parku napraviti igralište za balote jer smo u Dalmaciji.”

Ako zanemarimo, kako Stipo diplomatski kaže, obiteljska mimoilaženja koja su se tada pojavila, to je bio trenutak u kojem je rođen park.

Kao što je i obećao, prvo je napravio igralište za balote, pa su ljudi iz Sutivana dolazili gore, u brdo, igrati, iako je i u samom mjestu postojalo igralište.

“Ljudi su dolazili sa mnom, uzeli bi malo grančica, naložili vatru pokraj igrališta i ispekli kobasice. Uvečer bi sjeli, popili po čašu vina i tako se vidjelo da to ima dušu, kako su drugi rekli. A onda sam se ozbiljno pozabavio time.”

Nije imao projekt, ali je jednog dana okupio obitelj i otkrio im što sve želi tu napraviti. Na papiru je nacrtao gdje želi što sagraditi. Kao i koje će životinje dovesti.

“Prije 20 godina smo kupili tu parcelu koja je bila takva kakva je bila, neću sada pričati koji je to krš bio. Ali, imala je dovoljno površine da mogu osmisliti i realizirati svoje ideje. Dobro je da čovjek ne zna što ga sve čeka kada počne nešto raditi. Iako svejedno ne bih odustao. Međutim, nisam znao da će tu biti toliko problema, ali nisam ni znao da će park biti ovoliki koliki je sada. Krenuli smo kao napraviti nešto, a onda smo ga neprestano širili. Zanimljivo je kako se sve novo što smo radili uklapalo u ono što je dotad bilo napravljeno. Sve što bismo dodali poput slagalice se spajalo s onim što smo već bili napravili.”

Cijela ideja bila je, priča nam, vrlo interesantna svima sve dok se nisu počele nazirati prve konture parka. Kad se vidjelo da nešto nastaje, neki ljudi su promijenili priču. Neki bi ga malkice peckali otprilike kao: “Jeste li došli iz Bosne da nam ovdje solite pamet?”.

Međutim, reakcija velike većine ljudi bila je vrlo pozitivna, a to je Stipu najviše veselilo.

“Volio bih da jednog dana park uistinu bude dio Sutivana. On jest njegov dio po prostornom planu. No, bojim se da još nije srastao s mjestom. Valjda treba još vremena. On je, kako god to netko mislio, rađen i iz ljubavi prema Sutivanu. Samo lud čovjek bi mogao to početi raditi kao nekakav biznis. Uz sve teškoće koje smo imali u radu, ja bih opet isto napravio. Jer ovo je izazov. Park je prepoznat na Braču i to je ono što mene najviše veseli. Dakle, ljudi me cijene po tom radu. Kad me netko pozdravi na trajektu, osjetim razlog zbog kojeg me pozdravlja.”

CROPIX
Prekrasna večer puna suza

Zatim je došao dan kad je Stipo ponovno dobio ideju. No, ovog puta ga nitko iz obitelji nije čudno gledao. Zapravo, bili su oduševljeni.

“Najbolje što smo mogli odlučiti jest to što vodimo brigu o djeci s poteškoćama u razvoju. Kad smo odlučili izgraditi park, mi smo sebi u startu dali zadaću da ćemo se brinuti o djeci s poteškoćama u razvoju kojih, nažalost, u ovoj državi ima jako puno. Odlučili smo im pomoći koliko god možemo. Veseli me što smo u tome uspjeli i to ćemo raditi do kraja života. Moje su kćeri i žena reagirali na način:

‘Ma, kako si se ti toga sjetio?’.

Dakle, nitko nije rekao ‘pa kako ćemo’ ili ‘to će biti teško’. Dosta godina smo davali stan u kojem mi inače živimo obitelji koja ima djecu s poteškoćama u razvoju kako bi mogli ovdje besplatno ljetovati. Mi bismo se tada preselili u park i ondje spavali na ležajevima. Ovo ne govorim da bismo veličali sebe, nego zato da iskažemo zadovoljstvo jer smo se odlučili za jednu takvu aktivnost i što smo ostali dosljedni do kraja. A i ostat ćemo. Moje kćeri me u potpunosti prate i to je ono što me beskrajno veseli.

