Home Kultura ALKSANDAR HEMON ZA NYT: “Slobodna Bosna” prevela tekst pisca koji PETERA HANDKEA...

ALKSANDAR HEMON ZA NYT: “Slobodna Bosna” prevela tekst pisca koji PETERA HANDKEA GLEDA DRUGIM OČIMA

SHARE

“U svom prošlom životu u Sarajevu čitao sam Petera Handkea. Bio sam ugodno zbunjen njegovim djelima i gledao sam filmove koje je pisao. Volio sam blještavu prazninu njegovog romana ‘Strah golmana zbog kaznenog udarca’. Volio sam ljepotu remek-djela Wim Wendersa ‘Krila želje’, na kojem je radio gospodin Handke”,  piše Aleksandar Hemon u tekstu za američki New York Times o odluci da Austrijanac Peter Handke dobije Nobelovu nagradu za književnost za 2019. godinu​. Portal “Slobodna Bosna” prenosi ovaj sjajan tekst u inegralnoj verziji.

“Krajem osamdesetih, bio sam mlad i u potrazi za pametnim i cool stvarima. Gospodin Handke činio se ne samo kao pametna i cool osoba, već i pisac koji je proširio granice literature. Bio je pisac kakvim sam ja težio postati.

Ali stvari su se promijenile za gospodina Handkea i mene 1991. godine, kada su se Slovenija i Hrvatska odvojile od Jugoslavije. Jugoslovenska narodna armija, odgovarajući Slobodanu Miloševiću, predsjedniku Srbije, uključila se u kratki rat u Sloveniji, a potom i u duže i mnogo krvavije pohode u Hrvatskoj, izravnavajući gradove i počinivši zvjerstva.

Ne želeći ostati u Jugoslaviji, većina stanovništva u Bosni i Hercegovini na referendumu 1992. godine odlučila se za neovisnost. Gospodin Milošević je kidisao. Njegova nacionalistička ambicija da stvori ‘Veliku Srbiju’ zahtijevala je genocidnu operaciju nad bosanskim muslimanima. Radovan Karadžić, jedan od posrednika gospodina Miloševića u Bosni, sproveo je kampanju “etničkog čišćenja”, koja je značila silovanja i ubistva, masovna protjerivanja, koncentracione logore i opsadu. Država gospodina Miloševića pružila je punu finansijsku i vojnu podršku.

U julu 1995., Srbi su ušli u Srebrenicu, grad u istočnoj Bosni, koji je proglašen sigurnom zonom i trebao biti zaštićen holandskim bataljonom pod zastavom Ujedinjenih nacija. General Ratko Mladić, zapovjednik vojske bosanskih Srba, bio je tu da proslavi zauzimanje Srebrenice. Izjavio je da je to posljednja pobjeda u 500-godišnjem ratu protiv „Turaka“ – rasistički pojam za bosanske muslimane. Nekoliko dana kasnije, Mladićevi vojnici su ubili oko 8.000 bosanskih muslimana i pokopali ih u neobilježene masovne grobnice.

Ne sjećam se kako sam ili kada sam čuo da je gospodin Handke, čija je majka iz Slovenije, odlučio da su prave žrtve jugoslavenskih ratova Srbi i da su zapadne vlade i novinari o njima lagali iz mržnje.

Možda je moja početna reakcija bila puka nevjerica – jer kako bi pisac koji je zamišljao anđele na nebu nad Berlinom koji se brinu o svim svojim građanima u filmu gospodina Wendersa mogao vjerovati da su “muslimani” u multietničkom Sarajevu masakrirali sami sebe i za to okrivili Srbe. Gospodin Handke je insistirao da je broj ubijenih Bosanaca pretjeran i da Srbi pate kao Jevreji pod nacistima.

Ubrzo nakon što je rat završen 1996. godine, objavio je knjigu pod naslovom “Jedno zimsko putovanje ka rijekama Dunavu, Savi, Moravi i Drini ili pravda za Srbiju”. Otkrio je vrstu čistoće u Srbiji i Republici Srpskoj staru 2.000 godina (etnički očišćen srpski entitet u Bosni uspostavljen kao dio Dejtonskog mirovnog sporazuma) i vjerovao je da istinska Europa još uvijek postoji samo tamo.

Gospodin Milošević bio je toliko naklonjen gospodinu Handkeu, da ga je odlikovao Ordenom srpskog viteza zbog njegove posvećenosti srpskom pitanju. Čak i nakon što su ogromne količine dokaza o srpskim zločinima u Hrvatskoj i Bosni (i nakon 1999. na Kosovu) dovele do toga da su g. Milošević i njegovi pomoćnici nakon rata uhićeni i optuženi, podrška g. Handkea balkanskom mesaru nije jenjavala.

Gospodin Milošević pozvao ga je da bude svjedok na suđenju u Hagu, što je gospodin Handke uljudno odbio, iako je njegovo suđenje posjetio više puta. Nakon smrti gospodina Miloševića 2006. godine, Handke je na sahrani govorio pred 20.000 ožalošćenih patriota. U Beogradu se smatra da je gospodin Handke “prijatelj kojeg Srbi nisu morali da kupuju.”

Izvan čisto srpskih zemalja i glave gospodina Handkea, odgovornost gospodina Miloševića i njegovih podređenih utvrđena je van osnovane sumnje: gospodin Karadžić i gospodin Mladić osuđeni su na doživotnu kaznu zatvora za zločin protiv čovječnosti, ratne zločine i genocid.

