Home Život Obilježena 28. obljetnica pogibije hrvatskog branitelja Marija Mandića

Obilježena 28. obljetnica pogibije hrvatskog branitelja Marija Mandića

SHARE

Braneći svoju domovinu u Komolcu kod Dubrovnika 12.11. 1991. godine poginuli su branitelji Ivo Botica, Pero Nenada, Miho Klečak i Mario Mandić.

U sjećanje na smrtno stradale hrvatske branitelje vijence su položili i svijeće zapalili njihovi suborci te predstavnici obitelji poginulih i udruga proizašlih iz Domovinskog rata, kao i predstavnici Dubrovačko – neretvanske županije i Grada Dubrovnika.

Predstavnici dubrovačkih branitelja posjetili su Hardomilje i odati počast branitelju Mariu Mandiću i posjetiti njegovu obitelj.

 

Mario_Mandic

Mario Mandić (Veljke) rođen je 3. ožujka 1971. godine u Hardomilju, općina Ljubuški, a poginuo je 12. studenog 1991. godine u obrani Dubrovnika u mjestu Komolac kao pripadnik specijalne postrojbe policije “GROF”

Marijana Vištica imala je 1991. godine svega 5 godina kada je njen brat Mario Mandić, heroj obrane Dubrovnika, poginuo u Komolcu.

Nekoliko dana prije pogibije Mario se čuo s ocem i rekao mu: “Tata, postoji izlaz, al ja neću izać…” Tata ga je molio – Mario izađi, ako ima načina spašavaj glavu i dođi kući..

“Ma ne.. Nisam ja tata zato došao” rekao je, “da na kraju sve ostavim i pobjegnem… Ja sam došao da poginem za Hrvatsku i ako treba poginut ću….” Noć prije pogibije 11.11. mater je izašla ispred kuće i plakala, zora je već bila kažu, i digla je glavu k nebu i rekla Bogu: “Ja znam da se moj Mario neće nikad vratit, ako je Isuse to tvoja volja neka tako bude, zbogom sine moj… “

A još je tada živ bio…, ali valjda mater ko mater, kad srce zna zna i osjeća gubitak… Devet mjeseci smo čekali njegove kosti… Sjećam se kad su rekli dovest će Marija kući… Znam da se njegova soba uredila u bijelo ko nikada do tada… , priča Marijana, prenosi dubrovnikinsider.hr.

Ovo je pjesma koju je Marijana posvetila Dubrovniku, u kojem je i za koji je život ostavio njezin brat Mario.

Iako me nema, ovih dana sve sam bliže
Tebi Grade srca mog i sad ranjenog.
Moja čizma još tu gazi, a oko na nišanu i sad pazi,
Na djecu, starce i sve mlade i pitam se “Zar nam i sad isto rade?”
I nije da se kajem što više ne trajem, i nije mi žao…
Sve što imam Domovini sam dao.
Ali duh mi Gradom luta, traži nekog pokraj puta,
Tko neće pjevat tuđe pjesme, jer što je bilo zaboravit se ne smije.
Pjevaj mi o Imperijalu, pjevaj mi o starom Gradu,
pjevaj naše rodu mome, da ne gubi nikad nadu.
Pjevaj mi o mojoj braći, što su isto život dali,
Pjevaj za sve one što za tvoj Grad su hrabro pali.
Pjevaj srcem punim žara, nek čuju i heroji Vukovara,
Za svaki mladi prekinuti san, pjevaj na naš spomendan.
Pođi ovih dana gore i sa Srđa gledaj more,
Upali svijeću na velikoj stijeni i ne daj da budemo zaboravljeni.
I reci mi staroj majci, kako sam pred nišan stao,
Za Domovinu pred smrt na koljena sam pao.
Držeći za ruku Boga, nisam izdao roda svoga,
Nemoj ni ti izdat mene,bit ću čuvar tvoje sjene.

 

 

Marijev otac Veljko Mandić, pjesmu „Udobna im budi“ napisao je kada je poginuo njegov sin u spomen na sve poginule hrvatske branitelje u Domovinskom ratu.

UDOBNA IM BUDI

Na mladom stablu života
umro je jedan cvijet
za one što plaču za njime
umro je jedan svijet.

Zato molim za one
što više nisu sa nama
dadoše mladost živote
da bolje bi bilo nama!

Udobna im budi Croatio mati
s ljubavlju ih zagrli u krilo!
Da su oni sada ovdje među nama
vjeruj tebe, tebe ne bi bilo!

Ne daj da zaborav padne,
na žrtve taj mladi svijet!
u riznici duše tvoje
počiva i moj cvijet

U svetoj slobodi tvojoj
svoje je snove snio
za te je život dao
jer ti je prijatelj bio!

Udobna im budi Croatio mati
s ljubavlju ih zagrli u krilo!
Da su oni sada ovdje među nama
vjeruj tebe, tebe ne bi bilo!