Home Kultura Mala župa kraj Buškog jezera sa starijim pučanstvom polako nestaje

Mala župa kraj Buškog jezera sa starijim pučanstvom polako nestaje

SHARE
U krškom hercegovačkom kraju, između planina Zavelim, Midene, Tušnice i Kamešnice, smješteno je Buško jezero, nekoć znano kao blato. Nedaleko od plavog prostranstva, na obroncima brda i nadmorskoj visini od 700-750 metara, nalazi se župa Grabovica koja je za svojeg nebeskog zaštitnika uzela Sv. Antu Padovanskog, piše Nedjelja.ba.

Piše: Tina Matić

U ovom skrivenom dijelu prirode nedaleko od Tomislavgrada s jedne i Livna s druge strane, župa Grabovica, stara gotovo 190 godina, okuplja vjernike iz sela: Grabovica, Dobrići, Korita, Zidine i Bukova Gora.

Kako je sve počelo?

Svako putovanje otkriva nešto novo, a mi smo putujući zapadnom Hercegovinom i prolazeći kraj jezera, polja i krša, vidjeli različite ljepote. Ipak, posebno zadivljujući prizor bio je kada nam se, prateći rutu, odjednom ukazalo prostranstvo Buškog jezera među planinama. Bajkovit prizor bio je potpun kada smo ugledali kakav pogled pruža župno dvorište Grabovice – župe koja je dobila ime po brdu na čijim obroncima se i prostire.

Tamo nas je dočekao župnik don Blaž Ivanda koji župom upravlja već tri godine. Okrijepili smo se kratko i krenuli na posao.

Župnika smo odmah upitali kako je župa nastala. „Što se tiče župe Grabovica, valja napomenuti da je ovo najstarija župa u Buškom blatu, a danas jezeru. Ona je osnovana kao samostalna kapelanija 1828., a 10 godina nakon toga proglašena je samostalnom župom i odvojena je od župe Vidoši ili Livno. U sastavu Grabovice bile su današnje župe Prisoje i Rašeljke. One su se odvojile – Prisoje 1922., a Rašeljke 1934.“, bio je koncizan don Blaž.

Spomenuo je kako ne treba zaboraviti da je nekoć patron ove župe bila Velika Gospa, ali to se promijenilo 1922. kada je za titulara uzet Sv. Anto Padovanski.

Od postanka do danas pastoralno su djelovali mnogi svećenici. Mnoge stvari su se mijenjale, ljudi odlazili i vraćali se, ali nisu zaboravili na vjeru.

Kamenom sazdano lijepo zdanje

Nakon kratkoga upoznavanja s poviješću ovdašnje vjerničke zajednice, priču smo nastavili o sakralnom zdanju u kojemu se ona okuplja.

„Valja reći da su od početka kada je osnovana župa, župna crkva i župni stan bili u samom selu Grabovici kod Šarića Kuća. Godine 1916. pa do 1917.-1918. ova crkva je izgrađena na lokaciji Rovine. Kroz vrijeme je dosta puta obnavljana, a posljednja obnova je bila prije dvije-tri godine kada smo restaurirali župnu crkvu izvana i iznutra“, objasnio je župnik.

Govoreći o građevini, zanimljivo je spomenuti da je oltarska slika djelo domaćeg akademskog slikara Bože Drmića te da se smatra njegovim najuspjelijim djelom. Osim tog uratka, jedan krasi i župni dvor, a na njemu je prikazan Isus u Maslinskom vrtu.

„Prilikom obnove crkve 2017. kamen je ispjeskaren jer je bio ‘zabačen’ cementnim malterom. Lijepo smo crkvu obojali i poslije pristupili podizanju nove župne kuće koja je izgrađena, ispričao je don Blaž.

U dvorištu se nalazi veliki kip Sv. Ante kojeg je župi darovao njezin iseljenik Marijan Šarić, a prethodnik don Ivande, don Marko Lukačizgradio je spomen-obilježje poginulima u trima ratovima 20. stoljeća.

Bilo bi ih 5 000

Kada je riječ o brojkama, ovo je mala i u najvećoj mjeri raseljena župa. Iz godine u godinu, kao i u ostalim dijelovima Bosne i Hercegovine, sve je manje župljana. „Kada sam došao u ovu župu, napravio sam podatke o njoj i našao da je u župi Grabovici 165 kuća, danas se to već smanjilo na 158. A tako sam ‘snimio’ i odseljene obitelji iz ove župe te njihove potomke kojih je danas u svijetu više od 1 000 obitelji. Tako kada bi se oni danas vratili ovdje u ovu župu, ona bi brojala više od 5 000 duša. A ovdje je sada prisutno negdje oko 400 vjernika, iako ih ja službeno brojim 485 – neki su na radu u inozemstvu. Tako se može kazati da je to jedna mala župa sa starijim pučanstvom i ona polako nestaje. Hoće li biti išta bolje kroz vrijeme koje dolazi, to ćemo tek vidjeti“, bio je iskren don Ivanda.

Broj vjernika neprestano je rastao sve do 1962. kada ih je bilo najviše – 2 856. Do 70-ih godina 20. stoljeća statistike su bile manje-više iste, tj. konstantne. Tada su ljudi počeli odlaziti u inozemstvo jer su im se tamo pružali bolji uvjeti za rad i bolji životni standardi. Neki su odlazili u hrvatske gradove, a neki u Njemačku, Švicarsku. Sve se to dogodilo uslijed zatvaranja Buškog blata koje je tih godina pretvoreno u jezero. Za veoma kratko vrijeme župa je pala brojčano najprije na manje od 1 000, pa 500, a danas broji tek 400 i nešto malo više.