Kameni stupovi kod amfiteatra

Kroz park je prošlo bezbroj djece s poteškoćama. Za njih nema radnog vremena. Nema uvjeta pod kojima oni mogu doći. Njima je park otvoren 0-24 sata. Mogu ga koristiti tko kako može, dakle u granicama svojih tjelesnih mogućnosti. Mogu se najaviti, čisto da im napravim društvo, a i ne moraju. Oni mogu slobodno ući u park kada god žele i zabaviti se. To je dio našeg življenja i mi drugačije ne možemo.”

Na samom ulazu u Park prirode, odmah s lijeve strane, nemoguće je ne uočiti kameni amfiteatar s kružnim tribinama. To je tek jedna u nizu neobičnih ideja koje je Stipo odlučio realizirati. Iako je riječ o skupoj investiciji koja se u današnje vrijeme može izraditi i u jeftinijoj izvedbi, njemu to, naravno, nije dolazilo u obzir.

“Sazrelo je vrijeme da park ima amfiteatar. Taj prostor, na kojem se sada nalazi, čini mi se idealan. Amfiteatar jako dobro izgleda i u njemu su bile organizirane razne predstave.

Međutim, donio nam je i nekih problema jer smo te blokove dobili od međunarodne udruge kamenoklesara i na njima su već bili uklesani nekakvi znakovi (horoskopski) kojima mi ne pridajemo nikakvu važnost. Ali, netko se u Sutivanu sjetio malo nas ocrniti zbog toga pa su neki pojedinci pričali da će se tu raditi nekakve seanse, kao nekakve crne mise i takve gluposti. No, mi smo odani onoj ideji s kojom smo i krenuli i ne bavimo se neprimjerenim stvarima”, priča mirno, iako mu se u glasu osjeti mala razočaranost zbog takvih priča.

“Upozoravali su me, također iz moje obitelji, da to jako puno košta i pitali me znam li uopće koliko će me to koštati. Predlagali su mi i kako da ga napravim da manje košta, ali ja sam rekao: ‘Ne, ne, neću manje. Neću da mi popuca za godinu, dvije’. Bez obzira na to što je rađen bez projekta, postoje pravila armiranja temelja. I napravili smo to kako treba, evo ga, stoji tu i nema nijednu pukotinu, niti će je biti.”

Najznačajniji trenutak amfiteatra bila je humanitarna večer za jednu obitelj koja ima troje djece s teškoćama u razvoju. Oni su nastupili te večeri kao izvođači s predstavom koju su sami pripremili.

“Bila je to prekrasna večer s toliko suza, mogu reći od baš svakoga tko je te večeri bio u amfiteatru. Kad organiziramo humanitarne večeri u amfiteatru, uvijek pripremimo kasicu u koju će se staviti donacije, a onda iz publike odaberemo troje ljudi koji će onima kojima je pomoć namijenjena predati tu kasu s novcem, tako da se iza nas nikada nisu vukli nikakvi repovi. Sve je transparentno i to jedino tako može biti.”

Igrališta za rekreaciju također su posebna priča. Stipo je odlučio raditi sve po pravilima pa njihovi sportski tereni imaju drenažu i nakon svake velike kiše vrlo brzo su ponovno upotrebljivi. To je uspio napraviti pomoću stotina kamiona koji su dovozili potrebne materijale kako bi drenaža bila učinkovita.

Igralište za odbojku u početku je imalo travnati teren jer je Stipo tako htio, ali ljetno bračko sunce bi svakog ljeta spržilo travu, bez obzira na to koliko je zalijevali, pa je na kraju morao odustati od nje i zamijeniti je pijeskom. To je jedna od rijetkih stvari od koje je ovaj uporni čovjek odustao.

U parku je postavio i dva zip linea, odnosno žičare. Veliku i malu. Ali je na oba postavio sjedalice s pregradom, kako bi se njima bez opasnosti od pada mogla voziti i djeca s posebnim potrebama.

“Čovjek mora biti odgovaran u onome što radi. Park mora biti na dobrobit ljudi i oni moraju biti sigurni u njemu. Žičaru sam prilagodio djeci s posebnim potrebama. To je njezina najveća vrijednost jer, kada ljudi dovedu djecu, nažalost, u kolicima, mogu ih bez straha staviti u žičaru i spuštati dolje. Gledajući tu djecu, stekao sam dojam da oni u tom trenutku zaborave na svoj hendikep. Tada su ravnopravni sa svima drugima. Zato sam napravio sjedalicu, iz sigurnosnih razloga. Tribine pokraj žičare napravio sam potpuno sam prošle godine.”

