Home Kultura Drugo je dobio po didu, ali prvo je bilo nezabilježeno u imotskom...

Drugo je dobio po didu, ali prvo je bilo nezabilježeno u imotskom kraju: konačno razriješen misterij imena jednog od najvećih Hrvata svih vremena, priča je fascinantna

SHARE

O Augustinu Josipu Ujeviću, najpoznatijem kao Tin, više-manje sve se znalo. Osim jedne naoko malene, ali kad je tako veliki književnik u pitanju, čija 64. godišnjica smrti pada danas – značajne činjenice: kako je dobio ime, piše Slobodna Dalmacija.

Ako su roditelji bili neodlučni, ime je dalmatinskome ditetu nadijevao župnik na krštenju, najčešće prema svecu na čiji je blagdan rođen.

Sveti Augustin, jedan od najvećih umova antičkoga kršćanstva, pada na 28. kolovoza i tada je imendan svim Augustinima, Tinima, Agama, Gustima, no mali je Ujević rođen 5. srpnja 1891., na blagdan slavenskih prosvjetitelja, svete braće Ćirila i Metoda.

A vrgorački župnik fra Ante Staničić krstio ga je 22. srpnja uz kumstvo don Joze Luetića, župnika iz Dusine, i svjedoka općinskog tajnika Josipa Kukulja. Piše čak i ime babice koja ga je porodila: Anđelija Klaričić, te mu je uz tadašnje, u ovom kraju nezabilježeno ime Augustin, nadjenuo i drugo ime Josipovo, a to se zna – po didu Josipu Ujeviću.

Profesor Bože Ujević, ravnatelj splitske Osnovne škole “Kamen-Šine”, i Petar Ujević Perotić zavrnuli su povijesne rukave i pokrenuli dubinsku istragu oko ove zagonetke.

I vjeruju kako su je uspjeli riješiti – a s njom se odvrnula priča ne samo oko Tina, o kojem se, kako smo zaključili, puno toga zna, nego i o rijetkim obrazovanim ljudima onog vremena u Dalmaciji; učiteljskom staležu iz kojeg je potekao i sam pjesnik.

Navodi profesor Ujević kako su pregledom matičnih knjiga župe sv. Ane u Imotskim Poljicima, kojima je pripadao i Krivodol, iz kojeg potječu Ujevići, utvrdili da ni u njihovu rodu, ali ni u svim selima župe od 1747., kad su se počele voditi matice, nema imena Augustin, sve do Tina, a otkad je krivodolski poet postigao slavu to je ime sve češće.

Djetinjstvo u Vrgorcu, Krivodolu, Imotskom

– U autobiografskim zapisima Tin u više navrata opisuje svoje djetinjstvo u Vrgorcu, Krivodolu, Imotskom… ali ni u jednom tekstu ne spominje po kome je dobio ime, zapravo, dva imena.

Drugo ime, Josip, nesumnjivo je u čast djeda Josipa, oca učitelja Ivana Ujevića, kao što je bio čest slučaj u to vrijeme. Međutim, u pripremi istraživanja o počecima školstva u Imotskim Poljicima došli smo do zaključka kako je Tin, prema svemu sudeći, ime dobio po Augustinu Zuviteu, prvom učitelju u Poljicima i velikom prijatelju Tinova oca Ivana, rođenog 1858. godine, koji je i prvi školovani učitelj iz Krivodola – objašnjava profesor Bože Ujević, ukazujući i na zanimljivu priču o Tinovu ocu, koji je sina i usmjerio na književnički put.

Tinov otac Ivan Ujević učiteljsku je školu završio u Arbanasima 1877. godine te službu započinje u Lokvičićima, gdje je radio sedam godina. Potom dobiva premještaj u Vrgorac, u kojem boravi do 1897. godine.

U to vrijeme stupa u brak s Jerkom Levačić iz Milne, gdje im se rodila kći Lenka. U Vrgorcu dobivaju Augustina i Antu, a u Krivodolu se 1898. rodila kći Klara. Ivan Ujević je kao učitelj radio još u Imotskom, Makarskoj i Splitu, gdje je umro 1915. godine.

