Na adresu redakcije metkovskog portala Metkovic-news stigao je apel zabrinute majke koja se susrela sa najtežim riječima koje jedna djevojčica, školarka može uputiti svojim roditeljima.
Apel majke koju je prenio Metkovic news prenosimo u cijelosti, s ciljem kako bi se u ovu problematiku uključile sve instance društva, jer to se više ne događa negdje tamo daleko, ili na filmu, to se dogodilo u našem susjedstvu.
Poštovani čitatelji, a posebno poštovani roditelji, učitelji i profesori…
Nakon nekoliko mjeseci odlučila sam sabrati misli i napisati Vam jedan mali apel, odnosno jedno upozorenje koje se tiče sve djece, a posebno one najranjivije-one koja tek sada kreću u novi životni ciklus-početak škole. Svi smo zabrinuti kako će taj prvi, pa drugi, treći dan proći, razgovaramo s njima, pratimo ih u školu i iz škole, hoće li pogledati lijevo-desno dok prelaze cestu, za mjesec-dva s njima ćemo proživljavati prve ocjene, pa prve „školske bolesti“, prva prijateljstva. Točno tako išao je raspored mog djeteta kada je krenulo u školu. Sve do jednog dana… Moje dijete se vratilo iz škole i pitalo me može li se igrati ispred kuće s prijateljima…
– „Jesi li gladan? Jesi li žedan? Što je bilo u školi?…“ (standardna majčinska pitanja)
-„Sve super!“
Odlično, nastavim i dalje raditi svoj posao. Nakon 10-tak min, vraća se u kuću i idu najteže rečenice koje je u toku svog života meni izgovorilo:
-„Ja ti trebam nešto reći… Mene je bilo strah tebi reći, ali moram… Mene je „on“ prije škole po grudima… Za vrijeme školskog odmora, „on“ je bio tamo i samo u mene gledao… Mene je „on“ sačekao poslije škole i uhvatio za ruke…“
ON je četrdesetgodišnjak, naš susjed…
Srećom, odmah sam shvatila da nije sramota niti znak roditeljske nekompetencije zatražiti pomoć, jer, činimo loše ako ju ne tražimo. Tražeći pomoć brinem ne samo za dijete, nego i za obitelj, a djetetu pokazujemo da je u redu nekad ne znati, ne moći sam, dok god aktivno radimo na rješenju problema i trudimo se.
Nakon toga veliku pomoć dobivamo od PP Metković. Razočarani i ludi, pravimo se pred djetetom da smo mirni i ne izražavamo ljutnju, objašnjavamo mu kroz razgovor s nama i psihologom, kako će sve dalje ići-koji postupci, koja ispitivanja, odvjetnik,… Ali nakon nekoliko dana, postavlja još gore pitanje, nakon brojnih ispitivanja-Što sam ja njemu skrivio, zašto sam ja kriv???
Ja sam imala veliku sreću, što se moje dijete meni povjerilo… U tom trenutku imalo je ogromnu potporu, kao i dan danas dok još nije pravno rješeno, s djetetom i dalje razgovaramo o tome.
Dragi roditelji, razgovarajte o ovim situacijama s djecom, ne samo s prvašićima, nego i s osmašima, sedmašima… Ako nešto znaju, neka prijave, Vama, učitelju, profesoru… Nemojte da stvore osjećaj srama ako vide nešto loše….
Poštovani učitelji, budite na oprezu dok su djeca na školskim igralištima, pogledajte da li se neka osoba učestalo pojavljuje tamo gdje ne bi trebala biti.
Poštovani ravnatelji škola, izborite se za CAP program (Child Assault Prevention) primarne prevencije zlostavljanja koji osnažuje djecu u sprječavanju napada od strane vršnjaka, napada nepoznate osobe (otmica) i napada od strane poznate odrasle osobe, izborite se za video-uređaje oko škola… Potrudite se da školska igrališta budu sigurna, osvjetljena i da budu mjesto susreta, ali onih lijepih susreta punih dječijeg smijeha i veselja!
Samo jedna mama…
Poštovani čitatelji,
molimo Vas da u komentarima na društvenim mrežama, Vi koji znate o kome se radi, zaštitite identitet kako djevojčice tako i njenih roditelja, jer apel za cilj ima samo jedno a to je spriječiti da se ijednom djetetu, našem malom sugrađaninu/ki, nešto loše dogodi. Zahvaljujemo! –
Uredništvo portala Metković NEWS