Donacije posjetitelja

Trud Stipe Jurića prepoznali su mnogi turisti koji dolaze u park. Nerijetko mu, fascinirani onime što je napravio, a da iza toga nije stajao nitko osim njegove obitelji, ostavljaju donacije i tako pomažu širenju parka. Neki doniraju i naprave. Ono što je sigurno, sav novac koji Stipo zaradi ili dobije kao donaciju završi u parku. Vozi Opel Astru staru 20 godina i nedavno je od Astre upola mlađu Nokiju morao zamijeniti jer ju je slučajno zalio vrućom vodom. Sada ima malo manje staru Nokiju. Mobitel, ne smartphone.

“Evo, i danas su nam bili gosti iz Austrije, još nisam dokučio zašto oni našem parku toliko pomažu. Svake godine dolaze ljetovati na Brač i svake godine donesu donaciju parku. Pitao sam se zašto to čine? Međutim, u Austriji je drugačiji odnos prema parkovima pa pretpostavljam da nam zato i toliko pomažu. Jedni Nijemci, ni imena im ne znam, također nam pomažu. Bili su tu i odmarali se, a ja sam sa strane radio nešto po suncu u parku. Tada je sin rekao tati:

‘Mi ovom čovjeku moramo pomoći, vidi koliko se muči na suncu’. Trampolin za djecu su donijeli Česi, i ne samo da su ga donijeli, nego su ga i nekoliko puta obnovili”, hvali svoje goste Stipo.

“Park danas izgleda doista lijepo, iako tu još ima puno posla. Prema urbanističkom planu imamo pravo izgraditi kamene kuće za višednevni boravak djece i djece s poteškoćama u razvoju. Hoćemo li u tome uspjeti i kada, vidjet ćemo, život će donijeti svoje. Međutim, volio bih jednog dana vidjeti taj park dovršen. To sam i svojoj djeci rekao, da bih volio vidjeti park dovršen pa bih onda mogao poći.

Mario Todorić / CROPIX

Park je ponajviše posvećen djeci kojoj je na raspolaganju nekoliko igrališta, a park često posjećuju i cijeli razredi

A oni me pitaju: ‘Kud ćeš?’.

Samo sam im ponovio: ‘Taman će tada biti vrijeme za poći’.

‘Supruga Ana mi je rekla da bih zbog parka trebao ući u Guinnessovu knjigu rekorda’

Stipo već neko vrijeme živi bez svoje voljene supruge koja mu je bila velika podrška u životu. Tešku bolest nije mogla pobijediti.

Anu sam upoznao u Zenici 1971. Tamo gdje je moja supruga bila na praksi, radila je jedna njezina kolegica. Tadašnji šef mi je rekao: ‘Idi u laboratorij gdje su visoke peći, tamo ti ima jedna prekrasna cura, Ferida, sigurno će ti se dopasti’.”

Stipo je došao do Feride, malo popričao s njom i osjetio da to nije to. Ali nedaleko od Feride sjedila je Ana. Odmah mu je zapela za oko. Kad se vratio na svoje radno mjesto, nazvao je laboratorij i pitao kako se ona zove.

“Rekli su mi da se zove Ana. Tražio sam da mi je daju na telefon i tako je počelo. Istog smo se dana, odlazeći s posla, našli i porazgovarali. Da je živa, vjerojatno bi rekla da je sa mnom bilo i lijepo živjeti, ali i da nije bilo lako. Jednom mi je rekla da je ovo što sam napravio za Guinnessovu knjigu rekorda.

Za sebe uvijek govorim da sam vrlo tolerantan, ali očito je da ponekad i nisam. Kako bih rekao, kada nešto zamislim, teško me je pokolebati i odgovoriti. Tako je bilo i s parkom. Moji su mi stalno govorili: “Pa, znaš li ti koliko novca za to treba?!”.

Rekao sam da znam.

A nisam znao.

Nije da se Ana nije slagala s mojom idejom gradnje parka prirode na Braču, nego je imala strah. I to kad se razboljela. Bila je svjesna da je već teško bolesna, kad mi je rekla:

‘Znaš li zašto sam se ja razboljela, a ti nisi?’.

‘Ne znam’, rekao sam.

‘Ja sam uvijek imala strahove, a ti si imao motive’, rekla mi je.”