– U pripremi teksta “Augustin Zuviteo, prvi učitelj škole u Poljicima” istražio sam niz dokumenata o ovom poznatom učitelju te razgovarao s gospođom Mirjanom Radanović, unukom učitelja Zuvitea.

Trebao mu je biti kum na krštenju

Gospođa Mirjana ispričala mi je kako je njezina majka Marija stalno spominjala da je pjesnik Ujević dobio ime po njezinu ocu i kako mu je on trebao biti kum na krštenju, no bio je spriječen doći u Vrgorac, pa ga je zamijenio župnik iz Dusine.

Tu priču dodatno potkrepljuju brojni biografski podaci o prijateljstvu dvojice učitelja iz kojeg se, kako je bio običaj u tadašnjoj sredini, razvilo kumstvo i u čast prijatelju nadijevalo se njegovo ime djetetu.

Prema svemu sudeći, Ivan Ujević i Augustin Zuviteo sprijateljili su se školske godine 1874./75. u Arbanasima za vrijeme školovanja na Učiteljskoj školi, a to će se prijateljstvo nastaviti i kasnije, tijekom prvih službovanja mladih učitelja u Poljicima i Lokvičićima – tumači profesor Bože Ujević.

Augustin Zuviteo je nakon završetka Učiteljske škole raspoređen za učitelja u Imotska Poljica, gdje je javna pučka škola otvorena 1876. godine, znači dolazi u župu kojoj pripada i selo Krivodol, rodno mjesto obitelji Ujevića i zavičaj njegova mlađeg školskog kolege Ivana Ujevića, koji se u to vrijeme još školuje u Arbanasima.

Ne bi bilo neobično da je Augustin kolegi Ivanu opisivao prva iskustva iz Poljica, a u ljeto 1876. Ivan se iz Arbanasa vraća u Krivodol na praznike i posjećuje kolegu. Prijateljstvo će se produbiti još više kad Ivan Ujević 1877. bude raspoređen za učitelja u susjedno mjesto Lokvičiće, a dva su se mlada učitelja zasigurno družila i razmjenjivala iskustva sve do 1880. godine, kad Zuviteo završava službu u Poljicima i biva na tri godine premješten u Vrliku.

Augustin je potom premješten u rodni Split 1883. godine, za učitelja u Osnovnoj školi u Velome Varošu, gdje radi sljedeće tri godine, kad odlazi u Dubrovnik, u kojem će ostati do kraja života 1928. godine. Prema svjedočenju gospođe Mirjane Radanović, njihovo prijateljstvo nastavljeno je i u tom razdoblju.

– Učitelj Ivan Ujević je 1884., nakon Lokvičića, dobio premještaj u Vrgorac, a prijatelji su se mogli viđati kad bi Ivan preko Splita putovao za supruginu rodnu Milnu, kada ga je i pozvao da bude kum na krštenju njegovu sinu rođenom 1891. godine. Ne znamo što je spriječilo učitelja da kumuje krštenju malog Ujevića, ali pretpostavka da je Ivan želio počastiti svog prijatelja i kolegu Zuvitea imenom svog sina znakovito se očituje u dvostrukom imenu.

Neosporna je činjenica kako je sve do početka 20. stoljeća u matičnim knjigama župe sv. Ane u Imotskim Poljicima upravo pjesnik Tin Ujević prvi od Ujevića i prvi od župljana kršten tim imenom. Tek će u kasnijim desetljećima ime Augustin (značenje: veličanstven, uzvišen) ponijeti neki Ujevići i župljani.

Sva je prilika da su iznesene mogućnosti dostatno uvjerljiv odgovor na pitanje i zašto je pjesniku jedno od imena, i to prvo, upravo ime Augustin – zaključuje profesor Ujević.

