Home Društvo Tomić: Glupani su se masovno pomamili za lakom i brzom zaradom… opet

Tomić: Glupani su se masovno pomamili za lakom i brzom zaradom… opet

SHARE
Sezona je mnoge ispunila nezadovoljstvom. “Nema gostiju”, kažu uglas iznajmljivači koji u zasjedi, iza okuke, podižu kartonske natpise “Sobe, Rooms, Zimmer, Camere”. “Jure, iđu li?” viču jednome koji se popeo na vrh visokog bora pa s dlanom iznad očiju, opasno se ljuljajući na tankoj grani, netremice motri magistralu.

 

“Evo, bogami, jedan kombi!” drekne odozgo Jure optimistično. Na ovo svi skoče na noge pa se guraju da uhvate bolje mjesto uz cestu. “Govno! Hitna pomoć!” javi, međutim, izvidnik sa stabla, a iznajmljivači psujući pobacaju natpise i stanu ih ogorčeno gaziti nogama.

 

Strahovita je turistička suša pogodila našu obalu, upravo kad su Hrvati masovno shvatili da je tu fenomenalna zarada pa se zadužili da na obiteljskim kućama podignu i jeftino namjeste kat ili dva za goste.

 

S mučninom danas oni gledaju svoje brzopleto ulaganje, a kad im uskoro počnu stizati opomene da kasne s otplatom zajma, poželjet će uzeti sjekiru i u triješće raskomadati jeftino švedsko pokućstvo. U 2019. smo dobili više od sto deset tisuća turističkih kreveta kojih nije bilo 2018., ali oni su ovoga ljeta većinom ostali netaknuti, neraspremljeni, uredno zategnuti, još s ručnicima složenim kod nogu i čokoladicama na jastucima.

“Kvragu, tko je tako nešto mogao očekivati?” pitaju se upropašteni iznajmljivači. “Pa, zapravo, svi koji imaju zrno pameti”, odgovaraju im ekonomisti. Ne manjkaju nama gosti, već imamo viška domaćina. Nije sezona podbacila, već je nas lakomost prebacila.

 

Kao mnogo puta dosad, glupani su se masovno pomamili za lakom i brzom zaradom, nahrupili svi odjednom baviti se jednim poslom od kojega se nekolicina obogatila i to je, očekivano, preokrenulo omjer ponude i potražnje, srušilo cijenu turističke usluge ili je čak učinilo potpuno beskorisnom, da je ne možeš, što kažu, ni prodati ni darovati.

 

Drhteći od žudnje da na brzinu mazne milijune, naš se narod redovno upeca na takav nekakav mamac, takvu nekakvu umjetnu mušicu, varalicu na udici. Među onima koji su uzeli zajmove da grade i opremaju apartmane vjerojatno je mnogo onih koji banci još nisu vratili zadnje rate zajma koji su uzeli prije desetak godina, kad su se nepromišljeno zadužili da kupe dionice telekomunikacijske kompanije. Pamtite li, svi su redikuli sa zidića kod samoposluge tada postali burzovni autoriteti s hands free slušalicama.

 

Vukli su zajapureni, stenjući i pušući, očeve u invalidskim kolicima uz stepenice do javnobilježničkih ureda da im potpišu kako svojim mirovinama garantiraju vraćanje zajma. I tada su razumni upozoravali glupane da se ne zadužuju jer je zarada nesigurna, no sve je bilo džaba. Zaslijepljeni pohlepom, glupani su naposljetku ostavili i sebe i tatu bez prihoda.

 

A još prije toga Del i Rodney sa Skalica su se zajebali sa sportskim kladionicama. To su bile, bez konkurencije, najžalosnije epizode u beskrajnoj sapunici o neuspješnim hrvatskim milijarderima. U svakom su kafiću bila najmanje petorica, šestorica kombinatoričkih genija koji su, grickajući krajeve olovaka, proučavali koeficijente i u glavi računali vjerojatnosti, tvrdo uvjereni da mogu prevariti logaritam sportske kladionice.

 

Koju godinu ili dvije kasnije, dok su se oni sjetili da su iz matematike, sve od šestog osnovne do četvrtog srednje, nepromjenjivo, nešto i monotono, imali nedovoljnu ocjenu, glupani su stigli izgubiti četverosobni stan koji im je tetka ostavila.

 

Jednako tako jednom je velika poslovna moda bila uzgajati činčile. Nakotilo se po našim garažama i šupama krznenih glodavaca u takvom zastrašujućem broju da nisi mogao spavati od njihovog cijukanja. Baš kao što su sredinom osamdesetih godina mnogi čupali lozu i masline i sadili kivi, dok kivija u jednom trenutku nije bilo više nego krumpira. I to je, naravno, i kiviju i činčilama na koncu tako oborilo cijenu da nije bilo nikakve zarade u njihovom uzgajanju…

 

Mogli bismo ovako unedogled nabrajati prilike u kojima su naši ljudi u gomilama jurili u isti posao, tragično se bacali u njega kao što se goveda u stampedu bacaju s litice u ponor. I to se ponavlja, gluplje i gluplje i gluplje. Fantazirajući kako će bez velikog truda preko noći grdne pare namlatiti, glupani se sve strašnije upropaštavaju. Ali nema im pomoći.

 

Da ih upitate jesu li koji put razmišljali o nekakvom svakodnevnijem životu, zaposliti se možda negdje za par tisuća mjesečno, odlaziti od ponedjeljka do petka ujutro na posao, pa tako četrdeset godina, hrvatski bi vas Trotteri, nerealizirani milijarderi kojima mama i tata daju džeparac, pogledali sažaljivo kao da ste maloumni.

Ante Tomić/Jutarnji list