Home Zanimljivosti Ogovaranje je najjeftiniji lijek za liječenje svojih frustracija

Ogovaranje je najjeftiniji lijek za liječenje svojih frustracija

SHARE

Kad malo razmislim, fascinantno mi je koliko se svakog dana povećava broj onih ljudi kojima je tuđi život bitniji od njihovog samog…

I pritom ne mislim na ona klasična ogovaranja jer toga je bilo, ima i zauvijek će biti. Ogovaranje je jednostavno najjeftiniji lijek za liječenje vlastitih frustracija. Ali ogovaranje u nekoj ‘light’ verziji nije ništa nego prepričavanje informacije koju je netko dao za koju nije siguran je li točna pa razglabanje o istoj i stvaranje teorija koje se pokažu totalno uzaludne kad se shvati da informacija nije bila točna. A često nije točna.

Brine me koliko ljudi zaboravlja na svoj život studirajući tuđi i konstantno se uspoređuju s nečijim tuđim životom. Ja sam lik kojeg, izuzev par bitnih ljudi u mom životu, apsolutno ne zanimaju ni dobre ni loše stvari drugih ljudi. Dobre volim barem poslušati, a loše niti to. Stvar je u tome da me ni dobre stvari neće preporoditi, niti loše unazaditi. Moj život ostat će jednak. Zašto se onda zamarati s nečim što moj život ni najmanje ne mijenja?

Imaš određeni krug ljudi čija te svaka sitnica iz njihovog života ‘zamara’, ali iz prostog razloga što ti je do tih ljudi stalo i želiš im pomoći kad im je pomoć potrebna i želiš s s njima veseliti kad postoji razlog za slavlje. Svi ostali? Ma tko ih j…

Ali puno ljudi ne razmišlja tako. Ljudi su danas generalno jako frustrirani. Dio njih zbog nesretnih veza, dio zbog toga što rade posao koji ne vole, velik dio njih zbog novaca, tj manjka novaca, pa lista ide unedogled… I onda imaš određeni broj ljudi koji će ta stanja svim svojim mogućnostima i voljom pokušati promijeniti, a imaš i one koji će razloge vlastitog nezadovoljstva tražiti bilo gdje samo ne u sebi.

Ja sam mišljenja da je uspoređivanje s drugim ljudima ogroman korak prema nezadovoljstvu. U nekakvim pričama svi smo mi posebni i ˝Znaš, ja sam ti takav. Nisam ja kao drugi…˝, a u drugim se ti koji nisu kao drugi uporno žele uspoređivati s drugima.

Ne tvrdim da je moje praktički kompletno ignoriranje životnih stanja osoba van mojeg uskog kruga bitnih osoba ispravna taktika. Ali je puno kvalitetnija za mene. A nije li to najbitnije? Sebično? Apsolutno! Ali, svi smo mi sebični htjeli to sebi priznati ili ne. Netko više, netko manje, ali svi. Cijeli život radimo da sebi ugodimo. Nekad na kompletno krive načine i na kraju ne ispadne da si ugodimo, ali primarni cilj jest taj da si ugodimo. To je vrsta sebičnosti. Točka.

Ali, da se vratimo na druge ljude….Još jednom ponavljam, riječ je o onim ljudima koji nisu najbitniji ljudi u životu nego u principu poznanici. Uspjeh takvih ljudi je nešto što je ok i to je to. Ali kad ljudi uspjehe takvih ljudi idu uspoređivati sa svojim uspjesima (ili često neuspjesima), e tu nastaje problem. Jer kako su oni uspjeli sve to stvoriti, a rođeni ste na isti dan? Oni sigurno imaju veze u politici. Oni su lopovi. Njima su tate sve omogućile. I niz drugih teorija zavjere.

Nikad još od takvih ljudi nisam čuo da je netko drugi uspio zato što je jednostavno sposobniji od njih. Nema pretjerane filozofije. Postoje ljudi gori od nas samih i postoji ogroman broj boljih od nas. Jednostavno su bolji. Neki u svim poljima, neki u ponekim. Zašto je teško prihvatiti da je netko bolji? Jel to treba biti tragedija?

A i da su sve teorije zavjere točne koja je poanta toga za vaš život? Hoće li to olakšati teret vašeg neuspjeha? Neuspješni i nesposobni ljudi su gotovo uvijek najglasniji.

Najlakše je gledati onog susjeda koji je uspio i koji ima novi auto u dvorištu. Ali nikome se baš ne da gledati koliko je taj netko uložio truda, vremena, krvi i znoja da to postigne. Taj netko često nije samo sjedio u dnevnom boravku i gubio se u mislima kako je život nepravedan i kako je neki tatin sin dobio puno više prilika od njih samih nego je digao dupe i odlučio sam sebi stvoriti prilike.

A nepravda? Pa brate nepravda postoji oduvijek i uvijek će postojati. To što je netko sve dobio na pladnju ne isključuje mogućnost da ti dođeš do iste razine svojim radom. Poštenim. Kad su već svi oko tebe đubrad, onda ti budi primjer kako uspjeti u životu pošteno. Ali to ne ide iz fotelje.

Ljudi su sve više nezadovoljni jer si konstatno zadaju nerealne ciljeve. Mišljenja sam da svaka osoba u životu treba postaviti cilj. Ili par njih. I ti ciljevi moraju biti ekstremno teški jer će te samo tako tjerati na kompletnu angažiranost. Ali ti ciljevi ne smiju biti nemogući. Teški da, ali ne i nemogući. Ako si zadaš nemogući cilj osuđen si na to da ga nećeš ostvariti i osuđen si na nezadovoljstvo. Nemogućem cilju nećeš doći ni blizu. A ljudi si vole zadavati takve ciljeve. Uzmeš si za primjer nekoga tko je postigao nemoguće, nek ti bude inspiracija,ali nemoj očekivati da ćeš postati Bill Gates, a znaš samo upalit kompjuter. Ne ide brate.

Besciljno lutanje životom i traženje opravdanja za takav život u životima drugih ljudi je totalno idiotski. Ne kažem da svatko mora uspjeti u životu, iako za svakoga je uspjeh nešto drugo. Nekome je možda uspjeh sjediti u fotelji 24/7 i ne raditi ništa od svog života. Odlično. Ako netko tako može biti iskreno sretan, tko sam ja da mu sudim. Ali ako taj netko vodi takav život, a s njime nije zadovoljan i u životima drugih samo traži opravdanja zašto se nije pomaknuo sa stolice – jel bi se trebalo zamarati s njima?

Kad sam krenuo pisati tekst imao sam šest drugih ideja o čemu ću pisati, a na kraju se raspisao o jednoj stvari. I to predugo. Ali eto…

Poanta svega je da bi svaki čovjek trebao biti daleko više fokusiran na svoj život nego na tuđe živote. Samo i isključivo svoj život svatko može promijeniti. Ta promjena može biti na bolje ili na gore, ali je promjena koju ste vi sami izazvali. Tuđe živote nećete promijeniti. Druge ljude nećete promijeniti. Nećete sutra promijeniti niti ljubav svog života, a kamoli nekoga koga niti ne poznajete Prestanite trošit energiju na druge i usmjerite je na sebe.

Život je onakav kakvog si ga sami napravimo. I život su naše odluke nakog pada. Svi mi padamo u životu, milijun puta. Ali tad možemo odabrati predati se i ostati ležati ili boriti se da se ustanemo. Življenje tuđeg života neće nas nikad podići.

Eto, posvetite se sebi!