Moglo bi se pomisliti da su ovi zločini sada postali dio neosporne historije, ali Bosanci su naučili na teži način da ‘Nikad više!’ obično znači ‘Nikad više, do sljedećeg puta!’ Često nailazimo na ljude koji ne znaju, ne žele znati, misle da je situacija previše komplikovana ili potpuno negiraju ono što se dogodilo u Bosni i čija je odgovornost bila.

Bilo ko ko je preživio genocid reći će vam da je nevjerovanje ili odbacivanje njihovog iskustva nastavak genocida. Negiranje genocida je izvinjenje za naredni genocid. Što se tiče gospodina Handkea, Irish Times je objavio sljedeće: „Kada su kritičari istakli da leševi žrtava pružaju dokaze o srpskim zločinima, pisac je odgovorio: ‘Možete leševe da zabijete sebi u dupe!'”.

Nemoralne zablude gospodina Handkea bi mogle biti povezane sa njegovom književnom estetikom, sumnjom u jezik i njegovom sposobnošću prikazivanja istine, što na kraju dovodi do stava da je sve podjednako istinito ili neistinito. Njegov moralni kolaps mogao se promatrati i u kontekstu vječne europske islamofobije, ili shvatanja da svi dijelovi bivše Jugoslavije mogu biti smatrani podjednako odgovornim za njenu propast, a sve je to vrlo lijepo išlo uz sve snažniju averziju ka zapadnjačkom imperijalizmu koju su krvavih devedesetih imali mnogi značajni umovi Europe.

Ali čak i ako se Handkeova devijacija može objasniti njegovim intelektualnim skepticizmom ili njegovom nekritičkom sentimentalizacijom Balkana, ukorijenjenom u njegovu porodičnu historiju, teško je shvatiti šta bi ga moglo navesti da obožava čudovište poput gospodina Miloševića.

Kao tupi aparatčik, čija je ambicija tačno odgovarala njegovoj žeđi za krvlju, Milošević se oslanjao na opresivne mašineriju svoje policije, tajne službe i paravojnih snaga. Bio je sklon naređivanju ubistava svojih političkih rivala. Pretvorio je Srbiju u kleptokratiju ovisnu o ratu, upropastio njenu ekonomiju, izgubio svaki rat koji je vodio te je bio svrgnut od strane vlastitog naroda 2000. godine. Gospodinu Handkeu, bio je „prilično tragičan čovjek“, koji je radio ono što bi bilo ko drugi učinio na toj poziciji.

Nisam uspio da pročitam nijedno djelo gospodina Handkea nakon što se posvetio izgubljenom pitanju gospodina Miloševića i Srbije. Obzirom da sam Bosanac, nisam toliki Evropljanin kao mudri Šveđani u Nobelovom odboru, koji su gospodinu Handkeu u četvrtak dodijelili Nobelovu nagradu za književnost. Stoga beuspješno pokušavam ne tražiti vezu između njegovog pisanja o, recimo, golmanu koji pati od kaznenog udarca i njegovog uvjerenja da su sarajevski branitelji bacili granatu na prepunu gradsku tržnicu samo kako bi za to okrivili Srbe.

Politika gospodina Handkea nepovratno je poništila njegovu estetiku, štovanje gospodina Miloševića poništilo je njegovu etiku. Na sahrani gospodina Miloševića rekao je: “Svijet, takozvani svijet, zna sve o Jugoslaviji, Srbiji. Svijet, takozvani svijet, zna sve o Slobodanu Miloševiću. Takozvani svijet zna istinu … ja ne znam istinu. Ali gledam. Slušam. Osjećam. Zbog toga sam danas ovdje, blizu Jugoslavije, blizu Srbije, blizu Slobodana Miloševića. ” Pisac, koji bi bio u stanju izgovoriti te riječi, ne može imati ništa vrijedno za reći.

Očito je da nepoznavanje istine o gospodinu Miloševiću i genocidu nije bila dovoljna prepreka Nobelovom komitetu, osnovanom od strane Alfreda Nobela u cilju da nagradi “osobu koja će u polju književnosti proizvesti najistaknutije djelo u idealnom usmjerenju.” Možda je komitetu literatura velike Olge Tokarczuk jedna od brojnih estetskih, etičkih opcija jednako vrijednih kao i literatura gospodina Handkea.

Možda je cijenjeni Nobelov komitet toliko usmjeren ka očuvaju zapadne civilizacije da za njih jedna stranica gospodina Handkea vrijedi hiljadu muslimanskih života. Ili je moguće da je u elitnim odajama u Stockholmu anksiozni golman g. Handkea daleko stvarniji od žene iz Srebrenice, čija je porodica istrijebljena u masakru.

Izbor gospodina Handkea implicira koncept literature koja je sigurna od utjecaja povijesti i stvarnosti ljudskog života i smrti. Rat i genocid, Milošević i Srebrenica, vrijednost piščevih riječi i djela u ovom trenutku u povijesti, mogli bi biti zanimljivi za neuglađene plebove koji su ranije bili podvrgnuti ubistvima i raseljavanju, ali ne i za one koji znaju cijeniti „jezičku domišljatost [koja] istražuje periferiju i specifičnost ljudskog iskustva. “ Za njih, genocid će biti i proći, ali književnost je zauvijek.

Usred globalne epidemije islamofobije i bijelog nacionalizma, Nobelova nagrada gospodina Handkea dala je na važnosti estetici neopterećenoj pristojnošću, književni projekat čija bi se vrijednost trebala otopiti poput tijela u kiselini pred veličinom zločina koji je njegov autor iznova negirao i na taj način odobravao. Handke je Bob Dylan među negatorima genocida. Nobelov komitet je pokazao da ne zna mnogo o književnosti i njenoj stvarnoj poziciji u ovom takozvanom svijetu”.

Prevod: L. Rašić
Izvor: Slobodna Bosna