Seoski učo postao ugledni ravnatelj

Istraživanje Bože Ujevića usmjerilo nam je pažnju na još jednu temu, život prvih učitelja u Dalmaciji u 19. stoljeću, a biografija profesora Augustina Zuvitea nevjerojatno je zanimljiva: prešao je put od siromašnog seoskog uče u imotskom kamenjaru do uglednog dubrovačkog ravnatelja i općinskog vijećnika!

Bože Ujević navodi kako početkom 19. stoljeća na području Imotske krajine nije bilo ni jedne javne pučke škole, prva je otvorena u Imotskom 1806. godine u franjevačkom samostanu za vrijeme francuske uprave, a prvi učitelj bio je fra Petar Prgomet. Jedan od ključnih faktora bio je nepostojanje učiteljskog kadra, a stanje se popravilo otvaranjem Učiteljske škole u zadarskim Arbanasima 1886. godine, koju su završili i Zuviteo i Ivan Ujević.

Učitelj Augustin Zuviteo raspoređen je 1876. na prvo radno mjesto u Poljicima Imotskim, gdje je te godine otvorena šesta državna škola na području Imotske krajine. Augustin je rođen u Splitu 1856. godine u obitelji stolara Mihovila i Jelke Zuviteo.

Obitelj je podrijetlom iz Bosne i Hercegovine, odakle preko Brača dolaze u Stari Grad na Hvaru, gdje se i danas grb obitelji čuva u Muzeju grada u palači Biankini. Živjeli su u Velome Varošu u Splitu, gdje Augustin završava osnovnu školu i gimnaziju, pa nastavlja školovanje u Arbanasima.

Kao dvadesetogodišnji učitelj dolazi u Imotska Poljica, gdje živi u teškim materijalnim uvjetima.

Na tavanu iznad svinja

– Danas je teško zamisliti da su učionica i učiteljeva soba bile smještene na tavanu iznad prostorije u kojoj je vlasnik držao kravu, svinje i ovce. Osim toga, učionica je bila neprozračna i neosvijetljena jer nije imala dovoljno prozora. Krov je stalno prokišnjavao, pa učitelj navodi u svojim dopisima Kotarskom školskom vijeću da za svake kiše mora iz sobe prebacivati krevet u učionicu da se ne bi posve smočio.

Škola je bila loše opremljena didaktičko-nastavnim pomagalima i osnovnim školskim namještajem, a nedostajalo je i klupa za učenike. S učiteljem Zuviteom u Poljicima je živjela i majka Jelka, a u dopisu Kotarskom školskom vijeću od 19. kolovoza 1879. učitelj navodi kako mu je stara majka “prisiljena nagucati se u sobi smrada i vlage sčega ju svako malo spopadaju razne bolesti osim kostobolje koju je ovdje stekla te je nemilo mori”.

No učitelj Zuviteo usprkos teškim životnim prilikama marljivo radi, bori se za uređenje svoje školice i zaslužuje pohvale Kotarskog školskog vijeća – ističe Bože Ujević.

Iz Poljica Imotskih učitelj Zuviteo je od 1880. do 1883. u školi u Vrlici, a ondje ga je upoznao književnik Milan Begović, rođen 1876., koji ga opisuje kao mršava mlada čovjeka s bradom. Od starijeg brata čuo je da je učitelj strog i da zna prilijepiti “srdele”.

Begović je pisao kako bi učitelj Zuviteo “dijelio šibe” kad bi previše galamili i ako je bio “rđave” volje. Unatoč strogosti, mladog učitelja su u Vrlici veoma poštovali, pa je prilikom napuštanja službe dobio zlatni prsten s dijamantom “za marljivost i nesebična nastojanja u odgoju mladeži”.

Premješten je u Split u Osnovnu školu u rodnom Velome Varošu, gdje vrlo brzo dobiva priznanja, zamjenjuje kotarskog nadstojnika, radi u Trogiru, a obučava i mlade splitske vatrogasce iz DVD-a.