Čak 50 duhovnih zvanja

Unatoč različitim vremenskim (ne)prilikama, Grabovčani se i dalje okupljaju oko svoje crkve. Već više od pola tisućljeća ispovijedaju svoju vjeru, a o tome svjedoče i nadgrobni spomenici.  Ali tijekom tog vremena mnoge stvari su se mijenjale, otkrio nam je župnik osvrćući se na razdoblje od nastanka župe.

U tom kontekstu s ponosom je istaknuo crkveni zbor. „Imamo jedan crkveni zbor koji se redovito okuplja na liturgijskim slavljima – pjeva, imamo i djecu koja su naučila svirati, tako da oni danas prate liturgijsko pjevanje“, pohvalio se župnik.

Od njega smo saznali da se u župi redovito odvijaju pobožnosti Sv. Anti, Blaženoj Djevici Mariji, Srcu Isusovu, Božanskom Milosrđu, Sv. Josipu.

„Prije kroz povijest tu su djelovali svećenici glagoljaši, uglavnom podrijetlom iz ovoga mjesta, i oni su održavali zapravo vjerski život u ovoj župi dok je župnik bio prilično daleko u Livnu. Tako da su oni podnijeli najveći teret pastorala u ovim krajevima“, ispričao je don Ivanda.

Nakon svećenika glagoljaša kada se župa osamostalila, njom su upravljali svećenici franjevci iz Hercegovačke provincije.

Nisu se dugo zadržali i župu je preuzeo dijecezanski svećenik don Ilija Rezo, i od tada oni neprekidno vode duhovni život župe. „Prvi svećenik don Ilija Rezo bio je nakon rata zatvoren i u zatvoru je proveo osam ili 10 godina. Naslijedio ga je don Andrija Iličić i našao je župu potpuno nesređenu: župna kuća bila je devastirana, ali je župna crkva služila jer su vjernike posluživali svećenici iz Rašeljaka i Prisoja. I on je počeo pastoralno djelovati, tako da je u njegovu vremenu uglavnom, i nešto nakon njega, put svećeničkoga zvanja otišlo negdje oko 20 mladih, a 30-ak djevojaka za njegova vremena stupilo je u samostan. Tako da se može govoriti kako je ova župa vrlo bogata duhovnim zvanjima“, objasnio je župnik. Zaključili smo kako to nije bio plod samo djelovanja don Andrije, nego duboko ukorijenjene vjere tamošnjeg puka.

U Grabovici danas djeluju i svećenici karmelićani koji poslužuju narod u duhovnom smislu. Njihov samostan je smješten uz jezero i lijepo je utočište za duhovne obnove na koje dolaze mnogi vjernici. Samostan je prisutan u župi već 12 godina i zajedno sa župom dobro skrbi o ovdašnjim žiteljima.

Ostaje nada

Poduzetnik Milenko Ivančić ispričao nam je kako je u Grabovici neprekidno još od rata te drži trgovinu i time prehranjuje svoju obitelj.

Dok smo na blagom povjetarcu razgovarali o svemu što se tiče ovog mjesta, s Milenkom smo se dotakli teme o današnjici u Grabovici. Bio je sasvim iskren dok je govorio o svemu onomu što je snašlo i snalazi Grabovčane.

„Mi dijelimo sudbinu svih ovih naših krajeva ovuda. Selo nam je raseljeno. Ovo malo nas što je ostalo borimo se da to funkcionira koliko je moguće. Školu nemamo u selu, djeca nam idu u susjedna sela ili gdje se tko snađe. Što se tiče života: život je lijep, klima je dobra, a posla nema nekog puno. Ove tvrtke koje su i bile tu pomalo se zatvaraju. Izvlači nas Eko selo Grabovica koje zapošljava 10-15 ljudi po potrebi, ovisno o sezoni. Imali smo i betonaru, imali smo i tvornicu kave. To se sve zatvorilo, ugasilo, ljudi su otišli za boljim životom“, istaknuo je Ivančić.

Usuglasili smo se kako je velik problem odlazak mladih, na kojima, kako se kaže, svijet ostaje. „Mladi ljudi su uglavnom u Njemačkoj i Švicarskoj. Dođu povremeno, dolaze za blagdane, dolaze za praznike iz država di su otišli. I kada dođu ljeti, onda ovdje živne i od toga i mi živimo kada dočekamo njih. Za Sv. Antu ovdje bude veliki dernek, dođu hodočasnici iz svih krajeva i to je zapravo vrijeme kada župa intenzivno živi. A ovo sve ovamo je pomalo preživljavanje. Prije 15-20 godina ovdje smo imali više posla. Sve drugo ovdje radi u prosvjeti, policiji, državnim službama, a industrije baš i nema. Hoće li biti bolje, neće li, ne znamo. Izgleda da je naš kraj osuđen na to da kada se dođe u mirovinu, onda dođu uživati u toj ljepoti, u zraku, u prirodi, u svojoj rodnoj grudi“, podijelio je svoja razmišljanja Milenko.

Mi smo se malo zapitali: što li to zaista nagna čovjeka da ode iz mjesta odakle je potekao? Bolji život, bolje prilike, jasno. Samo onaj tko je vidio Buško jezero, svjestan je da čovjek od takve ljepote ode ako uistinu baš mora. Ostaje nada da će Grabovčani, po uzoru na svoje pretke, na svećenike glagoljaše koji su očuvali i podnijeli najveći teret pastorala u teškim vremenima, ali i na sve one koji su ostali, vratili se – njegovati, čuvati, voljeti i s Božjom pomoći graditi svoju rodnu grudu.