Zmaj po Jovanu

U Velome Varošu upoznao je suprugu Ljudmilu Kuck, podrijetlom s Visa, a vjenčali su se u crkvi sv. Križa 1889. godine. Već 1893. godine Zuviteo je unaprijeđen u ravnatelja velovaroške škole. S obitelji se seli u Dubrovnik 1896. godine, gdje postaje privremeni glavni učitelj u Ženskoj učiteljskoj školi.

U Dubrovniku je upoznao srpskog književnika Jovana Jovanovića Zmaja, s kojim se sprijateljio, pa je po njemu i sina rođenog 1897. godine nazvao Zmaj. Stalni profesor Učiteljske škole u Dubrovniku postaje 1900. godine, a 1922. imenovan je direktorom prve klase i odlikovan Ordenom svetog Save, jednim od najviših odličja Kraljevine Jugoslavije za dostignuća na polju kulture, prosvjete i znanosti.

Sve do Prvog svjetskog rata biran je i za dubrovačkog općinskog vijećnika, što je posebna čast za doseljenika u stari grad. Na mjestu direktora ostao je do umirovljenja 1924., u 68. godini života i 48. godini radnog vijeka, odgojivši tisuće djece i prosvjetara, a zabilježeno je kako je samo jednom bio na bolovanju! Umro je 1928. godine, a pokopan je u obiteljskoj grobnici na dubrovačkom Boninovu.

– Radom na biografiji ovog zaslužnog čovjeka želio sam u ime stanovnika Poljica Imotskih odati veliko priznanje i zahvalnost za njegov doprinos školstvu u ovoj sredini. Bili su to teški počeci, koji ne bi uspjeli da nije bilo velike upornosti i borbe učitelja Zuvitea – kaže Bože Ujević.

A mi smo posjetili gospođu Mirjanu Radanović, unuku profesora Zuvitea koji je Tinu dao ime, a tisućama Dalmatinaca znanje. Gospođa Mirjana umirovljena je profesorica matematike i fizike koja je radni vijek provela u splitskim osnovnim školama “Zlata Šegvić” i “Đordano Borovčić Kurir”, a u mirovini je od 1995. godine.

Četvrta generacija nastavnika

S ponosom nam kaže kako su oni prava učiteljska obitelji, njezina kći Ana četvrta je generacija nastavnika.

– Sve petero djece nona Augustina i bake Jelke su visokoškolovani: dundo Miloš završio je Vojnu akademiju i postigao čin pukovnika, dundo Zmaj diplomirao je nautiku i bio kapetan duge plovidbe, a teta Ljubica, teta Smiljana i moja mama Marija bile su učiteljice!

Iza dide su ostale knjige, puste knjige, oko dvije tisuće knjiga na nekoliko jezika – rekla nam je vitalna i vedra gospođa Radanović, koju pitamo za komentar sudbine hrvatskih učitelja.

– Učitelj je za nas bilo sveto ime. Naša je glavna karakteristika da smo bili entuzijasti, plaće su nam oduvijek bile jako skromne, ali nama su djeca bila u prvom planu i nismo gledali na materijalno. Možda to i nije bilo sasvim pametno, ali bilo je tako – govori nam učiteljica Mirjana.

Izbjegavao obitelj i prijatelje

Priču zaključujemo sjećanjima o pjesniku:

– Dok je nono bio živ, Tin je bio u Parizu, a kasnije je izbjegavao i svoju obitelj i obiteljske prijatelje iz vremena svog djetinjstva. Nekako smo to prihvatili, jer je bio onako boemskog opredjeljenja, iako najveći od naših pjesnika, svjetska klasa. Ipak, uvijek je postojala jaka obiteljska priča o prijateljstvu nona Augustina i Tinova tate Ivana Ujevića iz kojeg je, prema tadašnjem običaju, Augustin, Tin, dobio ime.

Kad bismo uspjeli pregledati nonovu korespondenciju, sigurno bismo naišli i na pisani trag, ovako ostaje lijepa priča na koju su Zuvitei bili vrlo ponosni – zaključuje gospođa Radanović.